Let's talk about health ...

Bez okolišanja i introspektivnih dilema ovaj put, I come to you with a true shocking experience. Nisam mislio pisati o tome, al kako se bliži taj 1.12. ...
Saznao sam da mi je prijatelj Hiv pozitivan. I najbrutalnije od svega, nisam to saznao od njega. Pozitivan je već neko vrijeme, ali ne predugo. I viđao sam ga kad je on bio pozitivan na Hiv a ja negativan na saznanje o istom. Odvrtili su mi se svi filmovi, sve scene, svi naši razgovori, i bacili novo svjetlo na sve. Znam da mu nije lako, i jako je hrabro od njega što se i dalje odnosi prema životu relativno normalno, koliko god to mi izvana vidimo. Ali najtužnije je što mu ne mogu nikako pomoći. Čak ni razgovarati o tome s njim. I zapravo sam se dvoumio dal li da mu kažem da znam. Ne znam što bi on želio. Ne znam dal mi ne želi reći jer misli da bih ja reagirao loše na tu informaciju ili mi ne želi reći jer ne želi da ja znam. Zapravo je prošlo mjesec dana od kad ja znam da je on pozitivan. I još mu nisam rekao ništa. Trebalo mi je vremena da to procesiram. Znam da Hiv + stanje ne znači da će umrijeti sutra, ali mu daje rok trajanja na život. I jako je teško pomiriti se s tim da umireš. Možda jako polako, ali jako sigurno. Svi mi umireno. Eventually. Ali ima nešto zastrašujuće u tome kad si suočen s takvom činjenicom. Odlučio sam da ću mu reći. Riskirat ću to da zabadam nos gdje mu nije mjesto (što je možda njegova perspektiva) jer mislim da je bolje da zna da ima nekoga na kog može računati i tko ga neće gledati drugačije, barem ne s gađenjem.

Ne želim, odbijam si postaviti pitanje: What if? Ne želim biti u njegovim cipelama. Ne želim ni razmišljati o tome. Znam da je najbolje što mogu napravit sad je biti i dalje prijatelj, kakav sam bio i dosad. S ekstra etiketom: If you need anything.
I stvari neće biti iste. Koliko god to ja htio, gledati ću ga drugačije. Iskreno, žao mi ga je. I to je osjećaj kojeg se neću tako lako riješiti. Makar ja ne znam kako se on osjeća zbog svega toga, žao mi ga je. And I can't help but wonder: Does his sun rises in a different color?
Sve njegove mane odjednom nisu više bitne. Znam da takvo razmišljanje nije ispravo, ali ne mogu si pomoći. Jer mislim da su to olakotne okolnosti koje se ne mogu samo tako zanemariti.

PS.
Nisam mislio pisati o tome. Dovoljno mi je bilo mučno kad sam to saznao. Ali jedan blogeraš me svojim postom podsjetio na to, pa sam ipak napisao nešto.

Marquise

Let's talk about love ...

Svi imamo svoje ideale u životu. I nekako veći dio života se svodi na to da tražimo nekoga s kim ćemo taj život i podijeliti. Manji dio života zapravo provodimo s njim, odnosno njima. I sve se to svodi na isti kalup; upoznaš nekoga, budeš s nekim, onda ga zapravo upoznaš, ne budeš više s njim. Tražiš dalje. I još bezbroj puta ljudima oko sebe ponoviš: 'A zašto ja ne mogu naći nekoga tko će me voljeti?' To mi je jučer netko rekao. Zapravo sam okrenuo očima. Više puta. A mislim da je toj rečenici prethodila misao: 'Ja nemam nikakav ljubavni život. Upomoć. Upomoć.'
No vratimo se na zanimljivu rečenicu br. 1. Problem proizlazi iz obične ljudske sebičnosti: Ja želim da me netko voli. A ne: Ja želim nekoga koga ću zavoljeti. I naravno da će takva osoba imati ljubavni život u ruševinama. Što potvrđuje zanimljiva rečenica br. 2. iliti kako je ta osoba objasnila svoje ruševine: 'To je tako kad su svi pederi promiskuitetni i samo skaču iz veze u vezu.' Gdje je tu problem? Tj. U kome?
Zapravo se pitam koliko su ljudi fleksibilni odnosno koliko ulažu. Smatram da ljubav nije nešto apsolutno, i svi smo mi u jednu ruku sebični, želimo da nekom bude stalo do nas. Ali koliko tražimo trebamo i davati natrag. Čisto zato da ostanemo na istoj kilaži. Ali bojim se da dosta ljudi na ljubav gledao kao investiciju: Koliko uložim toliko i želim natrag, a još bolje ako dobijem i više, jer onda sam u profitu. Ne znam kad je ljubav dobila tržišnu vrijednost, ili sam samo shvatio s vremenom da ljudi sve više stavljaju cijene na svoju. Ljubav nije u slikovnicama, ja to znam, ali sigurno nije ni u investicijskim fondovima. Ono što želim istaknut je da bi ljudi možda bili zadovoljniji sobom i svojim uspjesima na ljubavnom terenu da ne gledaju ljubav kao valutu, svoj prazan ljubavni život kao kapitalno siromaštvo i 'ne mogu naći nikoga' kao propali biznis.
Opet je problem kada i nađu nekoga, jer ga ne mogu zadržati. I kako da onda ne misle da sve veze imaju rok trajanja. No to je zapravo moja dilema. Imaju li?
U početku veze se ljudi naravno ne poznaju dobro, ali jednom kad se upoznaju, koji je razlog prekida? Obično novonastale situacije, ljudi se mijenjaju, prolaze kroz faze i sl. Al ja mislim da je problem gay puka nekompromitivnost. Jako teško se odvajaju od svojih principa. Kad su u pitanju veze, kompromis je univerzalno sredstvo za čišćenje.
I naravno da će se netko pitati zašto njegove veze imaju rok trajanja i zašto su pederi prokleti.
Ne mislim da ljudi trebaju ostati u vezama pod bilo koju cijenu, jer to je baš nusprodukt dužih veza, ovisnost. Ali jednostavno putovati iz dana u dan, step by step, problem by problem, kompromis by kompromis i jednog dana će se probuditi u srebrnom piru. Ljubav se ne rađa preko noći, ali bogme ni ne umire.
As of my relationship, iako imamo stresan poslovan život, iznimno mi je lijepo s njim. Sve one početne dileme i strahovi su nestali i mislim da se krećemo prema nečem jako lijepom i stabilnom.

Let's talk about life ...

Prošlo je dosta godina od kad sam shvatio da sam drugačiji od drugih. Danas tu činjenicu uzimam zdravo za gotovo. Ja sam gay. So what? Will kaže da je to u redu. Ali nismo se mi pomirili s tim. Samo smo se tako naučili živjeti. Samu činjenicu da sam gay ne analiziram previše, niti bih trebao, to je tako, i volim misliti da me ne određuje kao osobu, kao obrazac. Već da je to samo jedan mali segment moje konstrukcije. Ali podsjetim se. Podsjetim se, pa makar ne svjesno, ali trznem svaki put kad razgovaram o svom privatnom životu u punom tramvaju, kad hodam s dečkom po gradu, kad sretnem homofobnog straight frenda dok hodam s dečkom po gradu. Ne, ne težim za liberalnim društvom i hipi veselim planetom. Niti da nas teleportiraju na otok. Niti da se svemir deheterosexualizira. Jer koliko god se društvo promijeni na bolje, što god bolje jest, nikad neće biti (in the lack of a better word) pravedno. Uvijek ćemo biti problem koji treba riješiti, netko za čija se prava treba boriti. Zašto ja o tome govorim? Netko mi je nedavno rekao: Ja nemam ništa protiv gay osoba, ali nikad ne bih htjela biti u njihovoj koži. I ne mogu a ne zapitati se: What would my life look like if I were not gay?
Zamislite svoju straight verziju i što vidite? Mislim da bih ja bio veliki samotnjak. Zaokupljen svojim oštrim i zamagnjenim mislima. Ipak, možda bih bio neki intelektualac koji se pali na poeziju. Ili bih bio veliki zavodnik i šminker koji bi svaki tjedan imao drugu 'trebu' i svaki peti tjedan novu spolno prenosivu bolest? Ma vjerojatno bih bio običan mamin sin. Ili tatin?
Ono što mi zapravo postaje jasnije, jest da sam itekako određen tim što sam gay. Htio ja to ili ne. I ne postoji segment mene, niti segment mog života koji bi bio neutralan s obzirom na tu činjenicu. I ne mogu reći: Ja sam gay, ali to mene ne određuje. But with that said, ne bih tu činjenicu htio promijeniti. Da se vratim u svoj prvi sat postojanja, i da me pitaju: gay or not? Rekao bih gay. I bio bih ono što jesam danas. Jer mogu reći da me ta činjenica i te kako odredila i mislim da mi život ne bi bio toliko zanimljiv i da se ne bih izgradio da nisam gay. Razmišljam o tome zato što se trenutno (idemo reći) poslovno nazalim u situaciji kad bi bilo puno jednostavnije da nisam gay. Nije da se to na meni previše kuži, ali kad se zbližiš s ljudima, nekako neke stvari se moraju nazirati ili se oni barem moraju zapitati ona 'pogrešna' pitanja. Ali kad je jednostavno bilo zanimljivo?
Jednog dana ćemo možda dosegnuti taj stadij da to više zbilja neće biti relevantno. Ja vjerojatno neću biti tu da to doživim. Ja imam, kao i svi mi, ono što sad imamo i trenutno; Ja mogu biti idealist, ali ljudi nikad neće biti savršeni. Samo mislim da bi ih barem trebali podsjećati na to koliko nisu savršeni. Dok se s druge strane nameče pitanje: Koliko smo si i sami krivi što nas percepiraju pogrešno? Ako je ostatak puka Mirko Norac, kad malo bolje pogledamo; Svi smo mi Hrvoje.

Marquise

Let's talk about relationships ...

Once upon a time there was a boy and another boy. They liked each other very much. And they lived happily ever after. Disclaimer: Until one got bored with another and decited to find someone new.
Kao što sam već spomenuo ja sam u vezi. I za sad je sve super. Sviđa mi se kako mi se nijedan dečko jako dugo nije svidio. Pažljiv je. A to mi je osobina koju u ljudskim interakcijama najviše cijenim. In a lack of a better word, rekao bih: Caring. Ne mislim na konkretne a pogotovo ne materijalne stvari, već je to nešto što mogu osjetiti; njegovu senzibilnost i kapacitet za voljeti. Možda zvučim jeftino ali smatram to ako ništa drugo, temeljem za vezu. Ne forsiram okvire i obrazce, definicije i odrednice, već jednostavno pustim stvari da idu svojim tokom. Međutim, moj problem je moja nesigurnost. Iako ju zapravo nikad ne pokazujem, putuje samnom all the way. I zapravo se toga najviše bojim. Jako me strah sad na početku, da se on jednostavno neće ohladiti od mene. Nemam neku opravdanu sumnju, ali ne mogu riješiti tog osjećaja. Zašto? Pa mislim da nemamo doživotnu toleranciju na bol. I svaki put kad te netko povrijedi, to ostavi ožiljak, i svaki drugi put zaboli malo više. A s vremenom i na hladno pušemo. Znam da zvučim kao curica sad, ali baš me uhvatio taj truli osjećaj da ću opet dobiti sjekiru u leđa. Ne bih baš rekao: 'Im not good enough for him'. Već mislim da je problem u našoj gay populaciji u koju se, budimo relani, jako teško pouzdati, na svim razinama. Sad dok je sve na početku još novo i zanimljivo, jednako tako je labilno i prevrtljivo. I ne mogu ne pomsiliti na to da mi se preksutra jednostavno neće javiti. Sigurnost dolazi nažalost s vremenom.
Don't let the fear of getting hurt stop you from tryin'?
Hmm. Ako ništa drugo, mene brenza. Rado bih da nije tako. Tko ne riskira, ne profitira. Riskiram. Upravo sad. I možda dobijem pajserom u leđa. I završit će nokautom. I dignut ću se. I riskirati opet. Cause that's the way life goes. Ali svaki put će biti teže uspraviti se. Ali jednom, koliko god to melodramatično zvučalo, se možda više neću moći ustati. I da nažalost citiram sebe: I've been hurt too many times to forget how it feels.
Znam da će se 'my animal within called insecurity' stišati, sad je samo u svom random mahu. Ali dobro je dok sam ja svjestan svoje nesigurnosti. Zna se dogoditi da počnemo preispitivati svoju vezu, pre-analizirati tuđe postupke i to puno puta bez opravdanog razloga, raditi slona od muhe, apokalipsu od pogreške, i da za sve krivimo drugu stranu. Zapravo je pravo pitanje:
Koliko možemo biti nesigurni u svoju nesigurnost?

Marquise

Let's talk about dating ...

Pojam dejtanja je danas toliko izkomercializiran da ne možete pobječi od toga da sebe vidite kao Meg Ryan dok čekate da se vaš dejt pojavi na 'vašem mjestu'. Don't you just hate that? Hrpa pravila koja morate poštivati, stvari koje se očekuju od vas i one koje se nikako ne očekuju. Romantično? Jednostavno i efikasno? Komplicirano i intelektualno? Na koju kartu igrati? A još zapravo ne znate ni dal osoba ima baš toliko godina koliko tvrdi da ima. Ipak, dejtanje je još uvijek najbolji instrument za bolje upoznati osobu koja vam se sviđa. I ne preostaje vam ništa drugo nego izvuči neku kartu. Riskirati. Dejtanje je zapravo igra s velikim rizikom i varijabilnim ulogom. Ne znate koje karte vaš protivnik drži. A na vama je red. Što sad? Povisiti ulog? Ili položiti taj Full House? Tu je zapravo i moja dilema. Iz iskustva znam da dejtanje nije crno-crveno. Ali se može podjeliti na dvije strane; koliko ste vi prema svom dejtu ono što zapravo i jeste i koliko se modelirate da budete ono što se njemu/njoj sviđa. Omjer je uvijek u pitanju. Obično smo oprezniji ako nam se netko više sviđa, ako je jako zgodan ili barem ima neosvojiv stav. S druge strane, tko diktira tko se treba prilagoditi kome? Tko se treba više modelirati? Recimo da sam bio u takvoj situaciji (ne jednom doduše), i sve sam sveo na dva principa? Hoču li glumiti hard to get da se totalno zapali za 'cool' verziju mene. Ili ću pak biti pristupačan i očarati ga samim sobom. To je dosta subjektiva tema, jer ovisi o našem samopouzdanju i tome koliko su naše kvalitete zapravo kavlitetne u očima osobe koju želimo impresionirati. Mislim da je 'hard to get' varijazna a safe ride, sigurnija pobjeda, veći plamen, ali kraća vatra. Princip: 'Ja sam svoj a on/ona me treba prihvatiti kakav god jesam' je malo retro jer mogu izgubiti priliku za nešto što bi možda i bilo bitno u mom životu. Plus; prvi dojmovi su bitni, ako ništa na osnovu njih eliminiramo u stanju pritiska. Ili smo mi ti koji smo eliminirani. Postoje naravno neke krajnjost koje isto ulaze u tu sferu, tipa: vi pušite a on se jednostavno guši od dima. Tko će popustiti? Hoče li netko od vas napraviti problem od toga na prvom dejtu? Iako možda bezazleno, na razini prvog dejta, to može biti eliminacijski faktor. U mom zadnjem slučaju dejtanja (and Im talking about dating, not blind dating) više sam igrao na varijantu svoje (ne)šarmantnosti. Ishod zapravo još ne znam, al mislim da nisam mogao puno fulati. Dok je bilo u prošlosti par slučajeva kad me prvi dojam koštao drugog dejta. U konačnici mi je svejedno, ali imam tu bubu u glavi: Što ako? Što ako je moglo biti nešto više? Što ako sam mogao napraviti nešto da ne budem eliminiran? Jer mi se činilo da dečko zbilja ima potencijala. Sad sam opet u sličnoj situaciji i iako sam se odlučio, ne znam dal sam ispravno odlučio. Barem ne još. Večina možda ipak ima prekidač: 'Lets just do it ... What the hell!' Ja imam: 'Think about it' i pored njega 'Really think about it'.
What do you do? Do you play 'hard to get' or do you try really hard?

Marquise

Pozdrav svima.
Dobrodošli na kolegij 'Život 101'. Moja funkcija je kronika, i ja sam homo-filičar.
Ono što možete očekivati od ovog kolegija je ponešto o ljudskim odnosima, barem kroz moje naočale. Čuti pokoji trač, pokoju novost, pokoju šalu, pokoju neslanu. Upoznati nekoliko ili nikoliko perspektiva na odredene životne teme i probleme, jer budimo iskreni, uvijek su problemi zanimljiviji. Svi smo sretni na isti način, ali smo nesretni svatko na svoj.
Predavaja nisu obvezna niti očekujem da ih itko prati. Nadam se da će netko možda naći neku relevantnost, ili korelaciju sa svojim prilikama i iskustvima.

Što?
Nažalost, živimo u društvu gdje ne možete svoje misli povjeriti nekom na čuvanje bez da natrag dobijete porciju vruče osude s kockicom nerazumijevanja i kojom kapi nipodaštavanja. Iz tog razloga sam stvorio 'Between the Sheets', mjesto gdje ako ne s nekim drugim, mogu porazgovarati sam sa sobom.
Tko?
Me, myself & I. Za sada gay. Sigurno 'male'. Šarmantan i galantan. I za sada jedino bitno.
To be continued ...

Marquise