03.10.2008., petak

nešto o sportu slušam ja neku večer u sportskom dijelu večernjeg dnevnika komentar vezan za stanje u dinamu, zatim o radu s mladima. potom je slijedio dio u kom je spiker govorio kako se domaća reprezentacija i klubovi obnavljaju s nogometašima hrvatskog porijekla iz kvalitetnog inozemstva. moj sedmogodišnji sin krenuo je u nogometnu školu dinama. ima dobrog i ozbiljnog trenera, a čini mi se i da je dobar pedagog. kako će dalje biti, ne mogu znati. možda dijete odustane od te vrste sporta. baš su neki dan igrali tekmu s nekim drugim dječacima iz prijateljskog kluba iz kog mi se nije svidio ton njihovog trenera. možda griješim no, dobro, nogač ko nogač. nek dijete trči. međutim. moje isto dijete ide i na gimnastiku u centar grada već četiri godine. na zadnjem treningu prisustvovala sam jer od ove jeseni vježbaju u velikom prostoru od kuda je moguće neometano pratiti trening. moje dijete i druga djeca više od pola vježbi ne naprave kako treba jer trener nije angažiran. trkeljaju po strunjačama i spravama, improviziraju nešto od onoga što je prethodno trener izveo, a kasnije im nije pojedinačno kontrolirao izvedbu. sve u svemu gubljenje vremena i energije tih sat vremena, a dijete je tom kvalitetom moglo "trenirati" iza naše zgrade na dječjem igralištu. u tri godine treniranja gimnastike ne vidim neke specijalne pomake, osim što je nešto spretniji u izvođenju vježbi zagrijavanja na nogometnom treningu. kriterij mi je prosječna zainteresiranost i prosječna spretnost.

- 19:23 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.