|
|
08.07.2005., petak
Zaobilaženje...
Zahvaljujući prethodno spomenutoj pličini i bistrini koju je donijela u moj život, nekako mi se stvari čine drugačije. Djelujem drugačije. Pogledam se u zrcalo i ne prepoznajem se. 
Spend all your time waiting for that second chance
For the break that will make it OK
There's always some reason to feel not good enough
And it's hard at the end of the day
I need some distraction or a beautiful release
Memories seep from my veins
Let me be empty and weightless and maybe
I'll find some peace tonight
In the arms of the Angel far away from here
From this dark, cold hotel room,
and the endlessness that you fear
You are pulled from the wreckage of your silent reverie
You're in the arms of the Angel;
may you find some comfort here
So tired of the straight line, and everywhere you turn
There's vultures and thieves at your back
The storm keeps on twisting, you keep on building the lies
That you make up for all that you lack
It don't make no difference, escaping one last time
It's easier to believe
In this sweet madness, oh this glorious sadness
That brings me to my knees
In the arms of the Angel far away from here
From this dark, cold hotel room,
and the endlessness that you fear
You are pulled from the wreckage of your silent reverie
In the arms of the Angel; may you find some comfort here
You're in the arms of the Angel;
may you find some comfort here
: : Sarah McLachlan ::
Već objavljena pjesma, nestala zajedno s arhivom,
a obzirom da mi je najdraža...  |
I svakog dana otkrijem nešto novo o sebi. neku novu sposobnost, neku novu crtu karaktera, neku novu sitnicu. I nije to loše...
Vrijeme je za povratak u dubine. Nepoznate i pomalo zastrašujuće. Ali zahvaljujući nedavno stečenoj bistrini, zaranjanje ne bi smjelo biti toliko teško. Iako je ronjenje po vlastitim dubinama najteže, ponekad je bolje neke stvari ostaviti takve kakve jesu, ali priroda mi jednostavno ne dozvoljava predugo mirovanje i plutanje. Sorry free :)
Zašto zaobilaženje? Inspiraciju pronađoh u jednom današnjem događaju i slučajnim otkrićem da moja blogovska arhiva od prošle godine ne radi. Opet u čudu shvatih kako ništa nije slučajno, kako se sve događa s razlogom i smislom, pa čak i onda kad vam ništa nije jasno, dobro poznate kockice se počnu slagati na svoje mjesto. E ovo s arhivom (nadam se da to nije trajno stanje) je nešto što sam otkrila nakon pričice koja slijedi. I nakon čega su događaji današnjeg dana polako počeli dobivati smisao...
Iako nisam sklona obići ono što mi stoji na putu, prečesto poželim krenuti jednostavnijim putem, ali to onda ne bi bio tako zabavno, danas sam na sebi nesvojstven način napravila upravo to. Zaobišla sam svoju prošlost. Iako sam poželjela približiti joj se, omirisati ju još jednom, uroniti svoj pogled u nju, zaogrnuti se lijepim sjećanjima i uživati malo, odabrala sam jednostavniji put. Potpuno nesvojsveno meni. Jednostavno, korak po korak me vlastita podsvijest vodila do zaobilaznice iako se svijest trgala sa vlastitim nedoumicama. I u samo nekoliko trenutaka, sve ono što je (kasnije ustanovih nedostupno) u mojim prošlim tekstovima, uskomešalo se na površini bića, zamutilo vodu, pojavio se onaj trunak koji je produbio brazdu potoka i ponovno je sve drugačije. Ponekad je potrebna samo jedna jedina sekunda...
Zaobiđoh vlastitu prošlost. Jednostavno i lagano. I kad sam bila dovoljno daleko, okrenula sam se, promatrala ju iz daleka, shvativši da ona u meni nikada neće umrijeti niti izgubiti intenzitet, nasmiješila se i rekla sama sebi: "Bolje je ovako". Poželi se moja prošlost vratiti, pronaći će način kako da preduhitri moja zaobilaženja, pogodi me posred čela, stjera u kut gdje zaobilaska nema i ponovno zadobije status sadašnjosti. Ukoliko poželi sama će se vratiti, i to je jedini ispravan put. Do tada, ja ću je svojski zaobilaziti i pustiti podsvijest da me vodi s osmjehom prema budućnosti, ostavljajući dio duše daleko iza sebe, da spava i miruje dok se onaj aktivniji dio zabavlja, istražuje i pronalazi.
I ne mogu se oteti dojmu da je i moja arhiva također nestala iz nekog sasvim dobrog razloga. A kako ne volim prozaična objašnjenja, sklona sam sve to simbolički povezati s današnjim danom. Baš danas otkrijem dvije zanimljive stvari. Baš danas. I pustite me da uživam u tom uvjerenju, kao malo dijete koje se veseli zato što je otkrilo nešto veliko. Nešto puno, puno veće od samog sebe...
Ponekad nije loše zaobići prošlost...
Update, ponedjeljak 11.7.2005. : Moja arhiva ponovno radi, a dijete u meni postavlja nova pitanja :)))
|
© 2004-2006 Marita - sva prava pridržana
|
|
