subota, 08.01.2011.
Muzej prekinutih veza - novi dom za staru ljubav
Ljubav zasigurno zauzima važno mjesto u životu svakog čovjeka. U njenu čast napisani su mnogi stihovi, skladne su note, snimani filmovi, vodile se bitke i ratovi. O njoj je rečeno sve, a ipak imamo potrebu nadodati još pokoju riječ. Jednima je pokretač svijeta, a drugima kako kaže stih iz Čolićeve pjesme - samo riječ. Emotivna ljubav lijepa je dok traje, ali što učiniti nakon što jedan svijet pukne na dva?! Što učiniti kada nakon lijepe romanse ostanu samo uspomene, gorak okus u ustima, krhotine kojih se jedino želimo riješiti!? Vođeni tim pitanjima Olinka Vištica i Dražen Grubišić smislili su projekt „Muzej prekinutih veza /Museum of broken relationship“ koji je prvi puta predstavljen na 40 Zagrebačkom salonu primijenjenih umjetnosti i dizajna 2006.godine.
Na 1.slici : ulaz u muzej, a na drugoj lutkine ruke koje je jedna djevojka otkinula u izlijevu bijesa (photos by M. Andrijević)
Nakon nekoliko godina lutanja po svijetu 5. listopada ove godine, Muzej prekinutih veza vratio se u svoj rodni grad – Zagreb. Smješten u prizemlju Kulmerove palače u Ćirilometodskoj ulici 2, ovaj jedinstveni muzej postao je nova turistička atrakcija. U sklopu muzeja nalazi se kafić i trgovina u kojoj se mogu kupiti odjevni predmeti, školski pribor, knjiga o muzeju i mnoge druge stvari s logom muzeja. Vrata muzeja otvorena su svakog radnog dana od 9-21 h.
Na samom ulazu u muzej nalazi se karta svijeta s označenim gradovima u kojima je gostovao projekt. Sam muzej podijeljen je na 8 tematskih prostorija koje su jednostavno uređene. Postavu izložbe koja se često izmjenjuje jer svakodnevno pristižu nove donacije, čine pisma, fotografije, odjevni predmeti, plišane igračke, putovnice, ali i originalni predmeti poput retrovizora automobila ili sjekire kojom je jedna Njemica nakon prekinute veze uništila namještaj bivšoj djevojci. Pored svakog izloženog predmet nalazi se kratka priča, ispričana riječima donatora u hrvatskoj i engleskoj verziji.
fotografija koja me je nasmijala do suza (photos by Martina Andrijević)
Definitivno jedan od najzanimljivijih i najneočekivanijih izložaka je portret bivšeg premijera Ive Sanadera kojeg je darovao Kasum Cana predsjednik Foruma Roma Hrvatske. Prema riječima gospodina Cana, portret je darovan muzeju u znak prekinute emotivne veze s bivšim premijerom zbog obećanja koja još uvijek nisu ispunjena.
portret bivšeg premijera Sanadera, dar romskog umjetnika i borca za romska prava Kasuma Cana
Zanimljivost ovog netipičnog muzeja jest da osim stvarnog, postoji i virtualni muzej u kojem pojedinci nakon registracije mogu pogledati virtualnu kolekciju, ostaviti sms-poruke, e-mailove, pisma bivših ljubavi.
Muzej prekinutih veza dokazuje uvriježeno mišljenje da je ljubav univerzalna. Uspomena na njezin krah jednako boli djevojku s Filipina i stariju gospođu iz Ljubljane. Ono što ih razlikuje su načini na koje manifestiraju svoju bol, jedni sjede i plaču, drugi lome sve pred sobom. Budući da ne postoji osoba koja nije doživjela ljubavni krah, Muzej prekinutih veza zanimljivo je mjesto doktoru znanosti , studentu ili spremačici. Neke priče mogu vas nasmijati, neke će vas zasigurno rastužiti, druge će vas iznenaditi svojom patetikom, ali ovu zaista originalnu izložbu svakako vrijedi pogledati.
Martina Andrijević
- 16:26 -
utorak, 04.01.2011.
"Kad se male ruke slože, sve se može!"
Župa Sv. Mihaela arkanđela u zagrebačkoj Dubravi, mjesto je gdje već skoro 10 godina djeluje zbor mladih „Emanuel“. Skupina od petnaestak djevojaka i 3 mladića svake nedjelje točno u podne, na „misi za mlade“, svojom pjesmom uveseljavaju svoje župljane.
Ovaj amaterski zbor duhovne glazbe osnovao je prije nešto manje od 10 godina tadašnji bogoslov, sadašnji svećenik Ljubomir Majur. Njegov cilj nije bio okupiti mlade talentirane pjevače i pjevačice koji će nastupati na festivalima duhovne glazbe, već je želio okupiti mlade župljane na druženje uz pjesmu što mu je i pošlo za rukom.
na slikama su članovi zbora "Emanuel"
Na 1. slici- muški članovi zbora, a na drugoj su bivše članice "Emanuela" koje se i dalje rado druže
Nešto više od 5 godina družina od više-manje dvadesetak (uglavnom djevojaka) zajedno su pjevali, družili se, dijelili dobre i loše trenutke pod Ljubinim vodstvom koji je nakon đakonskog ređenja morao napustiti župu. Njegovim odlaskom, Emanuel je izgubio svog duhovnog vođu koji je u svojim rukama držao sve konce,a zajedno s njime otišli su i neki članovi. Ubrzo su došli novi, a odgovornost vođenja zbora preuzeli gitarist Tomislav Kukić i članice zbora Marija i Ivana Vrankić te Mia Milak.
na 1. slici gitaristica Marija Vrankić, na 2. slici Mia Milak
Članovi „Emanuela“, glazbeni su amateri bez formalnog glazbenog obrazovanja, ali to ih ne sputava da i dalje rade ono što vole. Da je „Emanuel“ doista amaterski zbor kojem nije stalo do nikakvog tipa formalnosti , pokazuje činjenica da su se u početku dvoumili oko svog imena Emanuel ili Oaza pa su u pomoć priskočili bivši članovi koji su zaključili da se ipak zovu Emanuel (što znači Bog s nama).
Katarina , jedna od rijetkih članica koja je u zboru od samog osnivanja rekla je da joj unatoč izmjenama koje su se tijekom godina dogodile, pjevanje u zboru za nju i dalje predstavlja radost jer ne može zamisliti dolazak na misu bez pjevanja u zboru.
S druge strane Marija, gitaristica i jedna od vođa zbora kaže:
„Iskreno prije mi je bilo lakše ići na zbor jer nisam imala prevelikih obaveza oko njega, ranije sam na to gledala više kao na neku oazu zajedničkog pjevanja, druženja. Sada je to drugačije jer su i članovi drugačiji. Prije je bilo više povezanosti jer se radilo o grupi najboljih prijatelja, sada se sve to nekako razvodnjeno, ali bez obzira na sve dolazak na zbor neizmjerno me veseli.“
Članovi zbora „Emanuel“ naizgled su prosječni mladi ljudi koji se ponašaju, zabavljaju i žive kao većina svojih vršnjaka. Ono što ih čini posebnima jest da svoja uvjerenja nisu utopila u masi, ne srame se činjenice da svake nedjelje idu na misu (bez obzira što subotom „ruže“ kao i ostala mladež), ostaju vjerni samima sebi, svoju energiju za razliku od nekolicine svojih vršnjaka koji podižu šake jedni na druge, usmjerili su na nešto pozitivno. Zaista potvrđuju stih iz Pjesme zadrugara "Kad se male ruke slože, sve se može, sve se može."- rade ono što vole na način na koji najbolje znaju, možda neprofesionalno, ali s puno ljubavi i želje da se drugima svidi.
dio pjesme "Djetešce nam se rodilo" , (video by Martina Andrijević)
Martina Andrijević
- 20:16 -
