By endurance, we conquere

SLEEPLESS IN LIMA
Ned/Pon/Uto/Sri, 03.-06.04.

Ajme koje li dosade! Ova tri dana nemam sta vam za pisati... zarobljen u svom tijelu... tako lijep, tako mlad, tako zgodan, a ne mogu ici naci se sa sijaset latino cura iz Lime koje znam preko Interneta jer izgledam ko elefant man. Moram camit u hostelu dok mi ne splasne naoteceno lice od dvije injekcije koje sam dobio za anesteziju kad su mi zub popravljali. I nikako da splasne. Razmisljam si da idem opet u bolnicu pitat zasto mi je naoteceno. Ne boli me vise zub, mogu normalno gristi, ali naotecena mi je moja lijeva strana lica, sram me ici u grad, a kamoli da se takav pojavim pred nekom curom. Zato sam tri dana lezao u hostelu i jedinsa relacija koju sam napravio bilo je 5-minutno hodanje do trgovine i nazad, svaki put da kupit si svjezi kruh, poneku hrenovku, colu, gatorade i malo voca. I jos pisem Alexu na fejs da vidim di je on i kad dolazi u Limu, trebao je u utorak doci, a on meni napise da dolazi u srijedu. Ma kako sad? I jos nesto lose. Tatiana mi se ne javlja, trebali ici u pon/uto skupa na Machu Picchu.... Kad ono, nakon dva dana javi mi se ona i napise kako joj je sef rekao da mora do cetvrtka ostat u Ekvadoru na poluposlovnom/poluprivatnom putovanju, da obavi neke poslove za firmu i da nist od naseg zajednickog putovanja. A u piiiiiivsku bocu! Sad sam odjednom u cajtnotu! Osam, devet dana do kraja mog putovanja, a ja nisam nit kupio karte, nit organizirao si dva putovanja, u Machu Picchu i u Amazonu, koja moram obavit do 12.4.

Utorak ujutro.... oke, nije bas jutro. Podne je, al za mene jutro. I dalje bauljam po sobu, surfam, kad cujem da neki drag glas pita vlasnicu hostela: "Is Marlon here?" Aaaaaaaa, ne mogu vjerovat!?! Alex!! Pa sta ti tu radis, sta nisi rekoda u srijedu dolazis? Zeznuo se s datumima, on je racunao to nekako po HR vremenu, al jos bolje ovako. Koje ugodno iznenadjenje! Odmah sam zivnuo, odmah sam spreman ici u grad, neovisno o slonovskoj faci i izgledu. I on sav sretan sto me vidi. I zamislite, vlasnica hostela nam kaze da nas dvoje idemo sami spavat u drugu sobu. Sest kreveta tamo, a samo nas dvoje u sobi. Kako dobro! A sta je on mene prvo pitao kad je stigao? Di cemo nesto pojest? Hahahaha. Ajmo u grad, naci cemo nes. I crta mi u grad. Dosli do Parque Kennedy, najfancy dio Mirafloresa, ovog predjela Lime. Brdo restorana, kafica, McDonaldsa, svacega. A mi sjeli u... arapski restoran. Ovdje koristim priliku da zahvalim Labiju na raznoraznim kulinarskim pricama koje uvijek prica jer vidjeh u necitljivom arapskom jelovniku da pise shishkebab i sjetih se da je to ukusno. I stvarno bi! Alex je narucio neku bljuvotinu (po meni, za njeg je bilo dobro jer on se snalazi u arapskom svijetu i jelovniku), a ja dernuo taj shishkebab s ukusnim dodatkom i drmnuo tri cole. A konobar mi greskom naplatio dvije, hahaha. E sad siti smo mogli krenut dalje. Al samo par metara jer Milic je pozelio sladoled. A na tom trgu i tog ima. A nakon tog smo naisli na Palachinka restoran. Al samo smo pitali vlasnika dal zna sta ta rijec znaci. I stvarno, kaze da je to palacinka na hrvatskom, da je nase gore list bio vlasnik ovog restorana, obogatio se ovdje, pa je dignuo sidro i prije par godina otisao novu srecu (citaj: novce) potrazit u Chile. Kad se spustio mrak, otisli nas dvoje partybreakera u neki very "in" kafic di se pustala dobra muzika i tamo zasjeli i pricali o nasim zivotnim pricama tri sata. I opet smo nes za jest narucili. Al ovaj put sam ja bio krivac. Zazelio si pizzu, pa nam je minijaturna konobarica donijela, a meni bilo zao sto neka druga prekokrasna konobarinca nije to ucinila. Pravila se vazna, videjla je da je stalno gledam, al nije uzvratila pogledom ni jednom. Ups, zaboravih. Mozda je to zbog mog elefant man lica. Kad smo dosli u hostel, vidjeh da mi se smanjilo, splasnulo lice. Ma nije moguce! Kako taj Milic djeluje na mene, nevjerojatno. Al kaze i on da mu je cudno vijet me u ovakvom elementu. Normalnog. Bez da rigam. Bez da kasljem nocu. Bez da imam glavobolje. I ja zbog njeg odlucio jos jedan dan ostat u Limi bez da ista radim. Alex ima let kuci u petak 8.4. a ja cu dan prije otici konacno u Amazonu. Zelim jos 1 dan provest s mojim tjelohraniteljom, njegovateljem, doktorom... ne znam kako ga vise zvati.

U srijedu smo otisli vidjet gdje i kako da si bukiram let i posjet Amazoni. U officu Peruvian Airlines je radila najnajnajljepsa latina koju sam ikad vidio. Ne mogu je opisat, nisam je ni uslikao, al prekokrasno je lice imala. Skuzila je da je gledam dok je pricala s drugom strankom, al nisam imao srecu kod nje narucit kartu. Nit saznat njeno ime, nit je ista pitat. Presramezljiv da to ucinim pred njenom kolegicom, pred strankom, pred Alexom. Kakva steta! Karta Lima-Iquitos-Lima dodje 175$, kaze mi njena kolegica. Kupujem! Evo Mastercard za provuci. Sutra u 6.20h ujutro imam let, vracam se 10.7. Treba bit na aerodromu 2 sata prije leta, kaze kolegica. Ma kako dva sata? Znaci da moram u 4 ujutro krenut. Joooooj, koja muka! Alex me tjesi, probudit ce me na vrijeme. I to je najvaznije tog dana sto smo radili. Jedino sam mu jos pokazao rivu u Limi, malecon se zove, sjecate se? Tu ce on svrljat sutra sam. Gledali smo lijepe zgrade gdje da 1 dana kupimo stan da nam bude sjediste za nasa putovanja. I usput opet ogladnili, pa ostali u prekokrasnom shopping centru koju je na neki nacin ukopan u donji dio malecona, pojeli si hamburger (jer je to bilo jedino jeftino) i bjese to nasa posljednja vecera... skupa. Dodjemo u hostel, tamo neugodno iznenadjenje. Dosao neki stari prdonja od 70 godina u hostel. Barem nisam vise najstariji covjek s rusakom koji putuje svijetom i spava u hostelima. Taj tip je Amer. Kaze da putuje svijetom i evo upravo sletio iz Kaira u Limu. I ravno ga u nasu sobu strpala vlasnica. A kaslje ko motor Wartburga. Prica da je u Kairu zrak toliko zagadjen smogom da ga je morao napustit cim prije. Ma di li je bas Limu izabrao da sleti? i bas ovaj hostel da dodje? Pizdio sam. Ja sutra moram ustat u 4 ujutro i sigurno ce hrkat gore od mog starom. Bas sam sizio. Isao sam ranije spavat, lagano zaspao i probudio se tek usred noci. Neki umirujuci zubor vode razbijao je nocnu tisinu u nasoj sobi. Onako u bunilu, vidjeh da nesto svjetli u tami, neku uredjaj pokraj tog starca, neki kao usisavac koji je isao u smjeru glave tog lika. Boh. Alex ce mi kasnije objasnit sto li je to bilo. Ja opet legao spavat i u 4 sata ustaj vojsko. Danas idem u Amazonu, ne mogu vjerovat!




TRAGEDIJA U AMAZONI
Cet/Pet/Sub/Ned, 07.-10.04.

Ma koje krcenje suma? Ma koje busenje u potrazi za naftom? Ma koje ubijanje zivotinja? Prestao mi radit foto-aparat!! To je bila trenutno najveca tragedija u Amazoni!! Kao i obicno, uopce nije trebalo doci dva sata ranije na aerodrom jer opet sam sve vrlo brzo obavio (check-in, predaja prtljage, kontrole) i cekao sat i 15 samo da se otvore vrata za ulazak u avion. Ima samo 20 redova, hahaha. Firma Peruvian Airlines leti u 6 najvecih gradova drzave, a ima samo 4 aviona, hahahaha. Kako stignu, vec moraju uzletit. Bas smijesno. Al najjeftiniji su u Peruu i cijeloj Juznoj Americi i za razliku od RyanAira koje sve naplacuje, ovi imaju besplatne sendvice i pice na letovima od sat i pol. Znaci da sam u Iquitos stigao oko 8 ujutro. Grad Iquitos ima oko 400.000 stanovnika i to je najveci grad na svijetu do kojeg se ne moze doci cestom. Samo brodom ili avionom jer nalazi se u mocvarnom podrucju nama dobro znane rijeke Amazone. Aerodrom je superminijaturan. Mislim da je onaj pulski veci. Ali i tu ima brdo taxista koji te napadnu cim izadjes s njega. Za 10 solesa bio sam u gradu. Kaotican, prljav, star, derutan.... i kisovit. Stigao sam u agenciju za koju sam jos prije saznao da ima povoljne aranzmane. Zove se Amazon King Lodge (AKL). Odmah su se uzvrpoljili kad sam stigao. Valja nema turista pa mi se troje djelatnika agencije sjatilo oko mene. Pise na njihovom sajtu da je cijena za 4 dana i tri noci 100$, ali za samca 130$. A njihov boss mi velikodusno kaze da za mene ima posebnu cijenu po... i napie on 100$ na papiru. Odmah sam prihvatio. Druge agencije slicne pakete nude po 300 do 400$.

Svi znamo da se kaze kako svatko od nas ima dvojnika na nekom drugom kraju planeta. E pa Kajin Klaudio (moj srednjoskolski kolega) ga ima u Iquitosu. I tamne je puti. I ima 24 godine, zove se Larry i ima lagano zblajhanu kosu. Al toliko mu je slican! I cak nosi iste male, staromodne pravokutne naocale za sunce. Jedino je ovaj Larry oko 200x pametniji ili bar veceg znanja od Kajina. Ali tko je uopce taj Larry? Moj vodic! Obucen u svjetloplavu kosulju dugih rukava i bezrukavnika boje trule visnje, spremio me u tuc-tuc (ona trokolica kakve vidjate po Indiji i ostalim zemljama jugoistocne Azije) i krenuli mi. Valjda prema obali, valjda prema brodu koji ce nas odvest u divljinu Amazone. A kisa pljusti ko iz kabla. Meni hlace sve mokre dok sjedim u tom tuc-tucu i osjecam svaku rupu poluasfalta u Iquitosu. Bar sam ruksak sakrio izmedju mene i Larryja da ne pokisne. Stigli mi do luke. Al koja li luka!! Hm, kako bih vam to mogao najbolje docarati? Mozda je netko vidio kak izgledaju najodvratnije stracare u Vietnamu il Indiji il Brazilu, uzdignute na drvenim trupcima i oko njih plivaju mrtvi stakori, smece, bilje, a usput se tud kupaju djeca, dok zene peru rublje? E, tako je izgledala luka u Iquitosu. Na palunima daske smo hodali kako nebi gacali u blatu, pa stigli na drveni i skliski ponton 5x3 metra. S nama je bio i zanimljiv par. On lagano okrugli mladi Peruanac koji spika pravi americki engleski, a ona ljigava, jogurtastoputa japanka bez obrva i s nogama ixericama. Bljak. Znaci nas 5 (Larry, ja, taj par i sofer brodice) krenuli na sat i pol dugo putovanje rijekom do AKL, skracenica za moj lodge, nastambu od drva. Larry pocinje svoju pricu. Objasnjava da se kod Iquitosa spajaju dvije rijeke, Nanay i Napo. Jedna je crna ko sam vrag, druga je bijela jer je na dnu neka vrsta bijele gline. I ne mijesaju se. Prodjete brodom i bas vidite crtu (il kako bih to nazvao) gdje crna rijeka postaje bijela. Nevjerojatan fenomen. Nije to Larry dobro objasnio zasto je tako. A ni ja se ne sjecam zasto je to tako. A vi ste siguno pametniji od mene pa znate il se sjecate iz skole zasto se ne mijesaju rijeke razlicitih boja, tako da vam ja ne moram objasnjavat. Brodica je duga oko 8 metara i siroka jedan, sva u drvu, cak i krov ima, pokriven osusenim listovima palme, motor je jacine 8 KS i glasa se peke-peke. Zato se ti brodovi tako i zovu. Objasnio mi je to onaj amero/peruanac. I kaze on, Zagreb je glavni grad Hrvatske, zar ne? O my! Konacno netko zna o nasoj sugavoj zemlji. Pitam ga ja kak on zna sve to, di zivi, sta radi? Vec 6 godina radi u Americi, studirao je pulmology. Ma vidi, vidi... odmah da ga iskoristim i pitam o toj mojoj vodi u plucima sto sam imao tamo u visinama. I sve mi je lijepo objasnio... a sad dal cu ja vama, ko ce ga znat. Uglavnom, pluca izgledaju ko zilice koje se granaju i zavrsavaju u obliku minijaturnih krosnji stabala koja s jedne strane imaju membranu kroz koju prolazi kisik i CO2, a s druge strane krv i tlak vrse pritisak. Kad covjek nalazi na vecim visinama gdje je zrak rijedji i pritisak jaci, taj tlak zaustavlja protok kisika kroz membranu, al ne i protok CO2, zbog cega se u plucima pocinje stvarat voda. Oke, ovjde cu stati jer se netko vec pisa od smijeha sto sam napisao buduci da to vjerojatno nije sve bas tocno, al uglavnom, meni se stvarno u plucima stvarala voda i kaze taj Peruanac da sam kojim slucajem ostao vise dana gore, stanje bi mi bilo sve gore, dok nebi nastupila smrt. Taman kad mi je to sve lijepo i slikovito objasnio, stigli mi u AKL. Drvene kucice uzdignute dva metra iznad zemlje, povezane isto tako uzdignutim drvenim mostovima, sve zasticenom sitnim mrezama protiv komaraca. A flora tako neobicna. Zapravo prava tropska. Mnostvo stabala banane, poneke palme i mnostvo drugo bilja. Vrlo lijepo, vrlo zanimljivo.

Foto. Nisam zaboravio. Tragedija u Amazoni. Slikao sam famoznu luku u Iquitosu i u tom trenu, moj foto-aparat je prestao radit. I vise nije proradio. Valjda je voda usla u njega, pomijesala se s pijeskom koju je u njemu jos od one oaze i mozda se nesto zacementiralo unutra. Zoom nece vise radit i ne otvara ekran da slikam. T-r-a-g-e-d-i-j-a!! Bio sam tako tuzan. Kako cu vam sad dokazat da sam stvarno bio u Amazoni? Cim smo dosli, imali smo rucak, najbolju piletinu koju sam zadnjih godna jeo. Napravljena na americki nacin. Rekli bi ovi ljudi - que ricoooo! Kako dobrooooo! Nakon rucka, Larry me poveo u prvo upoznavanje flore i faune Amazone. Hodali smo paralelno uz rijeku, svakih 30ak metara naisli smo na drvenu kucu, koja stoji na dva metra visokim kolcima. Tu zive lokalni ljudi. Kuca nema prozore, nema nista kao prava kuca, ovo su doslovce nastambe od drva sa slamnatim krovom. Traju 10ak godina, a onda se svi susjedi skupe, skinu par stabala debelih palmi i drugih drveca u sumi i sagrade susjedu novu kucu. Tako to ide ovdje. Larry mi je pomno i detaljno objasnjavao o svakoj vaznijoj biljci cemu sluzi, npr. veliki listovi banana stabala su nama sluzili kao kisobran jer kisa je i dalje neumorno padala, al domorocima sluze da zamotaju meso il rizu i skuhaju je na vatri. Objasnjavao mi je i koja biljke sluzi u medicinske svrhe, al nisma zapamtio imena. Imaju obavezno malu drvenu crkvu, al ta unutra ima drvene stolce i stolice, a svecenik misu ima na obicnom drvenom stolu. E to je crkva!! Tako bi svaka trebala izgledat. Ne skromno, nego siromasno da siromasnije ne moze. E kad takve crkve budu postojale, postivat cu religiju i boga i religijozne ljude. A dotad zelim da se sve crkve sruse do temelja, zapale il uniste, na bilo koji nacin. I s ponosom mogu reci da nit u jednu crkvu nisam usao u svih mjesec dana boravka na najreligijoznijem kontinentu planete. Onda smo uzeli drvenu splav i plovili uskim pritokom kroz mocvarnu sumu, dok nismo naisli na veci pritok Amazone. Voda tako mirna da se doslovce svaka grancica preslikavala u rijeci ko u zrcalu. Izgledalo je nestvarno. A ja nemam fotkac. Pa to je za poludit. I u takvom okruzenju, usred divljine, postoje dvije kuce, takodjer uzdignute na trupcima, u jednoj zivi majka s djetetom i upravo se prala... u toj rijeci, ali obucena. Bas steta. Al nije izgledala bas ko zna sta. Po povratku u lodge/drvenu kabinu (moju sobu) sam se obrukao. Nosili smo gumene cizme jer je putic u sumi bio blatan i mokar, slijedio sam Larryja i u jednom trenu skliznuo i ravno na bok pao. Sprljao sebe i bermude. Sigurno si je Larry pomislio kakvog je to bedastog gradskog nesposobnjakovica dobio za turista kojem ce objasnjavat o ovim zelenim bespucima. Hodali smo nazad istim putem, a one iste kucice su sad bile u mraku. Tu nema struje, nema vode. Netko ima generator, pa gleda malu tv, netko pali svijece nocu, al tu ljudi brzo idu spavat, vec oko 20h. Za veceru nas je bilo troje - Larry, ja i stari kuhar koji nije izgledao kao domorodac, nego kao stari ortodoksni Japanac kojeg su jucer nasli i izvukli duboko iz dzungli i rekli mu da je II. svjetski rat odavno zavrsio. Onaj peruansko/japanski par je bio samo pola dana ovdje, pa sam ja zapravo bio jedini gost i na raspolaganju imao svog vodica, kuhara i brodskog vozaca. Kako dobro! Srecom, sve te drvene konstrukcije lodga/kabina su zasticene mrezom protiv komaraca tako da je spavat bila milina. Jedino je neka glupa zaba cijelu noc glasala se ko da je progutala prigusivac i parala nocnu tisinu zacinjenu zvukom zrikavaca. No, prije nego cu zaspat, mislio sam si sto napravit s foticem. Ne radi i ne radi. Razbit sam ga htio. Ali... cek, cek. Vidio sam danas da voditelj lodga ima fotkac. S njim sam prozborio samo buenas dias i buenas noches, al rekoh, nist necu izgubit ako ga sutra pitam. Objasnit cu mu sto se dogodilo i pitat ga ako bi mi rentao fotic na tri dana.

Prvo jutro u Amazoni. Nocu sam se jednom probudio i na trenutak nisam znao di sam. Ujutro je sve bilo jasno. Larry mi je kucao na vrata jer tocno u 8 posluzuje se dorucak. Jaja, frigani platano (manja vrsta banana), sok od papaye i tocka. Al sasvim dovoljno. Krenuo ja pitat sefa fotkac. Razmislja si on i kaze: Esta bien. Moze. Wow, kakvo olaksanje. U 9 sati krenuli smo posjetit pleme Yauroni koji zivi malo dalje. Kad smo stigli, vec su plesali pred ostalim turistima, zene bez gornjeg dijela, djeca potpuno gola. To su mi bile prve slike. Predobre, iskonske. Zatim su nam pokazivali kako se gadja i lovi strijelicama koje se stave u drvenu pucaljku i na kraju nam nudili da kupimo njihove stvarcice. Narukvice, ogrlice, ornamenti, drvena lica dekorirana kostima od anakonce, one pucaljke i stosta jos. A cijene nevjerojatne. Sjecate se cijene od 50 solesa (100 kn) za one sugave slamnate brodice na koje sam naivno nasjeo i kupio na jezeru Titicaca? Ovje su stvari nudili po 3, 5 i 10 solesa!! Ne pricaju spanjolski, al znaju samo reci tri, pet, deset, dvadeset. I compra, compra. Ja sam kupio si jednu dekoriranu drvenu facu, nekoliko ogrlica i tri drvene pucaljke. Total 20 solesa! Di cu to stavit ne znam, al stici ce do Poreca. Vratili se u bazu, rucali i onda krenuli loviti piranhe. Meni je zelja bila probat tu ribu. No, kaze Larry da ovo nije doba njihovo. Vec je travanj, razina rijeke se digla zbog kisa. I stvarno, promjenili smo tri mjesta di pecat, al od piranha ni traga. Al posrecilo mi se da je veliki ruzicasti delfin izronio na samo tri metra od nase brodice i opet zaronio. To je bilo sve od danasnjeg dana. Vecera u 19h i spavanac.

Opet me Larry morao budit za dorucak jer i dalje nemam sat, a kuhar je tocan ko sat - 8, 13 i 19 sati. Tad su dorucak, rucak, vecera. Danas je u planu bio posjet mjestascu Santa Maria de Fatima. Nesto sjevernije od mojeg lodgea. Kako smo stigli, djecica su se kupala u Amazoni i lovila ribu. Najstarija sestra ih je nadgledala i prala robu, ima 12 godina. Nadgledala ih je jer ovdje je najveci strah od boe constrictor. Nikad se dijete samo ne ide kupat jer pametna boa vreba iz vode i napada samo kad vidi samo jednu osobu u okolici. Malo dalje, put vodi do sela udaljenog 50 metara od rijeke, ali potopljen je vodom. Al tu je mali Alvarez, 8-godisnji djecak koji pomaze seljanima da prodju tu mocvaru na nacin da sam vesla u malom drvenom kanuu i prebaci ljude do sela il rijeke. I bio je tako sretan sto moze pomoci ljudima, a posebno se smijao kad je nas prebacio. Kad je dno kanua dotaklo zemlju, skocio je u vodu i vukao kanu da prodjemo tu rtinu. Vukao je dva odrasla muskarca u kanuu. Nevjerojatno! Ja bio donio novi zakon po kojem bi sva djeca trebala radit kad napune 3 godine zivota. Ovo je nesto sto mi se najvise svidja u Juznoj Americi. Djeca rade od 3.godine zivota. Nose drvca, peru robu, veslaju, hrane zivotinje. Ovo me totalno odusevljava. Da je tako u Europi, Americi i razvijenom svijetu, ne bi bilo mjesta razmazenoj, kenkavoj i retardiranoj djeci. Kao niti 30-ogodisnjacima koji cekaju da ih roditelji sluze i opsluzuju, peru im robu, peglaju i hrane ih. Stigavsi u selo Fatimu, zapoceo Larry pricu o selu. Fatima je bila neka jadna zena koja je radila dobra djela u selu, naravno da je bila ulutra pobozna, ali u ranim dvadesetima pogodio ju je grom i ubio. I zato je selo dobilo ime po njoj. No, ja se pitam, ako je bila tako pobozna i radila dobra djela, gdje je bio bog kad ju je puknuo grom? Objasnite sad vi to meni gospodo religijozni. Kako smo Larry i ja sjedili na pocetku sela, skupljalo se sve vise djece. I kako smo hodali sve dalje, bilo ih je sve vise. Izgledalo mi je kao da sam Rocky koji trci ulicama Philadelphije i sve vise djece mu se pridruzuje. Kao da je neki slavni glumac dosao u selu i svi izlaze iz kuca vidjeti ga. Mjesto ima veliku zelenu livadu u centru, okruzenu zgradama koje su redom drvena kuca, osnovna skola (isto od drva, al premazanog zelenom bojom), vrtic, drvena uca, cisterna za vodu, drvena kuca, srednja skola (plave boje), drvena kuca, drvena crkva, kupaonica i opet drvena kuca. A u smjeru sjever-jug nalazi se zacementiran, metar sirok putic koji vodi do kraja sela s obje strane. Jedna prekokrasna mlada djevojka hodala je tim puticem i nosila je dijete u narucju i opranu robu u plastici na glavi. Larry ju je nesto pitao, ona je istog trena spustila plastiku, ostavila je uz put i potrcala do kuce. Popeli smo se drvenim stepenicama u njenu kucu, ulila nam je neku bijelu tekucinu i ponudila. Sok od yucce. Kiseli, neugodan okus. Da samo znate kako se pravi. Trstiku yucce se stavi u plasticne vrece da se na suncu osuse, onda ljudi, tj. zene stave u usta tu yuccu i prezivaju je da se smeksa, ispljunu to van i tako ostave da jos fermentira na suncu. I to sam ja pio!!! Pio ja pio, a Larry me zaustavi i kaze da ne smijem sve popiti jer nisam naviknut i moze me napiti. Srecom! Bas je neugodan bio okus. Ali ona cura je to od velike dragosti i srece nam ponudila. Kuca je bila velicine 8 x 5 metara, imala je 1 metalni dio kao rostilj u kojem se palila vatra i na kojoj se kuhala hrana, na 1 polici su u 4 torbe bile odjeca od te zene, djece i muza i nista vise. Nigdje kreveta, nigdje pregrade, nigdje ikojeg ormara, stednjaka, ikojeg kucanskog aparata. A zena lijepa ko slika. I stalno se smije. Imala je max 23 godine. Crna duga kosa u polurepu, lagano tamnoputa, al ponavljam, lijepa ko slika. Zaljubio sam se na prvi pogled. I ona me stalno gledala i smijala se. Al Larry ju je pitao di joj je muz i rekla je da radi u selu. Bas steta. U kucu su dosla i ostala djeca koja sunas slijedila. Larry je pitao ako su joj to djeca il sestre, al ne. Tu svi ulaze i izlaze u druge kuce ko da nije ili jest njihovo. Bas lijepo, pravi utopijski socijalizam kojeg su neke glavonje prodavale glupim Europljanima nakon II.svjetskog rata, a koji ovdje funkcionira perfektno. Svi pomazu svima, svi su si prijatelji. Nema ljubomore, nema zavisti. Ne gleda se koliku kucu ima tvoj susjed, kakav auto drzi u garazi. Kad boravim ovdje, shvacam da jos vise mrzim bijelce, da jos vise mrzim materijalan svijet dvolicnih religijoznih ljudi u kojem zivim, a da joj vise obozavam ovaj jednostavan a tako neiskvaren svijet napola divljih ljudi, koji jedva pricaju spanjolski, ali koji su tako lijepi, neiskvareni, dragi i dobri, da su mi suze dosle. I tad kada sam bio u selu i sada dok ovo pisem. Mora da sam u proslom zivotu bio ili neki domorodac iz Juzne Amerike il sam bio na nekom od srednjevijekovnih brodova koji su po prvi put dosli u ove krajeve.

Mali Alvarez nas je cekao u svom kanuu i prebacio onih 50 metara do rijeke Amazone, a tamo je cekao moj privatni vozac brodice. U lodgeu je moj osobni kuhar kvazi-japanac spremio mi jos jedan dobar rucak, ovaj put neka dobra riba, el pescado dorado. Slijedila je popodnevna siesta, a onda smo otisli malo ploviti Amazonom, u jos jednom pokusaju da upecamo te proklete piranhe. Bezuspjesno. Gdje su li se sad skrile?

U subotu se Larry odlucio vratiti u Iquitos. Naime, u nedjelju su izbori u Peruu. Biraju novog predsjednika. Buduci sam toliko vremena proveo u Peruu, a imam i rodjendan na Dan nezavisnosti Perua, cak su i meni dodijelili pravo glasa, al ne vjerujem da cu ici glasati. Ali ako Peruanci ne glasaju, placaju kaznu od 70 solesa (140 kn), zamislite to! Kazna za ne glasanje. I tako ja ostao sam, ali ne posve. U subotu su stigli gospodin i gospodja Rodriguez, stari, umirovljeni bracni par iz Lime. I oni oce vidjet Amazonu prije nego sto umru. Sto pitanja su imali za mene kad su culi da sam iz Croacie. I njihov vodic je bio simpa decko, Francisco od 20 godina, al ima ozbiljan i samozatajan nastup ko da ih ima 30. No, cim je Larry otisao, kisa se spustila i nije prestala. Ni u subotu, ni u nedjelju. Al onoj glupoj zabi koja je progutala prigusivac nije smetala da mi i trecu noc zaredom pokvari san. Ali tu zadnju noc stvarno nisam nis spavao, valjda jer sam bio pod dojmom sveg sto sam vidio i gdje se nalazim. Ujutro sam s drugim vodicem isao do otvorenog zooloskog vrta malo dalje od lodgea, vidjet tipicne zivotinje Amazone. Stvarno su sve zivotinje slobodne, al ne bjeze. Crni tukan s pokojim sarenim perjem i zutim kljunom ide na ruku svakog turista, majmuni takodjer skacu na bas svakog turista, ali samo im ja nisam dopustio. Mrzim majmune, zlocesti su, napadni, agresivni, uopce nisu simpaticni. Svakog koji bi pokusao popest se na mene, otjerao bi, skoro pa iscipelario. No, najatraktivnija je bila anakonda oliti boa consctrictor, mrcina od oko 5 metara. Napravili su joj prirodni bazen 3 x 1 metar, posut rijecnim biljem i tamo nek zivi. Kad pokusa pobjeci, a krece se vrlo sporo, tip je uhvati za glavu i vrati u bazen. Pravo mucenje zivotinja, al tko mari za to. Pa u dzungli smo, di ce policajci il WWF doci u ovu zabit i trazit da se oslobode te zivotinje. Da, slikao sam se i ja s anacondom i kad sam je taknuo i osjetio njeno tijelo, tek tad sam skuzio koliko je zapravo ta zivotnja snazna i zasto moze tako lako stisnut i ugusit bilo koju vecu zivotinju, pa i covjeka. Njeni misici su tako snazni, poput mojih kvadricepsa, a mogao sam napipat i njenu cvrstu kraljesnicu. Petero ljudi ju je trebalo dignut da se slikaju s njom oko vrata. Ja nisam bio jedan od njih, al ne zbog straha, nego iz respekta prema njoj. Smradovi Francuzi, turisti koji su dosli drugim brodom, su se slikali i pravili vazni. I dok smo tako setali mini zooloskim vrtom, umalo nam na glavu nisu pale druge dvije, manje anakonde koje si stajale na stablu visokom samo metar i pol. Ovi iz zooa nisu normalni. Nikom nisu nis rekli za njih dvije, a stvarno, te dvije zmije su vrebale stopljene sa liscem stabla, da ih nitko nije ni primjetio. Al ajd, bar su bile na dobroj visini da mogu napravim fotke u prvom planu tih zmija. I bile su slobodne. Kisa je i dalje lila, al nikog nije brigalo. Stajali smo svi tamo oko dva sata, slikajuci sve zivo sto se mrdalo.

Konacno, nakon zadnjeg rucka, nazad u Iquitos. Rijeka i okolna sela su bila tako tiha, razlog je taj sto je svako pleme islo glasati u Iquitos. Sat i pol nam je trebalo s peke-peke da dodjemo do Iquitosa dok je kisa i dalje padala. Putem sam vidio kako se vracaju brodice s domorocima i tad mi je potekla jos jedna suza. Ne znam tocan razlog, al bilo mi je tako drago sto sam bio tu, dozivio ovo sve i tako zao sto odlazim. Ali imam 1 pakleni plan. Larry mi je sve i svasta napricao. Da ga je kao malenog ugrizla jako otrovna zmija do kje zivio u divljini s roditeljima, al su ga domoroci spasili previjajuci mu ranu nekim biljem i nekim voodoo stvarcicama, pa kako anakonde odnesu bar tri zivota na godinu, te kako u ovoj dzungli postoji neko cudno malo bice na dvije noge, covjekolikog oblika, s puno dlake po sebi... ocito neki amazonski jeti i nocu krade malo djecu. Valjda je to amazonska babaroga. No, prica koju sam najbolje zapamtio jest o Amazonkama. Stvarno su postojale. I znate odakle rijec Amazona? Od grcke rijeci amazon sto znaci bez grudi. Kaze Larry kad su prvi bijelci dosli ovdje negdje 1542.godine, vidjeli su pleme zena koje su odapiljale strijele prema njima. Kad su se nekako smirile, vidjeli su da nemaju grudi, a to je bilo zato jer su bile izvrsne lukostrijelke, pa su vremenom izgubile prsa jer su stalno lukom i strijelom baratale. I kaze Larry da i danas postoji duboko u dzungli jedno pleme neobicno lijepih zena i muskaraca, visokih, poneki cak plavih ociju. Odmah sam mu rekao da se ja zelim vratit u ovu divljinu, unajmit Larryja kao mog vodica i skupa otici par tjedana u divljinu Amazone, naci to pleme prekokrasnih ljudi, a posebno zena... i najljepsu medju divljakusama izabrat za majku moje buduce djece i da mi rodi tri prekokrasna poludivlja sina il kcerke. Vi sad mislite da se zezam, al ja cu to stvarno ucinit. Zelim ici u srce Amazone, tamo di bijeli covjek jos nije bio i dozivjet ono sto obicni smrtnici samo gledaju u dokumentarcima. I nakrcat cu brodic igrackama, odjecom i hranom i nosit svim plemenima koje susretnemo putem. Larry je vec rekao da se slaze. A u medjuvremenu he was sitting on the dock of the bay... Stvarno! Bila je nedjelja, nitko ne radi, al on je obavio svoju gradjansku duznost, glasao za predsjednika, obukao se u sluzbenu odoru i cekao samo mene. I znao je da sam pozelio okusiti piranhu i onog ogromnog crva kojeg Bear Grylls zna cesto pojest zivog, onog zuckastog s crnom malom glavom. E takvih je na stotine zivih plivalo u nekom kanistru ispred nekog standa, a ostali su se pekli na gradelama. I ja narucio tri komada, kao raznjice. Zagrizao, iscurila je neka tekucina, al nastavio sam jesti. Okus ne mogu tocno sjetit se kakav je bio, al nije bio bljutav. Pojeo sam sva tri, samo 4 kn po zbici. Kad smo to slistili, dosla je na red lijepa pecena lagano crvenkasta piranha. Okus je lagano sladunjav, ona je ukusnija od crva. Cijena te ribe od pol kila, oko 15 kn, ispecena. Jako mi je zao sto sam morao vratit onaj posudjeni fotkac jer ova pjaca di sam sve to jeo je nesto za prvu stranicu novina. Nalazi se u amoj luci Iquitosa, a sjecate kako sam je opisao kad sam odlazio u divljinu. KO da smo u najgorem dijelu Indije di se djeca, smece, psi, krave i govna kupaju u rijeci. Tako je bilo i na ovom mercadu. Mali standici tik jedan do drugog, svasta se nudi i prodaje za male pare, svi rostiljaju. Oko rostilja hrpa smeca, hrane i zgoljavi psi koji snufaju ima li sto i za njh. To se sve odvija u nepokrivenom dijelu mercada, a u pokrivenom su stolovi i par standova gdje je riba vec ispecena i spremna za prodaju. Nesto slicno kao porecka festa 24 sata, samo sto je nasa fina i za ljude. Ali ova je pitoresknija i egzoticnija i prljavija od bilo koje na planeti mislim. Samo na tren me bilo strah kako ce moje tijelo, tocnije zeludac reagirat na ona tri pojedena crva i piranhu. Al sve je proslo bez problema. Kad smo zavrsili rucati, krenuli mi triciklom u grad. Larry mi je pomno objasnjavao svaki djelic centra Iquitosa i onda otisli mi na trznicu rukotvorina. Gledao ja neke stvari, dok su mi sa ruksaka strsile one tri pucaljke od domorodaca koje sam kupio, ukrasene perjem i kozom zmije. I vidim da me neki lik fiksira, gleda ko da me pozna. Neka lagano tamnoputa mrcina obrijane glave i obrva jos perfektnijih od Marka Brcica pita me di sam kupio te pucaljke i dal bi prodao. Iz prve sam rekao ne, al on me pitao ak mu ih mogu pokazat, da su prekrasne, gdje sam ih kupio. Izraelac je bio. Ja skinem njih, odlozim ruksak, on ih gleda i ja mu na kraju kazem da jednu mogu prodat za 20 solesa (a toliko sam platio sve tri pucaljke plus onu dekorativnu facu). I kupi on. I nacrta se jos jedna stara Amerikanka i kaze da ona uzima ovu drugu. Ja je gledam u cudu i objasnim da ja nisma trgovacki putnik, neg me slucajno taj Izraelac zaustavio i pitao da mu prodam jednu. A ona se onda duboko ispricala. I tako biznismen ostaje biznismen i kad je na putovanju i godisnjem. Naplatio si ja sve te 4 stvari preprdajom smo jedne i nastavim ponosno hodat gradom s Larryjem. Sad je valjda kuzio ko sam i cime se bavim, hrvatski poduzetnik, poznat kao "biznismen iz fotelje". Grad je preslika onog mercada uz luku. Prljav, krcat trokolica i prometa, derutnih zgrada u centru. Ne lici na nista, a opet, ima skoro pol milijuna stanovnika s okolicom. A pola od tih pol milijuna su latino cure i zene i 80% onih koje sam susreo, gledale su u mene. Sad, nije da se time zelim hvaliti, nego kad ovdje dodje bijelac, jos tako naocit bijelac, latine ne mogu a buljit u njega, tj. mene. Sjedili mi u nekom pandanu McDonaldsa i neka zaobljena, al sexy i zgodna latina nije skidala pogled s mene i stalno se smijuljila. Ovdje bi imao sanse biti sa svakom latinom. Da zivim u Juznoj Americi, mislim da bi imao 113 djece. Moram, moram... moram se vratiti ovdje. Na kraju sveg, pozdravili se Larry i ja. I sad ne kuzim ak je on radio i u nedjelju za mene jer mu je to bila duznost il je ocekivao neku napojnicu, al ja sam mu je ionako mislio dati. Pogodite koliko je dobio od velikodusnog hrvata...

Let za Limu mi je bio u 8 navecer, a ja krenuo u 6.30 s trokolicom. Tip mi je uzeo samo 7 solesa. Na mini aerodromu sam bez problema prosao kontrolu, let je trajao sat i pol, al sam skoro jos toliko cekao da nam prtljagu izvuku iz aviona. Na izlasku iz aerodroma samouvjeren nastup, smijeska na licu, cool stav i svakom taxistu koji mi se nudio, opalio sam: Miraflores por 25 soles. Neki su mi rekli da sam lud, da kosta 40 solesa, neki su ponudili 30. Dugo sam hodao, dok mi neki tip nije pristao na ponudu. Francisco iz Lime, 49 godina, dragi tip. Odmah je pohvalio moj spanjolski. Zapravo svi ga ovdje hvale jer imam naglasak kao oni, a ne kao Ameri. I oni koji najperfektnije hablaju espanol, smijesni su s tim americkim naglaskom. Na kraju ne da me Francisco odveo u hostel ,engo me prije tog odveo u trgovinu, cekao i onda odveo u hostel. I ja sam mu na kraju ipak dao 30 solesa i narucio da me preksutra ceka u 9 ujutro ispred hostela i odvede po posljednji put na aerodrom Lime. I dok me cekao da idem kupit si veceru u trgovinu, namjerno sam ostavio ruksak u autu. Sa sobom sam imao marsupio/klokanicu s pasosom, novcem i keditnom. Kad se vratih, kaze mi on da se ne zeli mjesat u moji zivot, al nije pametno ostavit stvari u taxi, nikad ne znas s kim imas posla. Al ja mu odgvorio da znam s kim imam posla, da sam jos u voznji skuzio da je on dobricina od covjeka. I stvarno jest. Dobio je 50 solesa. Tko? Vec ste zaboravili?! Ne taxist! Larry, moj vodic! Dao sam mu napojnicu od 50 solesa, to je skoro 20% cijene koju sam platio za tih 4 dana sto sam bio u lodgeu. Zasluzio ih je. A razmjenili smo i mail i stvarno se moze dogodit da se opet vidimo i da bude moj vodic i pregovarac i translator kad se budem jednog dana, uskoro, zaputio u bespuca amazonske dzungle. Jos jednu stvar zaboravih. Osim sto je nadaren i sveznalica, prica engleski i kineski! Zelio ga je naucit i uspio je, nesto kao ja sa spanjolskim. I zelja mu je ici u Kinu. Njemu se svidjaju Asian. Zeli imat zenu otamo. Oke, on ce mi pomoci da nadjem zenu u divljini, a ja mozda njemu da je nadje medju malim zutima.


ZADNJI DAN U LIMI
Ponedjeljak, 11.4.

Imam spoj tek s trecom latinom. Doris (29) je bijele puti, na slici i kameri je prije par tjedana izgleda visoka i mrsava, njeznog, umiljatog glasa. Zvao sam je sad na mob i dogovorili spoj popodne. Kad ono, uzivo je mala i okrugla, ko da se udebljala 30 kg u isto toliko zadnjih dana i da joj je sve islo u guzicu i bokove. Mora da je prepravaljala slike u photoshopu jer ja mislio to je zena mog zivota, kad ono, pojavi se ta mala okrugla. U glavi sam je odmah pohranio u folder “otpisane”. Al ipak smo isli prosetat do obale, pojest dobar sladoled i pricali i pricali. I onda nazad do istog trga di smo se nasli nakon 3 sata i svako svojim putem. Trebao sam se s jos latina naci, al prvo, bilo mi je neugodno svaki dan novu upoznat... i drugo, bio sam bolestan i naotecenog lica pa nisma mogao takav na 1.spoj. Oprostit cete mi, jelda?

S Tatianom sam se nasao kasno, u 9 navecer. Opet minica i uska majica iz koje su joj visile dvije 4. Isli u kafic prebacit sve zajednicke fotke na njen komp, onda me dovela do hostel, pricali pol sata, rekla da se nada da ju necu izbrisat kao fejs frenda, a imam tendenciju to cinit ak mi se neka ne svidja. Al ona moze bit sigurna. Dobra, draga i zgodna. Jedino je malo peperino i da smo skupa u vezi, poklali bi se vec treci dan. Tako sam joj direktno i rekao u jednom navratu tu vecer. Kaze da bi drugo proljece mogla doci u Europu putovat, pa sam se ponudio pridruzit joj se, bar na dva tjedna, na sto je reagirala vrlo srdacno. Kad smo se pozdravljali, meni je potekla suza. Ovo je zadnja noc u Limi, odlazim iz mog omiljenog grada. Sutra me ceka Alicia u Ekvadoru, al nis me ne veseli. Tako sam tuzan sto se vracam kuci.


PRVI PORAZ
Utorak, 12.4.

Ujutro u 9 je na vrijeme do hostela dosao moj taxist Francisco kojeg sam upoznao dan prije kad sam stigao na aerodrom iz Iquitosa. Trebalo mu je 45 minuta do aerodroma!! Vozio je laganini, valjda jer sam izdilao samo 25 solesa, pa ocito je htio bar na benzi ustedjet. A mozda i jer me sve i svasta pitao o mojoj zemlji, ali i ja sam njega. Koliko ga kosta, struja, voda, rezije, hrana, stanarina. Rezije su oko 600 kn, al njih je 6 u obitelji (ima 4 djece). Kuca je njegova, al ako se unajmi stan, placa se oko 1.500 kn za skromni stan. Za hranu ide oko 2.000 kn ako majka/supruga kuha. I odmah sam mu rekao da bi se sa hrvatskom placom zivjelo se ko lord u Limi.

Velikog ruksaka sam se rijesio na check-inu jer je isao u prtljagu aviona. Sa sobom sam imao mali ruksak i dve zapaketirane drvene pucaljke plemena Yaguna iz Amazone. Prosao ja prvu, pa drugu kontrolu, kad na trecoj me pitaju sto je unutra. Kazem sto, nek otvore, oni stvarno rezu karton skarama i kazu da mi to ne moze proci jer je to oruzje. Ma koje oruzje kad nema nikakav ostar dio, a one sitne strijelice sam stavio u drugi ruksak u prtljagi. Ne! Ne moze vam to proci! I po prvi put u zivotu morao sam kapitulirat i kontroli na aerodromu ostavit neku stvar koju sam kupio na putovanju jer mi ne moze proci gore u avion. Trebao sam to stavit u veliki ruksak koji je isao u prtljagu. Al da sam ga tamo stavio, razbilo bi se. Kako sam bio tuzan! Jos jedan razlog da se moram vratit u Amazonu! I to cim prije!!

Let do Guayaquila je protekao u redu. Alicia me cekala kao po planu. Samo je pol minute trajala mala zadrska s osjecajima i s moje i s njene strane al onda je opet bilo sve po starom. Kad sam izasao s aerodroma, toplotni udar me strefio. + 45. Pakao u Ekvadoru! U taxiju me Alicia cijelo vrijeme drzala za ruku i rekla kako sam pocrnio i smrsavio. Dosta sam smrsavio, kaze. Uh, kako volim to cuti! I cim smo stigli do hotela, ko iz katapulta je izletila iz taxija. Ja platio 5$ voznje, a ona je na recepciji vec rijesila sobu. Platila je 15$ na nas dvoje za 1 noc. Opaaa, koja promjena! Ostavili stvari i odmah na bus za Babahoyo, njen grad. Kilometara oko 60, duzina puta oko 60 min, a cijena 8 kn. Njena sestra Sara Vanessa (24 godine, 2 djece, malo je udana, malo rastavljena s problematicnim muzem koji je vara) rekla mi je preko neta prije par dana da poziva njenu sestru i mene na rucak. I stvarno, stigli mi i cekaju nas pohani skampi i pomfrit. Al nije to ni blijeda kopija skampi koji se jedu kod nas u restoranima, no nisam komentirao. Imali smo besplatni rucak. Ta Vanessa bijelkinja. A Alicia mezitos ili trigenha, kako ona kaze. Nesto kao mulatkinja. To je zato jer im je otac mulat, a mama bijelkinja. Al roditelje nisam upoznao jer Vanessa zivi sama u stanu. I pravi je pravi zajebant. Nikad ne znas dal misli ozbiljno il se sali kad nes kaze. Pita me dal ja zivim sam, zasto se nisam zenio i da nije mozda da “pripadam drugoj ekipi” (el otro equipo). Odlican izraz u sifri za reci da je netko homoseksualac. Kad sam odgovorio na sva njena blic pitanja, isli Alicia i ja prosetat gradom. Ima stanovnika kao Porec, al to nazvat gradom se ne bi dalo. Mislim, jest to grad, ima sve potrebne zgrade, trg, crkvu, cak i sveuciliste i rivu uz istoimenu rijeku Babahoyo, al ajme na sta taj grad lici. Da ovdje ostanem par dana, dobio bi neku bolestinu. Sve prljavo, smece po cesti, uz rijeku nebi prosetao psa, a kamoli sebe. Zgrade derutne, electricne zice u zraku idu u svim smjerovima, al to je ionako karakteristika svakog juznoamerickog grada. I dok moram reci negativno za svaki grad i mjesto na tom kontinentu, s druge strane, ljudi su svugdje dobri. Evo jednog banalnog primjera. Ispred Vanessinog prizemnog stana, djeca su na cesti igrala nogomet. Na asfaltiranoj cesti. Stavili oni dva visoka metalna gola na cesti gdje inace voze automobili. Gdje je tu dobrota ljudi? Prvo, kad auto prodje, vozac pita djecu ako moze proci i oni na tren prestanu igrati. Drugo, kad ta djeca igraju, dodaju si loptu kad su u sansi postici gol. Ne soliraju. Kod nas je to drugacije. Zenska populcija to ne moze razumijeti, pa da objasnim. Kad igrate mali nogomet kod nas, medju prijateljima/znancima/sugradjanima, uvijek se nadju 2-3 konja koja driblaju i driblaju i uvijek i samo oni zele zabiti gol. Dodas im loptu na sredini terena i vise je ne vidis. Uniste bit nogometa i zelju za zabavom. Sebicnjakovici, puni sebe, umisljeni. Takvi su hrvati inace, takva nam je i zemlja, takvi su politicari, takvi su ljudi. Ovdje si ljudi pomazu, ovdje si decki dodaju loptu da njihov tim lakse postigne gol. Nije vazno tko ce ga postici.

Navecer se vratili mi nazad u Guayaquil. Prekasno da bi isli u kino, al ne da bi nes isli pojest. U 11 u noci! Trazimo mi trazimo, nikako naci neki pristojni restoran. Sve dok nismo uboli neki kao self-servis i podijelili tanjur rize, suga, graha i dobar komad kuhane slanine. Najelo nas je. Nazad u hostel da mi kaze kako mi je nesto kupila. Crnu Lee majicu. Ocito je naucila lekciju od zadnji puta. A ja sam joj obecao ostavit 1 moju nosenu majicu (ukljucujuci miris znoja) i lancic. I jesam.

A SAD ZBOGOM DAME, ZBOGOM PRIJATELJI...
Srijeda, 13.4.

Ujutro smo vec u 9 isli trazit neki Parque Historico, malo van grada, al kad smo vidjeli koliko zavrzlame za stici dotamo, ja odustao. Ionako nisam imao foto da to sve slikam. Otisli mi do rive prosetat i trazit dobru slasticarnu, nikako je naci i kad smo konacno sjeli u neki kafic, kaze meni konobar da je 16.20 sati. A ja imam let u 18 sati!!! Ma kad li je brze vrijeme proletilo. Brrrrrzo uzmimo to pice s nama, u hotel po ruksake, u taxi i na aerodrom. Nije bilo guzve i cak sam imao 20 min vremena pozdravit se s Aliciom. I opet je rastanak bio tezak, al vise za nju nego mene. Sad u Ekvadoru vise nisam bio tuzan sto napustam ovaj kontinent, ali sam bio ravnodusan. Nijednom nisam osjetio srecu sto se vracam kuci. Ne znam zasto. Cudan osjecaj. Vidimo se za 1, 2, 3 godine, rekoh joj. Oboje suznih ociju, zadnji poljubac. Jedan, dva, tri, pet. I opet ona stoji i gleda kako ja odlazim i nestajem u hodniku. I taman kad sam pomislio da cu sad liti suze cijelo vrijeme, dogodi se nes novo sto mi je promjenilo kurs puta. Ja zadnji idem na kontrolu na carinu, kad sa strane me pozove neki mladi pikavac, obucen u potrgani jeans i obicnu majicu. Kaze on je inspektor za narkotike. Pretumbao mi mali ruksak, stavio me u posebnu komoru da mi napravi rendgen tijela. 20 min je trajala procedura, pita di sam sve bio na ovom putovanju, sazsto sam dosao i konacno me pusti. Prodjem tu kontrolu, kad cujem da se par imena a medju njima i moje spominje na razglasu aerodroma. Oke, vjerojatno kasnim na let pa zovu zadnje putnike da se cim prije ukrcaju. Mene prihvati na hodniku prema avionu neka tamnoputa carinica i vodi do drugog dijela aerodroma, ja mislim da moram samo predat kartu za uci u avion, kad pita mene druga njega kolegica jesam li ja Mr. Zivkovic. Da. E morate dolje na policiju jer vam pretumbavaju i veliki ruksak. Sidjem dolje i cekam red u podnozju aerodroma, kod same piste. Desetak ostalih putnika ko ja cekaju da im se pretumbaju prtljage. Mene drugi inspektor pita di sam sve bio, zasto sam dosao tu, sto sam 1 dan radio u Ekvadoru, gdje sam kupio sve te stvari. Cak mi je i 4 paketa kave, koje sam kupio za prijatelje, htio otvorit skalpelom, a ja kavu kupio u obicnoj trgovini. Za ne povjerovat. Ovo mi se dosad jos nije dogodilo. Ja rekao svima vama prije ovog puta ak vam jave da sam zavrsio u juznoamerickom zatvoru zbog dilanja droge, da ne povjerujete i odmah nest poduzmete jer mi je netko sigurno podvalio drogu, a sad sam bio na korak od toga. No, Van Der Zivkovic je kao i uvijek u slicnim zivotnim neprilikama bio hladnokrvan, smiren i stalozen, pa mi carinik nit nije provjerio sav ruksak kao sto jest s drugim ljudima. Samo je prvih 5-6 stvari izvadio i pitao sta je to sve, al imao sam pretezno odjecu i tu kavu. No, drugim su putnicima do mene skalpelom otvarali cak industrijski zapaketirane mirise koje su kupili u duty free. Zadnji put su me pregledali i konacno pustili u avion, mislim samo 15 minuta prije uzletanja. Slag je dosao na kraju. Ja pitam da dobijem kartu i sjedalo blizu prozora, a dobio sam srednji red u avionu i srednje sjedalo. Lijevo od mene neka zgodjusna mala i mlada plavusa obucena u poluhipi stil, desno od mene takodjer plavusa, al visoka, starija, punasnija i ono jos socnije za vas - transexualac. Nasminkana, sise bar trojka, guzica dobra, al faca muskasta. Jos mi se i nasmije u par navrata. I tako cu ja morat u sredini tih dviju plavusa biti 12 narednih sati leta. Pa sta li sam ja i kome skrivio ista da mi se sve ovo dogadja? Ko ce to izdrzat? Odmah sam odlucio da cu gledat filmove. Prvi je bio “Little Fockers”, umirao od smijeha. Drugi Jim Carrey i Tea Leoni kad postaju lopovi, isto komedija, isto vrlo dobra. Treci neki crtic i onda spavanje. Spavam ja i osjetim nesto toplo oko moje desne noge, u predjelu kvadricepsa. Pogledam onako u mraku, deka od susjede, transice. Onda osjetim neki pritisak, nesto se mice, al opet ta deka je na istom mjestu. Hm, zapravo sve se to dogadjalo u polusnu pa nisma znao tocno dal sanjam il je to java. Osjetim sad testo toplo u predjelu mojih prepona, pa dalje prema mojim intimnim djelovima. Okrenem se prema susjedi/u, on/a se pravi kao da spava, tik do mene. Aha, sad je sve bilo jasno. Pod krinkom spavanja, poceo on mene pipati, koristeci noc i sto svi ostali putnici spavaju. Lagano sam mu uzeo ruku i vratio je na njegovo sjedalo. Srecom, stjuardese su pocele servirat dorucak, razdanilo se i trebalo je jos samo tri sata leta. Taman da pogledam jos 1 film, ovaj put dosadni The Tourist s dosadnom A.Jollie i J.Deepom. I konacno Madrid! Sunce, plus 14, isao u McDonald na rucak i onda hvatam novi let za Veneciju i konacno kuci.


CHI TROVA UN AMICO, TROVA UN TESORO
Cetvrtak, 14.4.

Za sto cu biti bogatiji i iskusniji nakon ovog putovanja? Skuzio sam da volim i da je lijepo putovat sam. Nema nikog da te koci, s nikim ne moras savjetovat se gdje i kad ici, kad ustati, koliko potrosit za hranu. Sve sam odlucujes. Genijalni osjecaj. Sto me ovo putovanje naucilo? Trebam jos vise respektirat prirodu. Ono skoro pogubno bauljanje po Atacami zamalo me kostalo glave. Kao i predugi boravak u visinama. Definitivno to nije za mene. Sto mi se najvise svidjalo, sto me razocaralo? Mislim da me razocaralo nije nista, a svakako je najveci dobitak sto sam vjerojatno nasao dobrog prijatelja, a mozda i buduceg visestrukog suputnika za moja putovanja, Alexa. Jedva cekam cut se s njim, ispricat mu moje zadnje dane i da se opet vidimo, vjerojatno ljeti, a posebno da idemo na neko putovanje, ovaj put od prvog dana skupa. Drugo, Alicia. Nakon tromjesecnog dopisivanja, konacno se upoznali. Tako je draga i dobra, a i zgodjusna da ce mi ostat barem prijateljica. Al vratit cu se u Ekvador jer moram na Galapagos, pa cemo se sigurno opet vidjeti. Trece, Lima je postala moj najomiljeniji grad u Juznoj Americi. Dosad je to bila Bogota. A Lima ima sve sto zelim i trazim, a najvaznije, ima more. Latina ionako ima za izvoz u svakom gradu. Ostalo mi je jos bar 5 latina u Limi za upoznat, al one sjede na klupi za rezervne igracice, za next time. Cetvrto, Amazona je ono ceg cu se najvise i najdublje sjecat. Posebno ljudi tamo, oni poludivlji. I posebno ona zena koja je Larryju i meni isla dati dva skuhana klipa kukuruza iz svoje kuce, ne znajuci nas i ne trazeci nista zauzvrat, a to je sve sto imaju za jesti. Ali i rijeka i ta flora ostaju zauvijek urezani u sjecanje. I kao sto rekoh, ja se tamo vracam, ne znam kad, al vracam se u Amazonu. I nadam se da ce Larry jos zivjet u Iquitosu i da idemo naci zadnje Amazonke. I zadnju medju njima dovest cu u Limu, u mom drugom stanu, da mi bude majka moje buduce djece i da ih odgaja do tamo negde trece godine zivota, a onda ja selim iz Poreca u Limu zivjet skupa s njima. The end. Happy end.

ISLA DEL SOL, TITICACA
Cetvrtak, 31.03.

Slucajno se poklopilo da sam najfrapantniji post o ovom putovanju napisao oko prvog aprila. Al ja se nisam salio. Ja sam se stvarno sinoc bojao da se necu probudit ziv danas. Nakon 6 dana glavobolja i loseg spavanja, 20 povracanja i otezanog disanja, zadnji znak mog jadnog tijela mojem bistrom umu da je stanje alarmantno jest bio da mi se pluca pocinju puniti vodom i da pod hitno moram pustit se nize. Kasljao sam i kasljao. Kasljao cijelu noc. Tako mi je i Alex rekao. I oke, za najvise 24 sata cu to i ucinit. Otici nize. Al sad moram jos 1 dan izdrzat, moram vidjet tu Islu del Sol (Otok Sunca) na Titicaci gdje su Ince rekle da je nastalo covjecanstvo i gdje se navodno nalazi neka njihova Atlantida, potopljena u tom jezeru. Vodeno prijevozno sredstvo, koje se kod nas inace zove gliserom, mililo je po mirnom jezeru stratosfericnom brzinom od pola cvora i tako smo se drndali dva i pol sata, stalno se vozeci uz obalu otoka, al nikako pristati. Neobicno puno Slavena je bilo u tom gliseru. Ne znam otkud su se odjednom stvorili srednjevjecni Poljaci jer nigdje ih prije nisam vidio po tom kontinentu. Iskrcali smo ih na prvom dijelu otoka jer oni su izabrali planinarit po otoku. Svaka im cast. Kad smo mi pristali i poceli hodati, ja sam dusu ispustio. Vrijeme tako lijepo, suncano i bistro, plavi oblaci i modro jezero. Otok nema bas tako velika brda, al meni je svaka blaga uzbrdica bila strasan napor. Platili smo 5 bolivaresa (oko 3 kn) da imamo vodica koji nas je vodio oko 3 km po tom otoku, al Alex i ja smo stalno bili zadnji, udaljeni pol kilometra od ostatka grupe. Taman kad bi nas dvoje dosli do ostatka grupe, vodic bi zavrsio pricu o tom dijelu otoka. Uspjeli smo saznati.... mmmm, ma nista nismo uspjeli saznati. Samo smo slikati mogli. Nismo se ni okupat u jezeru mogli. Prvo jer nismo imali kupace, a drugo jer nismo imali vremena. Taman kad je vodic doveo nas na drugi dio otoka i zavrsio pricu, imali smo 42 min vremena da se vratimo do mjesta gdje nas ceka gliser. Put je sad bio vise nizbrdo, al ja sam i dalje jedva hodao i disao. Kraj mene su mala djeca letila jer im je zavrsila skola pa su se vracala u svoje mjesto. Nevjerojatno kako je ljudsko tijelo cudni stroj. Ja trcim ko lud po Porecu, u top formi sam, a tu jedva disem hodajuci. A ovi klinci na ovoj visini lete.

Ultrazvucnim gliserom smo putovali samo 10 min do narednog stopa, gdje smo sat vremena cekali one Poljake. Ja sam legao spavat na travi, dok je Alex ne znam odakle izvukao snagu popet se na vrh otoka da bi ga slikao s te visine. Srecom, ja cu po povratku s puta samo napravit copy-paste njegovih slika i pravit se da sam to ja slikao. Imali smo jos dva sata mirne plovidbe do Copacabane, a ja sam vecinu puta spavao. No, da ne budete u zabludi o tom gliseru, reci cu vam da su sjedala zapravo obicne drvene stolice s metalnom konstrukcijom koje su zakovane za drveni pod glisera. I tako oko 50 stolica. A ja sam spavao tako da sam ruku stavio na zeljeznu kontrukciju stolice ispred moje, naslonio glavu i tako spavao. Kraj nas su sjedile dvije lokalne cure koje su nam se diskretno smijale, a kad sam se probudio, Alex je vec spikao s obje. Valjda su to dvije sestre, Peruanke, koje putuju malo po Juznoj Americi. Jedna je dost lijepa, druga zaobljena i ko da je progutala 3 slaufa.

Sta mislite da me "Goran Milic" pitao kad smo pristali? Sta cemo jesti? Otisli smo odmah u nas restoran od jucer, al uspjeli smo se othrvat novim pastrvama i probat nesto drugo. Svaki dan, svaki put jedemo nest novo. Sad je on isao na klasicni hamburger, a ja izabrao mexicke tacose s guacamole. Vrlo dobro, vrlo ukusno. Samo sto smo pojeli, imali smo bus za grad Puno i povratak u Peru. Opet vidite da je nase putovanje uvijek bez slobodnog hoda. Sve se izmjenjuje i dogadja ko na filmu. Nema stanke. Kartu za bus smo imali jos od jucer. Valjalo je samo stici do 200 m udaljenog busa, al to je i dalje bio strasan napor za mene. Put je trajao nova tri sata kopnene voznje, al vec nakon pol sata, bili smo na granici Bolivija/Peru. Lagani prijelazak, novi/stari pecat u pasosu, nova/stara valuta, al cesta i pejzaz ostaju isti. Ja pokusavam spavat, a Milic ga mlije i mlije. Nisam dosad uspio saznat gdje mu se nalazi sklopka on/off za pricanje. Taj ima anegdotu za svaku priliku. Ja pokusavao zatvorit oci kao da cu spavat, al on nastavlja mliti.

Puno je dost veliki grad, na peruanskoj strani jezera Titicaca. Ima sigurno 200.000 stanovnika, 10x vise od Copacabane. I opet ista prica. Jos smo bili u busu, a vec smo imali osiguran smjestaj u hostelu u Punu. Kondukter nam je ponudio smjestaj u "ekskluzivnom" (tako je on rekao) hostelu u centru grada, s wi-fi internetom, pranjem rublja, toplim tusem i blablabla. Alex je odmah "pao", prihvatio. Cak ni taxi nismo morali platiti, sve uracunato u cijenu od 20 solesa (40 kn) na noc po osobi. I one dvije Peruanke s broda su takodjer pristale s nama ici u isti hostel. Al kondukter, koji je izgleda i voditelj tog hostela, nije stao tu. Ponudio nam je i karte za sutrasnji obilazak Uros otoka na Titicaca jezeru, kao i dalje busne karte za Cusco. I to smo prihvatili istu vecer. Ista pricao kao i u Copacabani. Mi samo sjedimo, drugi nam sve nude po povoljnim cijenama, bas onako kako bi u "Sugavoj nasoj" takodjer trebalo biti, ali nije.


UROS ISLANDS, TITICACA
Petak, 01.04.

Alex me nije trebao budit. Sedmo jutro u nizu budi me teska glavobolja. Alex kaze da je malo spavao jer sam opet cijelu noc kasljao. E danas idem potraziti bilo koji avion da stignem sto prije u Limu jer inace cu u lijesu stici kuci. Al prvo idemo vidjet te plutajuce otoke ispred Puna. Zovu se Uros, ne znam otkud taj slovenski naziv i treba samo 20 min du njih. To su nesto najljepse sto sam vidio na Titicaci. Neki mix crne zemlje i slame cini tlo tog otoka, a sve je prekriveno novim trstikom nekog bilja, koje se moze i jesti, nalik ogromnom mladom luku. I na tako malim plutajucim otocima zivi nekoliko obitelji, u malim kucicama od iste trstike, na krovi kojih se nalaze solarne panelke. Svaka obitelj je uzela po dvije osobe i odvela ih u svoju kucicu, obukla nas u nosnju i slikala. Sve izgleda tako pitomo, drago, jednostavno, neiskvareno i idilicno. Dok nam nisu poceli srcedrapajucim glasom govorit da kupujemo njihove male brodice rukom napravljene. Kad su pukli cijene, ja sam skoro pao u jezero. 50 solesa! 100 kn za mali sareni slamnati brodic s kucicom... Stvarno je lijep i puno treba da se to napravi i stbarno to oni rade jer smo ih vidjeli kak su samo zapoceli radit par tih brodica, velicine 20 cm, al 100 kn!! Jos ti zapamte ime i onako placnjivo ti govore: "Marlon, compra por mi pobre familia." Ja budala kupio dva takva brodica i vise ogrlica od njih. Al nije im dosta. Jos traze, jos moljakaju da im tog kupimo. E pa sad dosta! Ukrcali se mi u brod da idemo do drugog otocica, a tamo se sablazili. Isti brodici su po 30 solesa. Gamad latinoamericka! Mislis da su stvarno jadni, a oderu te ko mladog zeca. Alex je 300 puta ponavljao svima kako su nas presli, ocito mu je to najveci financijski poraz na ovom putovanju, makar nije skrt, naprotiv. AL dobro. Ja uvijek imam asa u rukavu. Mogu te brodice prodat po duploj cijenu kad se vratim doma, hahaha.

Meni je i dalje lose. Ne kasljem po danu, al nisam sasvim oke. Cim smo stigli na kopno, idem trazit office od bilo koje avio kompanije. Taca airplanes mi je ponudila kratki let iz Puna do Lime za 125$. Stignem za sat i pol, isto popodne/vecer sam u Limi. Jel to moguce? Da cu veceras biti na moru, na 10 metara nadmorske visine, mozda totalno preporodjen. U protivnom bi trebao nocas putovat 7 sati do Cusca, pa onda sutra po danu jos 15 sati do Lime, a razlika u cijeni je zanemarivih 3-400 kn. Ma odmah sam isao na serecash, podigao gotovinu i platio si avio-kartu. U 16.30h dolazi mini bus po mene i vozi me direktiva na aerodrom koji je udaljes sat voznje. Alex oliti Milic ne vjeruje da se danas odvajamo, al moram to ucinit, lose mi je, pluca ce mi otkazat poslusnost. Sta cemo, di cemo zadnjih par sati? A jesti, nego sta! Odlican restoran, very fancy za ovaj sugav grad. Ja narucujem nes otmjeno - stroganoff! Nije bas naj, al dobar je. No nes drugo me brine sad. Zagrizao ja, a gornja desna sestica me tako zabolila da sam mislio da cu se onesvjestit. I stvarno, ne mogu dirnut zub koliko me boli. Ma jel to moguce? Sad kad sam bio na par sati od rjesavanje mojih zdravstvenih problema s visinom, nesto novo na vidiku. Zubobolja. Al kakva! Jedva jedem i zvacem.


POVRATAK U LIMU

Idemo do hostela, spremam ruksak, pozdravljamo se. Ja za Limu, dok Alex nocas ide busom u Cusco i sutra posjetit Machu Picchu. Ja cu to obavit drugi tjedan. Na najminijaturnijem aerodromu kojeg sam ikad vidio ima brdo ljudi, avion je krcat. Sve ide po planu, al mene zub boli i boli. Na aerodromu u Limi me docekao Andres, net prijatelj preko couchsurfinga koji je sam ponudio se pomoci mi oko smjestaja i ostalog ak mi zatreba. Inace radi takodjer na aerodromu, a pljunut je Bojan Mladenovic. Izgleda totalna sminka, samo za partijanje, onako se malo kurci, malo spika americki, malo spanjolski, stalno ga neko zove na mob. Na aerodromu ga sustize kolegica, lovimo skupa taxi za njegov stan. Rekao bih da ce takav lik imat kucu snova. U garazi Jaguara, u novcaniku orlove, u gacama tigra... Ovo zadnje me ne zanima, al nista od ostalog nije ni blizu. Prvo, nema auto. Drugo, stan mu je katastrofa. Doveo me u neku zabit koja me podsjeca na kucu mog pokojnog djeda u Opatiju, izvana izgleda kao otmjena kolonijalna zgrada, a unutra ko da nitko nije renovirao ni cistio godinama. Stari ofucani brodski pod, robe po svuda, 4 kompjutera po stanu od kojih ne znas koji je veca kanta... I onda mi na kraju sveg kaze da ce sad on naci mi neki hostel u susjedstvu. A u medjnuvremenu ulaze u kucu dva lika. Nebi rekao da su to latinosi, nit njegovi prijatelji po oblacenju. Neki hippy-military look. Predstavljaju se oni meni, kazu Rumunji, takodjer couchsurferi. Svi se spremaju na party, danas je petak. Pitaju me dal cu s njima, a mene zub rastura. Ta dva klauna rumunja na sve lice samo ne na likove koji putuju. Prvi je neki dugajlija, nalik Rodneyu iz Mucki. Drugi je jos veca karikatura - visok metar i pol, military kapa, karirani sal, pravokutne naocale za vid. I taj "duo pegla" mi se kurci kako su oni jos od sijecnja u Juznoj Americi, malo putuju, malo se zabavljaju, partijaju i dal cu s njima van. Glumataju neke face. Ne znam koja bi latina pala na takva dva lika. Jos bi i Rodney mogao imat uspjeha, al ovaj drugi je pravi mali klaun. Trebalo bi ga stavit na neki trg u gradu da zabavlja ljude, a ne da se on ide zabavljat.

Novi preokret. Andres mi govori da cu ipak spavat kod njega jer neki njegov stric ne dolazi veceras kod njih, pa mi pokazuje staru, derutnu sobu gdje cu provest noc, a oni idu u nocni zivot. Ja bih najradje sad otisao u onaj moj hostel gdje sam proveo tri noci kad sam prvi put sletio u Limu, taman da bili i marijuanerosi tamo. Al sta cu sad. Samo da me taj zub prestane bolit.


IZGUBIO SAM ZIVAC U LIMI
Subota, 02.04.

...doslovce. Al kasnije cu vam reci sto se dogodilo. Nisam nist spavao. Zub boli za poludit. Ono sto me ljuti je da sam se prije puta pojavio cak triput kod mog zubara i sve je bilo oke. Otkud sad ta sestica me toliko boli a nikad problema imao s njom. Cim se razdanilo, a bilo je to oko 6 i nesto, poceo sam pakirat stvari, ni sam ne znajuci tko je u toj kuci ziv a tko mrtav i dal su se svi oni likovi vratili iz nocnog zivota. Odjednom, u hodniku Andres. A ja pred njih s natovarenim ruksakom u 6.45, taman spreman kidnut. Izgledalo je ko da sam mu maznuo najdragocijenije stvari u stanu, potrpao ih u rusak i htio na brzaka zbrisat. Pita me on di cu. Zub me boli cijelu noc, moram pronaci neku bolnicu. Jadnik. On. Ne ja. Dosao je u 5 ujutro kuci, slucajno sad krenuo urinirati i kad me vidio, odmah ukljucio komp i probao mi naci neku kliniku di cu na pregled zuba. I tako sat i pol trazili i zvali. U jednoj klinici za turiste, samo participacija-savjetovanje sto napravit sa zubom kosta 280 kn. Necu to. Druge se klinike ne javljaju, valjda je prerano. Sjetio se Andres da ima klasicna bolnica nedaleko njegove kuce. Upisao mi je sve brojeve telefona i adrese bolnica na papiric, rekao nek ostavim ruksak kod njega i otidjem rijesit to.

Taxi me doveo do Hospital de la Solidaridad, zenska mi rekla da moram na treci kat za odontologiju, stao sam u dugi red za kasu i platio prvih 8 kn za savjetovanje-participaciju. Pozvali me unutra, tamo 5-6 sto zubara-ica, sto medicinskih sestri, svi rade punom parom. Draga zubarica mi je rekla da moraju slikat zub i da moram opet ici to platiti 20 kn. Opet na onaj dugi red za kasu, al brzo se krecem. Opet nazad u istu sobu, da vide da sam platio i sad mi govore tocno u detalje za svaki zub kakav trebam zahvat ucinit, dal imam karijes il samo pocetak, jel plomba za promjenit il ne i sve s popisom cijena, te konacno sto treba sve na mom bolesnom zubu raditi. Prva stavka je 38 kn, tu je ukljuceno otvaranje zuba, umrtviti zivac i napunit zub lijekom. Dalje stavke su nesto paprenije, al kaze mi zubarica da to mogu kod kuce rijesiti. Opet po treci put na kasu platit tih 38 kn, nazad, i konacno se baca na posao. Dvije inekcije u desni za anesteziju, busi, otvara mi zub, cisti i vadi mi zivac, puni zub lijekom i gotovo. Pomno mi objasnjava sliku zuba, kaze da sam imao infekciju i moli me da kupim antibiotik i tablete protiv bolova. Prizemno u apoteci sam to i ucinio.

Sad vas sigurno zanimaju troskovi, moje osiguranje itd. Buduci ne podnosim Sugavu nasu, nist joj nit ne dajem, pa tako nikad ne uplacujem osiguranje za putovanje. To je za mene bullshit. Uzmu ti 500 kn za nist. Pa ak ti se nes i dogodi, moras platit i tek kasnije trazit refundaciju. Da, znam, netko ce mi reci "onda bolje riskiraj". Da, ja cu radje riskirat, tako mi je zivot zanimljiviji. I ipak sam ja pobjednik sveg ovog. Evo zasto. Bio sam triput u bolnici u zadnja dva tjedna na ovom putovanju. Prvo je bilo cijepljenje protiv zute groznice. U Limi kosta 140 kn, kod nas dvostruko skuplje. Kisik koji sam udisao pol sata u Boliviji kostao me 120 kn. Ovo sa zubom me kostalo 80 kn i jos 80 kn lijekovi, total 280 kn. Znaci ustedio sam 220 kn time sto nisam uplatio si osiguranje za putovanje od 500 kn. Ja vam lijepo kazem. U nasoj glupoj drzavi sve je precjenjeno, svugdje vas kradu. Nemojte nikad vise nista placat sto ne morate. Nemojte placat radiotv pretplatu, kupujte sve namirnice u Sloveniji il Italiji, ne kupujte nista hrvatsko. Ja sam svoju avio-kartu za ovaj put kupio u Slo. Dovedite zemlju i vladu do kolaspa. Neka nemaju nista. Jedino ako SDP dodje na vlast, e onda cu im placati bar malo, njima jedino vjerujem, zapravo bilo kome mogu malo povjerovat, samo ne mogu gamadskom hdzu. Unistili drzavu, ljude, sve resurse koje smo imali. I uza sve to, ima jos budala i mazohista koji su clanovi hdza, koji jos uvijek vole hdz vise od svoje vlastite obitelji. Osjecam to na vlastitoj kozi, u svojoj obitelji i tako sam nesretan i razocaran zbog toga.

Vratio sam se Andresu oko podne. Spavao je. Al probudio se bez beda, pricao sa mnom, pa smo otisli jesti u obliznji kineski restoran. On, njegova mama i ja. Jeli smo rizu na kineski, malo mesa, povrca, sos od soye. Ukupno 60 kn, ja sam platio. Nije se nadao jer mi je rekao koliko je moj dug, al ja sam u Latinskoj Americi kralj. Ovim ljudima cu sve dati, platit. Nisam skrtac ovdje. Novac mi tu nist ne znaci. Ovi ljudi su bolji od onih u mojoj zemlji. Nije mi tesko nekom platit rucak, ako je bio dobar sa mnom, a uostalom, zelim pokazat kako sam ja odgajan. Oni Rumunji su sigurno platili svatko sebi upad u disco i pice. Vidio sam da me Andres prihvatio za dobrog prijatelja, rekao je da se moramo opet vidjet prije nego otidjem iz Lime. Nema problema. Uostalom, i Alex ce slijedeci tjedan bit tu, pa cemo svi troje na pice.

A ja sam se, lagano naoteknutog lica zbog inekcija i zuba, zaputio na moje staro odrediste. Hostel marijuanerosa. Sta mislite, koga sam prvog vidio kad sam stigao s taxijem? Marlona iz Ekvadora. Jos je tu. Kaze da je vlasnica hostela istjerala ostatak ekipe. Ma nije valjda! Dodjem ja, a u hostelu nikog. No, cujem onaj iritantni, hrapavi glas od prije 10 dana. Pa nije moguce da je ona crna suga jos tu? I jest! Ona zgoljava i smrdljiva crnkinja, njen drugi mrsavi kolega klaun jos su u hostelu. I onaj chileanski hippy par jos je tu. Fali samo omrazena mala brazilka, ona dva rusa i mozda jos neki smrdljivi dikobraz. Kcerka vlasnice hostela me odmah prepoznaje i salje u drugu sobu. Ekvadorijanski Marlon je opet sa mnom, kao i onaj mrsavi klaun. Drugih nema, valjda spavaju u drugom hostelu. Kaze mi vlasnica da je imala 8 argentinaca koji su radili kaos pa ih je potjerala proslu noc. A ja se ponadao da nikog od stare ekipe necu naci. Uglavnom, cijelo popodne sam odmarao, zub mi se malo smirio, a navecer sam otisao do trgovine kupit si malo namirnica jer mislim da necu u Amazonu jos. Vidio sam da je za narednih 5 dana prognoza 100%tna kisa svaki dan. Cekat cu Tatianu da se vrati s godisnjeg sutra, pa da kolaudiramo zajednicki odlazak u Cusco i Machu Pichu, a tek zadnjia tri dana da probam poletjet za Amazonu. Boli me zub, toj. polako se smiruje, pa ne zelim forsati stvari. I dok ja surfam i odmaram, slusam kako 1 drag glas na rudimentalnom engleskom prica dok ulazi u hostel. Ma jel je to moguce? Tejuan iz Koreje se takodjer vratio. Kad me vidio, bas se obradovao. Bio i on skok do Machu Picchua, Nazce i sad dosao zadnja dva dana odmorit u nasem hostelu. Bas lijepo. Imam opet s kim pricat.