...though nothing can bring back the hour of splendour in the grass...

28.02.2007., srijeda

Istina je sve što vidimo, ali mi živimo onako kako mislimo...

/Malo sam zaribala što se tiče naslova, sama sam ga smišljala, pa...molim razumijevanjesmijeh/

Ovaj post će biti čudan (vama, možda). Zprv neće imati temu, duge tekstove niti nikakva paradoksalana značenja i što-ja-znam-što-sve-nerolleyes

Želim zahvaliti mojim veeelikim ljubavima(ljubavima? Ne. Idolima...? Ma koga brigasmijeh):

- David Bowie (cerek/legendo genijalna, klanjam ti se/cerek)
- Placebo (Brian Molko)

Hvala vam što ste mi nekada bili čak jedina (imala sam ja stotinu potpora, ali oni su zaista dali neku kvalitetnu utjehu koja mi je puno pomogla) potpora koju sam imala tijekom proteklih dana, heh, svašta se izdogađalo, ništa dobro, ako vas zanimarolleyes. (Ovo zvuči kao da se s njima čujem preko telefona, pa da mi kakti pružaju porporu ili nekaj, ono, tri sata pričaju sa mnom girl-talk na telefonsmijeh, rolleyes...)

Puno hvala pjesmama:

- Cygnet Committee
- Space Oddity
- Station To Station
- Word On A Wing
- Five Years
- Strangers When We Meet
- Ashes To Ashes
- Within You
- Soul Love
- Life On Mars
- The Loneliest Guy
- Win
- Sons Of The Silent Age
- No Control
- Sorrow
- Across The Universe
- Try Some, Buy Some
- Rock 'N' Roll Suicide
- The Prettiest Star
- Days
- Rebel, Rebel

/Ove su od Davidasmijeh/

i onda od Placeba...

- Meds
- Broken Promise
- Pierrot The Clown
- Because I Want You
- Every Me Every You
- Teenage Angst
- In The Cold Light Of Morning
- Post Blue
- Bitter End
- Follow The Cops Back Home

i naravno:

Without you I'm nothing /David Bowie ft. Placebosmijeh/

...i puno hvala filmu 'The Prestige'smijeh

To bi bilo to. *Prays*


- 00:08 - Komentari (8) - Isprintaj - #

23.02.2007., petak

Quantum chromodynamicum...rolleyes

Ne bih znala kojim povodom sam utipkala takav naslov. Poriv, znate...
Sretna sam, iako mi je sve jedan veliki sjebatitis. Sve osim škole. Tu sam i dalje maherica. A to ne želim.
Uvijek mi se ispunjavaju krive želje bang. Možda The Wish čeka svoj right timing to come true.
I da, još uvijek sam opsjednuta tim savršenim filmom 'The Prestige'. Tesla rula. smijeh
Poručila bih gđici Matei T. da smiri malo živce. Da je malo manje temperamentna bila bi ok. rolleyes
Nika moja, imala si isto kao i ja napisan tekst u bilježnici iz povijesti, jer smo ga zajedno prepisale od Ivane koja se jadna doma mučila da to sve napiše, i onda ti dobiješ 3, Ivana 4, a ja 5. /Aha, maher sam kaj se toga tiče. Nda. rolleyes/
Tastatura od iMac-a mi je crvena. Kme. Ah jebiga, nesvjesno sam je pofarbala.
Jučer sam na engleskom opet pričala s Krijesnicom (Ira, ne se ljutiti smijeh), pa smo se sjetile tih divnih dana kada smo bile...hm, mlađe? Da. Tako nekako. Dobro, Krijesnica je sada u Miocu rolleyes.
Nina, ti si sljedeći put kad te vidim ljubičasta. Samo se ti ofarbaj, zlato moje smijeh.
Veoma sam antiinspirativna (to je moja riječ, da ne bi pomislili...) što se tiče nick-ova na MSN-u...kmerolleyes.
Treba mi jedno putovanje kroz hyperspace *fura se na Philadelphia experimentrolleyes*.
Mislim da iam novi dizajn, a nisam ni pogledala kakaf je, niti sam sigurna da ga imam. Pa...
Ne da mi se više. Tata mi se cerio na 5 iz povijesti jer povijest stvarno ne volim. Jedino kaj volim je fyzis. Da, luda sam. Ma to je 'The Prestige' faza...da, fizika.
Ah...svejedno Tesla rula.
pApA.wave



- 16:17 - Komentari (12) - Isprintaj - #

19.02.2007., ponedjeljak

Je suis tres heureux, mais je ne sais pas pourquoi...

Sutra će biti dobar dan... bez ikakvih komplikacija... je le sens...*baca pozitivnu energiju na to oh-tako-nenadmašivo-savršeno sutra*...
Oh, kako sam happy...to je sreća 'que ninguem pode matar...smijeh'.
Ako se sutra stvari iskompliciraju...onda ću...a ništa. I'll let them in, then I'll scream & pray...rolleyes
Ali, eto, da si postavim jedno konstruktivno pitanje- stvari ne bi se smjele iskomplicirati s obzirom na okolnosti, zar ne?!? /TAKO JE, YOUR HIGHNESS! *laughs then bows*/...
No, bilo kako bilo...ne znam što htjedoh dalje reći...ali nema veze, je li tako?!? /YES, YOUR HIGHNESS *laughs then bows*/...
Well, napisala sam hrvatski daleko iznad mojih očekivanja. Pljesak, molim /zatvori oči, zamišlja se pred gomilom ljudi koji su prešli pola svijeta samo da bi njoj zapljeskali/...rolleyes.
'Glupih li odluka!/Drži ih se i dalje...rolleyes/'. Nema veze, moje su, after all...
Jesam li ja svjesna situacije u kojoj sam /*almost perfect...but she said---ALMOST...rolleyes*/...pa...jesam. Nisam. Hm...ich weiss(me mogu onu 'Betu/grčki/') nicht. rolleyes *bewildered*
Sutra sedmi sat valjda neće pitati latinski...(nikad sedme sate ne pita...*prays*).
Profesorica Matematika je bubana, stoga na zamjeni imamo Profesoricu Zemljopis. /Zamjena? Da. Zamjena. Ne može pitatinono. Teoretski bih u to vrijeme trebala svoje mentalne prostore posvetiti matematici, a ne zemljopisu, pa zato 'Heeej...nema ispitivanja, okeeej?' smijeh/
Ipak ću kol'ko-tol'ko 'take a peek' u oh-taj-grandiozanrolleyes 'Orbis Romanus'... valjdasmijeh.
Ja ne mogu učiti. /Ja tugujem--- it's a process. smijeh/. After all...da.
A i da, ne da mi sesmijeh.
Moram se posvetiti to tha mission...rolleyes/need tha higher force to come, to do!!!/
Ou jes. Da. Hm...koga briga/...mene?rolleyes/.
Au revoir do...sljedećeg posta.



- 17:40 - Komentari (11) - Isprintaj - #

16.02.2007., petak

Becoming The 'Passive Aggressive Queen'...

*Well, she hopes that she's crazy...*

1. Situacija- way beyond confusing...

Da *bewildered*. Stanje se mijenja, semafor pokazuje 'žuto' (neizvjesnost). Ne znam kako se osjećam i ne znam kako bih se trebala osjećati *needs a special agent for the mind*. Moja almighty prozirnost nije čak ni sigurna je li joj zaista trebala promjena. Bez ikakvih fizičkih sredstava prisile svakih 6,5 sekundi gleda u elektronske uređaje stvorene za bilo kakvu komunikaciju, ne bi li se obradovala, ne bi li zamjetila nešto što bi joj moglo pomoći za ponovnu promjenu, i dakako, za regeneraciju njezinog zbunjenog, uma, koji je i manje nego nesposoban normalno funkcionirati, jerbo ga uništiše ne tako inteligentni, ali ipak dovoljno lukavi manipulatori da me izmanipuliraju, dokrajče, i time djelomično usavrše sebe same /dok meni ne smrkne, nikome ne svane/. I tako ja, omamljena, trčim iz greške u grešku, praveći se da je sve baš onako kako bi trebalo biti, i lažirajući orgastična uzdisanja i svakodnevna nekontrolirana smijanja, svi povjeruju da sam sasma u redu /naivni su ljudi/ *ulazi u začarani krug* /I can't believe I have no control/

2. Sit tight in your corner, don't tell God your plans...

Mozak- overloaded. Sinapse se konstantno odbijaju odvijati. Semafor sa žutog, na moju nesreću, prelazi u- crveno. Stay away from the future, back away from the light... Sistem što kontrolira moju mističnu dušu i um blizu je krahiranju. /'...Leti k'o lišće što vjetar ga vije, za let si, dušo, stovrena...'/. I još uvijek u ogledalu vidim onu istu sebe, lijenu, ali punu energije. Zovem pomoć. Histerično listam stranicama u svojim mentalnim prostorima /iako mrzi previranja/, traži, traži, traži- ne nalazi. Zamišlja da prodaje Vragu dušu, on joj za uzvrat ispunjuje želju. Pretvara to u stvarnost, *hazitates*, pa trpa to nazad u ladicu imaginacije. Još uvijek na površini nalazi tragove optimizma *get up and see the sarcasm in my eyes!* ... /Slijedi prevrtanje perfekta- nadasve je bolno sjetiti se da je nekad bilo bolje/. Zatim trči u budućnost, stvara je. Ni futur nije blistav /metamorfozni prezent pretvara se u perfekt koji progoni/. *Stress*. Potreba za patetikom i hiperbolom najbolji je priajtelj smrtnici u zadnje vrijeme. *Survives, as always...*

3. Hoćemo u svemir jer smo sigurni da nas nitko neće kriviti ako pogriješimo...(?!?)

'Though I've passed 100 000 miles, I'm feeling very still, and I think my spaceship knows which way to go, tell my wife I love her very much- she knows, Ground control to Major Tom, your circuit's dead, there's something wrong, can you hear me, Major Tom...?' *pjeva* ...sasma razumjeh metaforičko značenje. Vi /ne zanima me/?

4. Truth hurts! So...we lie.

*Pokušava se prevariti /kako kada taj dio nje koji pokušava prevariti zna da ga se želi prevariti...?/*... *Histerizira, diše, survives- again.*

5. She wants only the one thing that won't come true...je li njeno strpljenje stvaljeno na kušnju, ili je to...ma, zaboravite.

*Nothing's left to say.*

I WANT THE DAMN WISH TO COME TRUE, AND I AIN'T GONNA GIVE UP. /*Hopes she'll be rewarded (that's a must!)*/





*HISTERIZIRA /živčane stanice se ipak obnavljaju, kakva je to priča da se ne obnavljaju, čitala sam na net-u i pričala s tatom o tome (ako se netko kuži u to- on je taj)/*

- 00:27 - Komentari (26) - Isprintaj - #

09.02.2007., petak

I hate my superstition...(don't make it happen! Not again!)

/No, cannot happen/.../No, cannot happen/.../No, cannot happen/.../Not again!/

Moja već ionako posve fragilna prozirnost zaista ne bi to zaslužila. Ne, stvarno ne bi. /Kopa pamćenjem/ as I can recall, ta katastrofa zbila se, hvala Bogu, samo jednom (i to je bila sasma dovoljna tortura za moje mentalne prostore/oh, kad se samo sjetim.../). Nikako to ne bih mogla podnijeti opet. No, kako zasad stvari stoje, sve je u redu/zaista hvala(!!!) Bogu na tome, ne znam jesam li svjesna koliko bih zapravo trebala biti zahvalna, ali, ako nisam dovoljno zahvalna, ovom prilikom želim Mu poručiti da sam zaista zahvalna =D/. Samo, my eager(!!! Oh, yes...), jealous soul želi više/much more- *wants to reach the very top, then she'll be absolutely and limitlessly happy =D*/. Dakle, ne znam čemu taj little panic attack- dobro, samo sam malo(?) praznovjerna, i uberparanoična & pesimistična, tako da su takvi povremeni ispadi sasma normalni za mene. Ponekad nisam od svog tog pesimizma ni sposobna razmišljati kako treba/ponavlja se sve češće, ti 'zastoji u prometu'/. To sve, naravno, katkad ima veoma loše posljedice *rolleyes*. Ali, eventually sve ispadne dobro. Valjda će se onda ovo moje dugogodišnje čekanje također isplatiti/dreams'll come true, impossible not to do...=D *grinning*/. Mora se isplatiti/sve je već stavljeno pod muss *lupa štambiljem preko zamišljenog ugovora*, ovo je sada officially postao imperativ =D/. Ipak previše stvari žrtvujem zbog te jedne, jedine želje/čudno kako se sve ostale ispunjavaju...ah, šećer dolazi na kraju, I guess, after all/. Sada bi mi dobro došao jedan maleni put do Londona, i više sam nego sigurna da bi mi to, uz bijeg od Zagreba, bio i svojevrsni odmor =D. Ali tko će sada, usred tog zaista lijepog školovanja/gledano iz moje male, grešne perspektive- osim prvog razreda/abeceda (koju sam i prije znala =D), zbrajanje, oduzimanje i takve osnove.../, taj cijeli proces(?) je sasma nesvrsishodan =S...(klime bukve? Mislim, zaosta, zar se to treba znati?)/, u London, pobogu *ubogo djevojče katkad zaista previše umisli*? Ova zadnja rečenica bila je, moram priznati, poprilično konfuzna, uza sve te //, **, () itd. Imate sve moje isprike XD. Ah, da. Zaista bih bila sretna kada bi se ta jedna, jedina želja ispunila. I čekat ću, obećajem. Možda ću katkad napraviti kakav krivi potez, ali to će biti posljedica mojeg neznanja, dezinformiranosti, nedostatka podataka i (možda) uzaludnog pokušaja da se cijeli taj proces čekanja, i dostizanja samog vrha ubrza. Jebote, kako ta bolećljiva teen previranja i konstantne failed romances znaju, oh well, ako ništa drugo, barem zaista smetati. Da, zbilja. Mogla bih sasma slučajno postati jedno apsolutno autodestruktivno biće, a to ne želim. Nikako *doesn't want to see images of broken light, again*.

*Wants limitless, undying love which shines around her like a milloin suns, which'll call her on and on, and on- across the universe...=D*
- 23:26 - Komentari (14) - Isprintaj - #

07.02.2007., srijeda

Intelektualac razmisli četiri puta prije no što ništa ne kaže...

/'Poljubi me- ravno u dupe!'/ (Ovaj post definitivno nije intelektualan *OPREZ*)

Da, dakle- bolesna sam, kaktirolleyes.
Boli me grlo k'o kurac, još se špricam s tim odvratnimpropolisom i ne pomažemad.
Danas je bio...ok dan.
Žao mi je što je Teta Mima umrla/ne pitajte, ne zanima vas!/rolleyes.
Ah, valjda je tako trebalo biti.
Kako mi neki ljudi jednostavno idu na kurac da bih ih najradije gurnula niz školske stepenice i pravila se kao da je sve to samo 'nesretan slučaj'puknucu.
Ne kužim kako se s nekih bijednih 12-13 godina netko actually može preseravati. I zašto je svima najbitnije samo etiketirati druge *traži kamen kojeg bi mogla šutirati- bezuspješno*bang?!?
Recimo, koja je poanta u stavljanju traperica tako nisko da svima onako ružno viri guzica iz njih, mislim, zar bi to trebalo biti nekkavo oličenje jebozovnosti ilirolleyes?
Ili npr. nošenje takvih minica da izgleda kao da si oko struka stavila traku za kosu...rofl? Sou kul...NOT!!!
Ma jebe se menicool.
Jebote daj fejsaj da u školu ljudi ekšuli nose odjevne predmete tipa ...korzet! Pa daj jbt, k'o da su ti starci stari, propali ruski špijuni, izbjeglice iz bivšeg CCCP-a(iliti SSSR-a...).
Kakva smo mi to zemlja u pičku materinu? Istina, čisti balkan. Ah, pa da, 'Rvacka, pobogu, umišljen si ako umjesto šećera stvaljaš med u čaj...namcor.
Ali hebiga, volim Zg, naviknuta sam na nj.../strukture ga dobro furaju! =D/.
Pa daj ono, i normalne serije koje se svakodnevno u neko pristojno vrijeme puštaju su sranja a la Desperate housewifes...kako možeš trošiti svoje prešs tajm buljeći u Evu Longoriu dok prakticira yogu i svađa se s mužem/ljubavnikom/vtv...? Mislim, ljudi su stvarno čudni (čitaj: retardirani). Radije bih učila tehnički nego gledala ta sranjarofl. Al' oke', 'ko voli, nek' izvoli... odoh ja sad, uživjate mi gledajući uberkul-fensi 'Kućanice' u svojim kouzi, toplim domovima...smijeh.

Jbt koji svijet. Baj.wave...namcor.



- 21:50 - Komentari (7) - Isprintaj - #

05.02.2007., ponedjeljak

There's a lady who's sure all that glitters is gold, and she's buying a stairway to heaven...

/That lady's not me.../

Dakle, opčinjena sam uberkul legendarnim Led Zeppelinom, as you can see. Veoma sam flegmatična/feels good, at last/, i pomalo mi misli lutaju, pa stanu taman na osobama koje mi tako idu na živce, na osobama koje ruiniraju savršenstvo mojih mentalnih prostora. Zamalo sam se otela kontroli danas kad dođoh doma, ali nisam, naravno/as always/. Naime, svi smo mi imali svojih žutih minuta. Tako valjda mora biti. Ali ipak, nakon svega uvijek dođe relief. Danas sam stvorila svoju viziju pakla. Ne znam zašto svi to imaju u glavi kao neko mjesto gdje je vruće, crveno, i gdje te Mr. Devil bocka po guzi svojim uberfancy vilama. Za mene je pakao bilo koja radnja koja čovjeka užasno živcira, ponavljana cijelu vječnost. Pokušajte si to predočiti. Mislim da je to najbolji način da se uništi nečija psiha/I believe that's the point of 'Hell'- destroying one's mind/. Heh, da. Nema svetog čovjeka, svi se mi kad-tad umislimo, makar većina nas fejka grandioznu neumišljenost, ccc... *vrti glavom*. I svi kad-tad zbog nekih silly sitnica iz svijeta friendship-a kročimo u svijet rivalry-ja i konkurencije. I dajte ljudi, pa svi činimo drugima ono što ne želimo da drugi čine nama/oh, well and, after all, nothing's real until you feel.../, ali nismo mi krivi. Nikada mi nećemo biti krivi. Tijek radnji, vrijeme i prostor/pita se jesmo li u nedostatku bilo čega od navedenog/ uvijek će biti krivi, zar ne (kada malo bolje promislim)? I da, tko je rekao da je ljubav sila.../freak/? Gravtacija je sila, kakva ljubav, pobogu/možda nam treba ljubav zbog gravitacije (cuz we're all sticked to gruond, completely unmoveable)/? A vjera...vjera je, gledano iz grešne perspektive moje prozirnosti, trening za izdržljivost/koja se eventually nagrađuje (remember- dreams come true if you believe...long enough!)/, spika/igra sa samom srži vlastite duše. I da, na kraju je sve ment to be ok, to je written in the book of... us (?). *Fura se na optimizam =)*

/But still- That lady's not me.../
- 18:47 - Komentari (22) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< veljača, 2007 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

HoLoGrAm:

Kao prvo, javljajte mi se na:

lucijakokic5@yahoo.com
malalu363@hotmail.com
malalu@icqmail.com
ICQ nr.- 467 727 480

Image Hosted by ImageShack.us
Shot at 2007-07-01

Name: doesn't matter
Age: doesn't matter
Sex: doesn't matter
Location: doesn't matter
School: doesn't matter
Loves: hanging out
Hates: ambivalence
Contemplates: CENSURED

Ovo je VoLdEmOrT:
Voldemort
I adopted a cute lil' baby Voldemort fetus
from Fetusmart! Hooray fetus!


Placebo
Pink Floyd
Skin/Skunk Anansie
The Verve
David Bowie
Prodigy
Phoenix
Led Zeppelin
Lacrimas Profundere
Azra
Bob Marley
Pendulum
Sisters of Mercy
Iron Maiden
London After Midnight
Robbie Williams/cure for the lonely days/
Kaiser Chiefs
Franz Ferdinand
Yeah Yeah Yeahs
Children of Bodom
Cradle of filth
The Clash
Sex pistols
Nine Inch Nails
Queen
Ramones
Nirvana
Gunsi
Jimi Hendrix
Evanescence
Garbage

I još dosta toga...
(Aha, ima dana kada mi je i neki pjesmuljak poput Karma Cameleon u glavi...=D)


LiNkOVi:

Poezija (obožavam je i jebite se ako vam to ne paše) ...

UTJEHA KOSE

Gledo sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.

Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.

Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.

POVRATAK

Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav
Desiti-velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.

U moru života što vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi -
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.

Možda ćeš se jednom uveče pojavit
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!

Pa ako i duša u tome trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve što slutnja šapne;

Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom
Pogledat ko stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vežu
Neki stari lanci

No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono što je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići -
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići.

Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav
Desiti-velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.

GAVRAN

Gavran
Jednom jedne strašne noći, ja zamišljah u samoći,
Čitah crne, prašne knjige, koje staro znanje skriše;
Dok sam u san skoro pao, netko mi je zakucao,
Na vrata mi zakucao - zakucao tiho - tiše -
"To je putnik" ja promrmljah, "koji bježi ispred kiše",
Samo to i ništa više.

Ah, da, još se sjećam jasno, u prosincu bješe kasno
Svaki ugarak, što trne, duhove po podu riše.
Željno čekam ja svanuće, uzalud iz knjiga vučem
Spas od boli što me muče, jer me od Nje rastaviše.
Od djevojke anđeoske, od Lenore rastaviše,
Ah, nje sada nema više.

Od svilenog, tužnog šuma iz zastora od baršuna
Nikad prije osjećani užasi me zahvatiše;
Dok mi srce snažno bije, ja ga mirim sve hrabrije:
"Putnik moli da se skrije od te noći, bure, kiše.
Putnik kuca na ta vrata, da se skrije ispred kiše.
Samo to je, ništa više."

Ohrabrih se iznenada, ne oklijevah više tada:
"Gospodine il gospođo, izvinjenje moje stiže!
Mene teški snovi prate, a vi nježno kucat znate,
Tako tiho i bez snage, vaši prsti vrata biše,
Da sam sanjiv jedva čuo" - Tu se vrata otvoriše -
Mrak je tamo, ništa više.

Pogled mrak je prodrijet htio, čudno zastrašen sam bio,
Sumnjajući, sanjajući, sni mi paklenski se sniše;
Nedirnuta bje tišina, znaka nije dala tmina,
Rečena je reč jedina, šapnuta od zvuka kiše:
"Lenora" ja šapnuh tiho, jeka mi je vrati tiše,
Samo to i ništa više.

Kad u sobu ja se vratih, cijelom dušom tad zaplamtih:
Nešto jači nego prije udarci se ponoviše.
"Sigurno", ja rekoh, "to je na prozoru sobe moje;
Pogledat ću trenom što je, kakve se tu tajne skriše.
Mirno, srce. Da, vidimo, kakve se tu tajne skriše -
Vjetar to je, ništa više.

Prozorsku otvorih kuku, kad uz lepet i uz buku,
Kroza nj uđe gordi Gavran, svetih dana što već biše,
Nit da poklon glavom mahne, ni trenutak on da stane,
S likom lorda ili dame kroz moju se sobu diže
I na kip Palade sleti, što se iznad vrata diže,
Sleti, sjede, ništa više.

Ovaj stvor u crnom plaštu, nasmija mi tužnu maštu
Teškim, mrkim dostojanstvom, kojim čitav lik mu diše.
"Nek ti kresta jadno visi", rekoh, "kukavica nisi,
Strašni, mračni Gavran ti si, što sa žala Noći stiže,
Kako te na žalu zovu hadske noći otkud stiže?"
Reče Gavran: "Nikad više".

Začudih se tome mnogo, što je jasno zborit mogo,
Premda nejasne mu riječi malo tog mi razjasniše.
Ali priznat mora svako, ne događa da se lako,
Da živ čovjek gleda tako, pticu što se nad njim njiše,
Životinju ili pticu, što nad vratima se njiše
S tim imenom "Nikad više".

Ali Gavran sjedeć tamo, govori riječ jednu samo,
Ko da duša mu i srce u tu jednu riječ se sliše.
To je sve što on mi reče - dalje krila ne pokreće,
Dok moj šapat mir presiječe: "Svi me druzi ostaviše,
Otići će i on kao nade što me ostaviše".
Tad će Gavran "Nikad više".

Dok ja stajah još zatečen - odgovor bje spremno rečen.
"Nema sumnje," rekoh, "ta je riječ tek trica, ništa više
Od nesretnog gazde čuta, kojega je sudba kruta,
Pratila duž njegova puta, dok mu sve se pjesme sliše
U tužaljke puste nade, koje teret u se zbiše,
Od "nikada-nikad više".

Al taj stvor u crnom plaštu, još mi u smijeh goni maštu,
Ja naslonjač tad okrenuh bisti, gdje se Gavran njiše
Na baršun mi glava klone, a ja mislim misli one,
Stapam mašte tužne, bolne; kakvu meni sudbu piše
Ova strašna kobna ptica, kakvu meni sudba piše
Grakćuć stalno: "Nikad više".

Sjedih tražeć smiso toga, ne govoreć niti sloga
Ptici, čije žarke oči moju dušu rasplamtiše;
Tako misleć misli bone, pustih glavu da mi klone
I u baršun da mi tone, kojim svijetlo sjene riše,
Naslonit se na taj baršun, kojim svijetlo sjene riše
O n a ne će nikad više.

Zrak tad ko da gušćim stade, na me neki miris pade
Ko da anđel lakih nogu kadionik čudni njiše.
"Ludo", viknuh, "to su glasi, bog će posla da te spasi
Bol i tugu da ti gasi, što te tako izmučiše.
Pij nepenthe, da u srcu zaborav Lenoru zbriše."
Rače Gavran: "Nikad više".

"Zli proroče, ne znam pravo, da l si ptica ili đavo,
Da li te je Satan poslo, il te bure izbaciše
Sama, al nezastrašena, u tu pustu zemlju sjena
U dom ovaj opsednuti, - zaklinjem te, ah, ne šuti
Reci, reci ima' l melem jada, što me izmučiše?"
Reče Gavran: "Nikad više".

"Zli proroče, ne znam pravo, da l si ptica ili đavo,
Al u ime Boga po kom obojici grud nam diše,
Smiri dušu rastuženu, reci da l ću u Edenu
Zagrliti svoju ženu, od koje me rastaviše, Anđeosku tu
Lenoru, od koje me rastaviše?"
Reče Gavran: "Nikad više".

"Dosta ti govorit dadoh, crna ptico!" Tad ustadoh,
"U oluje divlje bježi, što se kroz noć raskriliše!
Ne ostavi niti traga svojih laži kraj mog praga,
Meni je samoća draga - usne same dovršiše -
Iz mog srca kljun svoj vadi, nek ti trag se ovdje zbriše!"
Reče Gavran: "Nikad više".

I taj Gavran, šuteć samo, još je tamo, još je tamo,
Na Palade kip je sjeo, što se iznad vrata diže,
Oči su mu slika prava zloduha što sniva, spava,
Svijetlost, što ga obasjava, na dnu njegovu sjenu riše,
Moja duša iz tih sjena, što mi cijelu sobu skriše
Ustat ne će - nikad više!

BARBARA

Sjeti se Barbara, bez prestanka je kišilo
nad Brestom toga dana, a ti si hodala nasmijana
prokisla, radosna, očarana, pod kišom
sjeti se Barbara, bez prestanka je kišilo nad Brestom
a ja sam te sreo u ulici Sijama
smiješila si se, i ja sam se smiješio
ti koju nisam poznavao,
ti koja me nisi poznavala
sjeti se

Sjeti se toga dana
ne zaboravi

Neki čovjek je stajao u trijemu i
viknuo tvoje ime, Barbara
a ti si po kiši k njemu potrčala
radosna, prokisla, očarana
u njegov zagrljaj pala

Sjeti se toga Barbara,
ne ljuti se što ti govorim ti
ja kažem ti svima koje volim
čak i onima koje sam jednom vidio
ja kažem ti onima koji se vole
čak i onima koje nisam upoznao.

Sjeti se Barbara i ne zaboravi
tu kišu mudru i sretnu, na svome licu sretnom
nad ovim gradom sretnim
tu kišu iznad mora i iznad arsenala
tu kišu što je pala na brod iz Cezana

Oh, Barbara
rat je je svinjarija velika i šta je sa tobom sada
pod kišom kanonada ognja, krvi i čelika

A onaj koji te je grlio, zaljubljeno
je li umro, nestao ili još uvijek živi

Oh, Barbara
bez prestanka kiši nad Brestom
jednako kao i tada

Ali to nije isto, i sve je srušeno
to su porotne kiše, strašne i neutješne
to nije oluja više od ognja, krvi i čelika
to su naprosto oblaci
što kao pseta crkavaju
kao pseta što nestaju u mlazu vode
nad Brestom
da trunu negdje daleko, daleko, daleko od bresta
od koga ništa ne osta.

Barbara, Barbara

UVIJEK POZDRAVLJENI

Ja
Ja
Ja
Ja
...
i još jednom
...
Jacerek!