Znaš, u početku sam mislila,
Da bez tebe neću moći disati.
Sada ću sama sebi reci: “Pogriješila si.”
Reci su, uzdahnut ću. Ali kako reci tebi?
Tvrdim sebi: “Ajde brze, sada,
Rastrgaj paučinu laži!”
Ne zato sto si mi postao nepotreban,
Već zato sto, nije bilo ljubavi.
I u tome sam naravno kriva ja,
Prošao je rok. Vlak je otišao.
Lagala sam, lagala, nadala se da će nekad,
Nije bilo pravo vrijeme, pravi trenutak, ne sada.
I eto, sada ne znam sto da radim:
Imaš gangrenu ljubavi.
I treba je izrezati, odstraniti.
Ne obracajuci pažnju na bol.
I treba sasuti istinu u lice,
U tvoje ni krivo ni dužno lice.
I bježati. Još bolje bez osvrtanja.
I zauvijek. Da se ne pronađu tragovi.
Reci rijeci koje ništa ne znače.
Oči u oči. Svu volju drzuci u šakama,
I znati, da je moglo biti drugačije,
I ne tako bolno, možda.
“ostavljam, napuštam, izbacujem na ulicu”
Ali moram. Ja to razumijem.
I bez tebe volim, živim, dišem…
OVO ĆE PISAT NA MOM GROBU;
" Nije ju smrt boljela,
jer se ubila zbog onog
koga je iskreno voljela..."
Kad umrem živjet ću u raju,
kad sam već cijeli život živjela u paklu.
Jebeš život,
kad čovjek pati,
kad čovjek čovjeka,
ne može da shvati....
Jebeš život,
kad nada vene,
kad živiš od jebene uspomene...
Čovjek koji ne radi pogreške,
obično ne radi ništa....
SMISAO ŽIVOTA,
JE BORBA PROTIV ODRASTANJA!!
Ljudi kažu da činiš pogrešne stvari
samo zato što ih činiš na svoj način!
NJEMU
Voljet ću te zauvijek,
znam da hoću...
Čujem sjene i glasove neke kako mi to govore noću...
I kad svega nestane,
kad samo tuga ostane,
sjetit' će se nebo i rijeke neke koliko smo toga prošli...
Pričat' će cvijeće o danima sreće,
pričat' će noći kako je tako suđeno svima,
kako je kraj jednom morao doći...
Šapati naši negdje u daljini
govorit' ce prijateljici tišini...
Doći će druga djeca,
sjest' će na naša mjesta,
donijet' će ljubav i poljupce neke
bas kao i ti i ja u onim trenucima sreće..
Nesreća
Nismo se treba sresti kada sudbina odzvonila nije da naša srca budu skupa, da jedno za drugo bije. Volim te suviše, što ću od tebe kriti, al sudbina nas je rastavila, moralo je tako biti. nismo se trebali sresti onog divnog zimskog dana, ja nisam trebala zapamtit tvoje smeđe oći. Sada više ne misli na mene, ni ja o tebi ne želim da znam. Nikada više ne prilazi mi jer moje srce će puknuti….. ali ipak kada ti najteže bude i kada osjetiš da te nešto boli, ako hoćeš bar pomisli na mene jer ja sam ta koja te VOLI
ponedjeljak, 16.04.2007.
Živi svaki dan kao da je posljednji
Stajala je sama, hodala je ulicama, sama i pomišljala, kud ovaj svijet žuri? Više nitko nema za nikog vremena. Sve je preraslo u kolotečinu, svaki dan se ponavljao! Zar se nitko nije zapitao: Zašto je ova cura sama??Nije ih bilo briga. Svi su imali svoj život, svi su imali nekog kog su voljeli. Ta cura nije imala nikog, ali to nitko ama baš nitko nije vidio. Nažalost ili na sreću. Gledala je svijet koji se rušio...Svijet koji je mogao nestati u sekundi. No nikog nije bilo briga, svi su imali svoj život!
Gledala je slike, izblijedjele slike, postajale su prah, samo prošlost, za njima su ostala samo sjećanja. No, ipak je svijet žurio. Zašto je TA cura sama? Mnogi su je ljudi iznevjerili, puno ju je ljudi razočaralo. Možda je sama svojom voljom, a možda i nije. MOŽDA...To nitko ne zna, pa ni ONA sama. Zašto su je "prijatelji" okrenuli leđa? Zašto se sve mora srušiti u sekundi? ONA je bila bez ikoga, vidjelo se na njenom izrazu lica, vidjelo se da joj treba netko da joj pruži utjehu, možda neka osoba da je shvati. MOŽDA!...
ONA je čekala kraj svog života, razmišljala o onome "da curama dolazi princ na bijelom konju".ONA nije vjerovala, bila je previše usamljena, previše se opterećivala posve nebitnim pitanjima. ON ju je zauvijek napustio, ON je nije shvaćao, mislio je da su sva ta pitanja glupa..
ON JU NIKAD NIJE VOLIO....
Od tada ONA nije vjerovala u ljubav, ONA je izgubila volju za životom. Osoba kojoj je vjerovala, zauvijek je otišla. Gledala sam ju kako ga moli za povratak, no on joj je prkosio, za nju nije mario, možda mu je ONA bila samo prolazna putnica...MOŽDA...ONA ga je gledala kako ON odlazi...ZAUVIJEK....
MOŽDA, no ONA ga nije htjela pustiti...
ON je otišao! Njen se svijet zauvijek srušio. ONA je bila potpuno sama, ZAUVIJEK. ONA je pronašla utjehu. Nije tražila drugog dečka, jer ON je zauvijek ostao u njenom srcu...
Utjeha su joj bile pjesme, a ON joj je bio jedina inspiracija. ONA je pisala, ONA je plakala, a ON je to čitao, ON se smijao...ON ju nije shvatio ozbiljno...
I opet ONA je bila sama...Stajala je sama sa crnom bilježnicom u ruci.
Jedino je tome vjerovala, samo je toj crnoj bilježnici mogla reći kako se osjeća.
ONA nije više znala za sreću, ljubav i radost...
Tražila je NJEGA, no ON je bježao, skrivao se, samo ju je gledao i smijao joj se u lice.
ONA se je osjećala kao ružno pače ostavljeno nasred ceste bez ikoga pored sebe.
MOŽDA ga je htjela vratit, ali nije znala kako. MOŽDA! Za NJU ovaj svijet je išao prebrzo, ali živjela je po svom motu: ŽIVI SVAKI DAN KAO DA JE POSLJEDNJI!!!
Ali jedno je znala: ON NIKAD VIŠE NEĆE BIT NJEN!!! ALI MOŽDA JER ONA SE NIKADA NE PREDAJE......
Evo da vam se javim. inače nemam inspiracije pa pišem pjesme ali ču sad probat nešto napisat. Jučer sam bila vanka i bilo je super jedna od najboljih subota. Bilo bi još bolje da su išle Jelena i Martina ali šta je tu je. Inače ja bez njih dvije ne mogu jer su i one sve što imam u životu i ne bih mogla živjeti bez njih dvi jer mi one daju snagu da guram dalje. Ovom prilikom im se želim zahvalit jer su uz mene cijelo vrijeme i uvik mi pružaju svoju ljubav i svoju toplinu. Ako ovo pročitaju neka upamte da če uvik bit dio mog jebenog života. Mislim da one ne spadaju u takav život, i mislim da one ne moraju uvik slušat moje jade i tješit me. Jelena i Martina ako vam bude ikada nešto trebalo samo mise javite i ja ču uvijek biti tu uz vas i probati vam pomoći onoliko koliko ja mogu. PUSA VOLIM VAS NAJVIŠE NA SVIJETU
A EVO VAM I NEKE PJESME TAKO DA OVAJ POST NE BUDE BORING
Šutim. Jer ionako mislim da je tako najbolje. Vjerojatno moje riječi ne znače ništa. Počinjem uvidjeti samu sebe kako ukočeno gledam u prazno u jednu točku. Razmišljam o njemu. Otišao je. I nema ga tu više. I mogu reći da me svaki dan to sve više muči. Trebalo je s vremenom prestati. A ide na gore. I sad uspijevam izgovorit njegovo ime. Ali prođu me trnci. Ne volim izgovarati ga. Zašto ga se nikad nisam sjetila dok je bio tu. Nisam obraća pozornost na njega. Zašto? Zato što tek kad izgubimo nekoga, shvatimo koliko nam je značio.
Ime: Marina Prezime: Vec ga znate Rođena sam: 13.7
Republika Makarska Razred: 8.a (najludi smo) Slušam: Sve al' najvise narodno MOJ MSN: crna4ever@hotmail.com
Volim: Pa volim svoje prijateljice i da njih nema neznam di bi ja bila danas... volim izlaziti.... Ne volim: Ne volim umisljenje i dvolicne osobe a oko mene ih ja puno... ne volim kad se neki ljudi šprdaju sa menom... ne volim sebe...sebe najvise mrzim... Prijateljice: Naj prijateljica mi je moja seka da mi nje mema neznam sta bi ja... a tu je i moja blesa-Nikolina, Ana, Rafica, Martina, Jele, Zelicka, Ješenka....ne da mi se nabrajat
Daj mi svoju ljubav, al ne i svoje misli,
Jer ja imam vlastite misli.
Možeš udomit moje tijelo, al ne moju dušu,
Jer moja duša boravi u kući budućnosti, koju
ti ne možeš posjetiti, čak ni u svojim snovima.
Možeš se truditi da budeš kao ja, al ne traži od mene
da budem poput tebe.
Jer život ne ide unatrag niti ostaje na jučer.
Ti si luk s kojim sam ja odapeta u budućnost
kao živa strijela.
Strijelac vidi metu na stazi vječnosti, i On te
napinje svojom silom da bi njegova strijela
poletjela brzo i daleko.
Neka tvoja napetost u Strijelčevoj ruci bude
radost;
Jer, kao što On voli strijelu koja leti, On voli i luk
koji miruje...
Nesreća
