Odvukla me je neki dan moja draga majka skupa sa još nekim članovima bliže familije na kružno proputovanje koje je uključivalo njeno rodno mjesto i grobove familije razasute oko njega po slavoniji. Prvi kog smo posjetili bio je moj deda koji je umro kad je meni bilo dvije godine i koga se ja ne sjećam osim eventualno iz pričanja. Na istom groblju malo dalje su sahranjeni i moj pradjeda i prabaka, koji nisu doživjeli da me vide a nisam ni ja čuo nešto vrijedno spomena o njima.
Ne mogu reći da groblja ostavljaju traumatičan dojam na mene. Možda zbog toga što je jedini sprovod na kom sam ja bio, pripadao tati kolegice iz srednje koji je umro u našoj maturantskoj godini pa se tu našla većina razreda kao znak podrške i većina nas nije imala pojma kako bi se trebali ponašati što je rezultiralo nekim krajnje neumjesnim provalama za podizanje raspoloženja, koje su uglavnom potjecale od tipa s kojim sam sjedio i manjim djelom od mene. Tako da smo na samu službu ušli već popraćeni s par "e nemoj molim te da me sad nasmijavaš" i uspjeli smo nekako da dočekamo kraj bez nečeg ekstremnijeg od povremenog smijuljenja. Jedini dodir s tipičnom slikom sprovoda nam je bilo izražavanje sućuti rodbini od kojih neki nisu bili u najboljem stanju, ali nije nas ni to posebno oneraspoložilo.
Ali u svakom slučaju groblja imaju zanimljivu auru, čak i kad nemaš nekog za kog si pretjerano emocionalno vezan na njima. Nakon toga smo produžili do starog seoskog groblja u blizini rodnog sela cestom koja djeluje kao da vijuga kroz manje više nedinurnutu šumu isprekidanu tu i tamo sa znakovima koji upozoravaju na opasnost od mina. To je već ostavljalo bitno drugačiji dojam od onog manje više sređenog u obližnjem gradiću gdje je pokopan deda. Nekoliko redova grobova koji odjednom samo izrone iz raslinja visokog kao čovjek, dobar dio toliko zarastao da je jedino što se eventualno vidi, spomen ploča kad se priđe sa stražnje strane. A ispod raslinja još grobova ljudi umrlih u njihovim šezdesetim uglavnom u duplim grobovima od kojih neki još uvjek čekaju drugi dio bračnog para i gravuru posljednje brojke na spomen ploči. Vjerovatno zauvjek. Ostatci vremena kad je "dok nas smrt ne rastavi" shvaćano i ozbiljnije nego doslovno. Natjera čovjeka na razmišljanje o toj ne tako davnoj generaciji koja je još uvjek imala svoj život zacrtan praktički od trenutka rođenja. Rad u polju, voćnjaku, vinogradu i rađanje djece, neki su eventualno započeli egzil u uslužne djelatnosti koji je danas u punom bumu. I koji su u relativno kratkom periodu dokazali onaj stari stereotip da su djeca jedino što iza njih ostaje.
Jer nekadašnja imanja i voćnjaci još uvijek urezani u pamćenje onih koji su živjeli tamo u njihovo doba sada nisu ništa više od dijela šume. U to smo se uvjerili tražeći grob druge prabake po šumi. Sve ljudskom rukom podignuto do čega smo stigli je drvena osmatračnica, podignuta valjda još za vrijeme drugog svjetskog rata, kad se sa nje vjerovatno vidjelo i nešto više od zida drveća na rubovima proplanka i onog kojim je okružuje s tri strane. I drvene kućice u kojoj se valjda sušio kukuruz, sada u raspadnom stanju. Nema posebne potrebe napominjati da je sve što smo osim toga našli hrpa blata i pokoja kopriva i kupina da zasladi prolaz putniku namjerniku.
Nešto niže niz cestu, rodno selo moje majke ni samo nije ništa više nego dva reda ruševina sa obadvije strane kolskog puta, koje se tu i tamo naziru kroz raslinje. Jedina građevina koja je još dovoljno visoka da se ugleda makar i malo iznad ruba drveća je ono što je ostalo od zvonika seoske crkvice, a ni on u toj utrci ne vodi za puno. Ostalo je skoro pa izbrisano s lica zemlje i to u toku jedne generacije. Ona stara "All we are is dust in the wind" nekako postaje puno upečatljivija kad vlastitim očima vidiš o čemu ona to govori!
|