zvjezdani prah
23.01.2012., ponedjeljak
Kao da je vrijeme Uskrsa
|
Zadnjih dana u meni neko pali vatre za koje sam mislio da se nikad više upaliti ne mogu i da je taj pepeo vjetar davno pomeo. A sada ponovo prepoznajem tebe i sebe… Kao da je vrijeme Uskrsa. antun matošević  |
14.01.2012., subota
Istine i laži
|
Godine kao lica, više ih ne pamtim i ne brojim. Kada me slučajno dotaknu izmaknem se i krenem drugom stranom, jer ne dvojim… Poslije tebe sve je turobno, kao pogled kroz prozor pokisli. Ali kad me netko za tebe upita uvijek isto govorim, da sam te zaboravio i da žalim što sam te volio. antun matošević  |
09.01.2012., ponedjeljak
U kutiji za cipele
|
Kao što opsjednut lihvar noću, iza dobro zaključanih vrata, broji i prebire zlatnike i ja obnoć vadim svoje blago. Ni zrna prašine ispod prstiju. U kutiji za cipele leže poslagane, kao svečane bijele košulje, fotografije i sitnice što su mi od tebe ostale. antun matošević  |
08.01.2012., nedjelja
Kada odeš
|
Uvijek kada odeš u meni je sve od mrtvog pijeska. Sat koji nitko ne okreće. Kada odeš zamre sila koja ga pokreće. antun matošević  |
07.01.2012., subota
Ako ti je stalo do mene
|
Ako ti je stalo do mene znat ćeš što mi je i zašto, kao isposnik, već danima živim o kruhu i vodi. Ako ti je stalo do mene znat ćeš da se Bogu molim zbog tebe, jer mi se čini da ostajem sam u našoj lađi na pučini. antun matošević  |
05.01.2012., četvrtak
Ponekad
|
Ponekad vidim vječnost u tvom oku mila i pomislim… to je mjesto za nas, zauvijek ću tu ostati, jer što mi više treba. Al kratko traje taj zvjezdani sjaj, kao u noći svetog Lovre, samo bljesne i nestane u mraku. antun matošević  |
04.01.2012., srijeda
Zameteni
|
Zbog napuklog prozora plamen svjetiljke se povija i treperi. Na dnu krčaga par kapi ishlapjelog vina. Nedovoljno da otopi snijeg koji danima pada i prekriva naše utočište. antun matošević  |
To što smo imali
|
Tada nam se činilo da je to što imamo premalo. Skromna slika na hrapavom zidu, papirnato cvijeće… Mrvice ispod stola. Mislili smo tada da je vrijeme more bez kraja i da nas negdje čeka prostranije nebo, nježniji dodir, dani bez turobnog vjetra… A sada kad smo daleko, i svako na svom putu, sve češće mi se čini da je to što smo imali bila prava gozba. antun matošević  |
