marini memoari

Prošli petak bila plaća pa sam išla na depilaciju. Za taj najbolniji dio svog života svaki put se psihički trebam pripremiti kao Stipe Božić kad ide na Himalaju. Suze frcaju sve u šesnaest na okice dok stišćem zube jačinom pucanja kamena na minus dvjesto… Noge još kako-tako mogu preživjeti, ali bikini zonu nikako. Od poteza do poteza trakice natopljene voskom trebam po pet puta duboko udahnuti, misliti na najljepše stvari koje mi se mogu dogoditi (pomalo već zaboravljeni orgazam), a onda kad teta povuče svom snagom i iščupa šumu Striborovu sve beštimije ovoga svijeta izverglam u sebi: i ćaću si i mater i vide što drže nebo…
Koji je uopće smisao dlaka u ljudskom životu, svaki put se zapitam?! Zašto sama sebe nagrađujem takvom boli kad nisam ni blizu sado-mazo đira?! I ako nam je priroda, bog, sudbina ili što li već ne dalo te čupice po tijelu, zašto ih uopće brijemo, čupamo, gulimo, patimo zbog njih toliko?! I kome je uopće palo na pamet da se čupaju obrve, depiliraju noge, pazuha… OK, za pazuha još razumijem, jer ne da nije lijepo vidjeti ženu s busenom ispod pazuha, pogotovo usred ljeta na plus 40, odmah mi se dođe ispovraćat u roku od sekunde… OK, kužim i žene jetije koje ne žele imati brčine veće od muškarca iz romana Ante Tomića… Ali noge, a i one (ne)sretnice koje imaju predlakave ruke… A tek muf… Iako sam slijepa sljedbenica mode, e to sa mufom i frizuricama nikako ne kužim. Te na crticu, te bez crtice, pa na trokutić, pa na veće i manje štrafte, srca, kvadratiće, slovca i slične stvari. Aj još je lako britvicom, ali sada vrlo popularna nulerica, takozvana brazilijan, kad ti voskom odere kožu od pupka do, oprostitwe na izrazu, šupka… a sve u stvari zbog komoda mužjaka ilitiga jačeg spola. Eh, na što sve žene pristaju, a sve ustvari zbog čiste ekonomije – zakona ponude i potražnje. Što nisu dovoljni podloga, tekući i puder u prahu, sjajilo i rumenilo, tuševi, sjenila, maskara i cijela putna torba svega i svačega ne bismo li im izgledale ljepše, blještavije i privlačnije od istih ili sličnih primjera naše vrste. Pa onda štikle, puš-apovi, dekoltei, minjaci… Brate mili, umoriš se bit žena, a koliko god ulažeš u sebe opet nisi zadovoljna jer bi duže noge, čvršću guzu, veće cice…
Ali sve bi čovjek, u ovom slučaju žena lako pretrpjela da nije tog vražjeg čupanja dlaka ili voskom ili onim aparatičem koji sliči na kosilicu. To frezanje me svaki put ubije u pojam i kažem sama sebi da više nikad neću, a i zimi bi mi sigurno bilo toplije s krznom nego bez njega. Barem bih uštedjela na grijanju (uh, što sam postala ekonomična!).
S muškarcima, barem dok se nisu pojavili ovi metro, nano, homo i ostali seksualci uvijek je bilo drugačije. Rast prvih dlačica po dječačkoj bradi s ponosom se pokazivala, a dlakava prsa predstavljala su pravog mužjaka. Sjećam se srednje škole, dečki su sami sebi bili veći frajeri što su imali gušći ljubavni tepišić. Frend Željko koji je danas poštar, a kruže priče po kvartu i da mu je pišo oštar, bio je debelo nesretan što nikako mu nikako nije polazilo za rukom uzgojiti dlake na prsima. Kad mu je tamo negdje pred punoljetnost uspjelo uzgojiti gusto izrasle doslovno dvije nešto ispod adamove jabučice, pa se po Forumu ponosno za Božić prošetavao s razdrjenom košuljom ala Mišo Kovač, pao je u očaj kad mu je više nego mrtav-pijan Kiki iz fore iščupao te dvije, mukotrpno uzgajane dlačice – simbol prave, ali za njega fakat prave muškosti. U to vrijeme srednjoškolke s podivljalim hormonima gledale su frajerima u obrve, jer pričalo se da je onaj tko imas pojene obrve – pravi faker. Poslije smo se sve manje-više uvjerile da su to bapske priče i da obrve i dlake nemaju ama baš nikakve veze sa ševom. Barem ne s onom dobrom ili lošom, mada ima iznimki koje potvrđuju pravilo. A to pobija i kontradiktorna teorija da su ćelavi muškarci vatreni u seksu.
Upravo prema muškom viđenju svijeta žene su kroz povijest postajale sve ogoljenije i glađe, a jedine dlake koje su preporučljive na njihovu tijelu su one koje čine kosu, mada je u posljednje vrijeme sve kraća kosa u modi.
Pred svaku depilaciju, prestravljena od predstojeće boli dobijem poriv zgrabiti prvog muškarca na cesti i ugurati ga sa sobom u kozmetički salon. Pa ga poleći na onaj stol i gledati ga duboko u oči dok mu teta kozmetičarka čupa dlake na nogama, rukama i prsima. Kao šlag na kraju, zamišljam mušku facu dok mu maže svejedno topli ili hladni vosak po bikini zoni. Dobro, jaja bih im poštedila, jer za toliku bol bi stvarno trebalo imati muda do poda i preživjeti onaj trzaj ruke koji čupa šumom obraslo područje… Uh, naježim se samo kad se i sjetim, ali nećemo tražiti sad dlaku na jajetu. Ali neka, voljela bih da okuse na jedan dan što sve treba za ljepotu pretrpjeti u životu.
Doduše, hodajući gradom poslije depilacije svaki put promatram muškarce po gradu, pogotovu ljeti, i kužim da su došla takva vremena da i oni postaju sve manje dlakavi. Dapače, na plaži ih pola izgleda kao da su puževi golaći… Vidjeti muškarca depiliranih prsa, a sve češće i nogu, a da pri tome nije vaterpolist, izgleda mi smiješno. Nikad ne znam u koju vrstu seksualaca bih ih potrpala, ali ne baš u onu preprivlačnu. Ne volim ni jetije, ali što je muškarac bez dlaka?!
Mare

E, nisam mogla vjerovati da Mladen Grdović može bit faca! I to velika faca jer nije lako priznati da si došao do dna i da nema dalje. Stvarno treba bit čunka, poznat i priznati da si na psihijatriji na liječenju. Svaka čast, da dijelim vjenčiće i kaktuse, dobio bi najveći broj vjenčića i nije me briga što svi mislili o njemu. Ali, nije ni čudo, on je uvijek bio čovjek sklon Zapadu i slijedio trendove: em je piva i nije staja tamo, em je vozio i stukao skupe pile kao u Majami Vajsu, em je bio u trendu s (ne)priznavanjem vanbračne djece, em je sad s ovim pokazao da je domaća zvijezda ala Kejt Mos i Robi Vilijams… Čovjek je malo pogriješio državu, ali to je ono što špiceri i pozeri nazivaju trendi. Lako je bit trendi, in i fensi šmensi u krpicama s potpisom, ili s đukelicom u kaputiću koje pod mus imaju sve šminkerice, ili hodat s nogometašem i košarkašem… ali napraviti toliko sranja sebi i bližnjima ko MG i sve to priznati javno da ne može javnije – to se zove bit čunka do jaja, ma što neki mislili o tome.
Za razliku od MG-a koji je imao petlje priznati vrlo ozbiljnu ovisnost, drugi ne žele priznati da su bili pod nož kod Glumičića i instalirali u sebe silikončiće, kolagen, peglati bore i borice, čupati salo iz guzice… Nekim našim pjevačicama preko noći izrastu cice i onda pričaju kako im je to zato što ih muž dobro masira. A i ja pizda vjerujem svakoj budali, masirala cice svaku večer po dva tri sata ne bih li uhvatila solidnu trojku ili četvorku na koju će se neki mužjak zalijepiti pogledom, kad ono ništa. Ni makac. Ni milimetar bujnije poprsje. Što je najgore, od silnog masiranja i trljanja, čini mi se da su mi malo i spale. Tako sam poslušala savjet jedne naše trendseterice koja je 'trljajući ledom' usne dobila čube kao da je cijeli roj pčela izboo po njima. Rekla sam sebi:
- OK, ajmo probat dobit senzualne usne uz pomoć leda, ali nećemo pretjerati. I trljala ja led i utrljavala, poplavila mi usta, utrnuli zubi, hladnoća došla do malog mozga… Usta ista, modra i još tanja, stisla se od hladnoće. Pa što oni misle, da je, izuzev mene, narod tele?! Da su svi slijepi pored zdravih očiju, cice ti dolete same od sebe, a usta nabubre za čas a da te stvarni nitko nije opalio šakom po zubima?!. Brate, što je toliko teško priznat odlazak đetseterima omiljenom Glumičiću i reć:
- Je, uz konjsku facu bila sam i ravna ko najravnija daska. To me frustriralo jer su se mnogi pitali jesam li u biti muško i žensko, odlučila sam sebe i svoje bližnje počastiti cicama. I sretnija sam i zadovoljnija, ženstvenija, a nadasve cicatija…
Ipak ispada da su svi opterećeni centimetrima i obujmom. Ženama nikaddosta cica, a muškima centimetara. Recimo, nikad nisam upoznala tipa koji je bio zadovoljan veličinom svog piše. Ni jedan nije rekao da bi volio imati manjeg. Pa i da je sam Roko Sifredi od nekih 22-23cm, čini mi se da bi mu i to bilo malo, uvijek bi mislio da je bolje imati koji centimetar više. A što tek lažu... E, to stvarno nisu istine. Svi se nešto hoće kurčit centimetrima, a u jednoj prilici meni se odokativno činilo da dotični malo pretjeruje sa svojih 19 i onih vrlo važnih ipo centimetara. I došlo skoro do svađe.
- Ma nema tu toliko materijala, kažem oprezno.
Ovaj me uporno uvjerava da ima i gotovo. Ne budi lijena, izvadim ja krojački metar.
- Ajmo faco, ispruži ga kad je u najvećem zanosu, kažem.
Devetnaest i onih vrlo važnih ipo svelo se na okruglih petnaest. Ne trebam ni govoriti da seks nakon toga više nikad nije bio moguć jer ne da sam tipu običnim krojačkim metrom razbila sve mađioničarske iluzije, nego ga i ubila u pojam. Poslije sam skužila da je vrlo brzo nakon toga kupio najveći karavan koji je mogao naći na tržištu, tako da sam se uvjerila kako ima logike da je auto frajerima ustvari produžetak one stvari i da ima nešto u onoj: što manji spolni organ – veće auto. Je, kompleksi su zajebana stvar, ali nije bitno koliki je nego kako vozi, što se, osim kad su auta u pitanju, muškarcima ne može objasniti.
Slično je i sa ženama. Uvijek bi htjele veće cice. Rijetko koja će za sebe reći da su joj prevelike i da bi ih smanjila, osim onih jadnica koje umjesto riđipeta imaju padobranska krila za pokrivala. A za sve su to opet uglavnom krivi muškarci jer su opsjednuti veličinom. Prije će se okrenuti za velikim cicama i guzom, nego za nekim tko ima dva prištića ispod vrata. Nije za ludu ona stara bolje da ljulja, nego da žulja. Manekenke su samo za gledanje, one nešto više i dosta više punije od njih su za pipkanje.
Tako je i s mojim cicama. Nije da nisu ok, ali ja bih veće. Samo za razliku od nekih, lajava kakva jesam, ja bih svima rekla da imam nove cice, ne bih se sramila toga i prodavala priču kako su mi izrasle u nekoliko dana velike, bujne i čvrste kao kamen.
Mare

Žene su, definitivno, pametnije od muškaraca. I vrjednije i sposobnije, produktivnije i, barem ono što je vidljivo, reproduktivnije. Uvjerila sam se u to sto puta, a pogotovu neki dan kad sam kod frenda i frendice bila na ručku. Dakle, žena je ujutro odvezla klince u vrtić, otišla u firmu, odradila posao, došla doma, skuhala ručak, istovremeno kolegici davala telefonske instrukcije oko nekakvih zaostalih papira, u pauzi progovorila koju riječ sa mnom, usput miješala ručak i bacila oko povremeno na sapunicu. A onaj njen suprug i papak od mog frenda je došao s posla doma u dva, presvukao se u trenirku, bacio se na kauč, noge zabacio na tabure, uzeo Zadarski list i isključio se iz svijeta živih. Da, osim kad bi se trebalo počešati po jajima, okrenuti stranicu novine ili slučajno prešaltati program da vidi ima li što sporta na satelitu. Između svih tih radnji - dramska pauza. Skužila sam da čak u isto vrijeme ne može ni čitati novine i kopati nos, ko da je Hercegovac za volanom koji ne može pričati na mobitel, kopati nos i voziti u isto vrijeme…
Stoput sam se pitala zašto su muški tako tromi i statični, mogu se skoncentrirati samo na jednu stvar?! Recimo, oni ne mogu u isto vrijeme gledati televiziju i čitati novine. Pušiti i pisati za kompjuterom. Raditi posao i misliti što će spremiti za ručak, kad će po klince, hoće li kiša za osušiti robu i kad će je popeglati, usput i tračati – e, to je već sajens fikšn i za to bi trebalo imati doktorat, počasni doktorat i Nobelovu i još pokoju. … Došla sam do zaključka da je to ustvari zbog dva razloga – mozak im sporije radi od ženskoga ili im koordinacija, osim one prostorne zbog koje im skidam kapu, nije jača strana. A opet, s druge strane, kako mogu blesit u zgodne koke na teveu i drkat?! To su isto dva posla odjednom. A možda su to jedini trenuci kad postoji dobar link između gornje i donje glave, kad su dobro uštimane, iskoordinirane i povezane. Ne možda, nego je to sto posto - sto posto.
Mislim, jesu frajeri u prednosti što imaju dvije glave, ali zato vjerojatno i jesu onako, malo dezorijentirani. Donekle je i razumljivo. Nije lako kad gornja glava hoće jedno, a donja drugo. I u pravilu kako pametniji uvijek popušta, tako i ona velika muška uvijek popušta manjoj. Nekako se onda dođe do zaključka da, uglavnom, čast iznimkama, muškarci razmišljaju kurcem, odnosno da im je sva pamet u tome. A kad povučem paralelu s onim gore kad sam rekla da su žene pametnije, sposobnije i sve naj u odnosu na muškarce, mislim da sam u pravu. Osim toga, ne kaže se bez veze 'glup si ko kurac' ili 'tup si ko kurac', kad nekome kažeš da je napravio nešto loše ili da izgleda/osjeća se loše kažeš da je ukurcu… mislim, čim je taj kurac dobio takve epitete, ima nešto u tome. Neću sad nagađati je li to zato što se uvijek digne u nezgodnoj situaciji, recimo preko sata engleskog ako je zgodna profesorica ili dok se rukuješ s novom kolegicom u tijesnoj poluprozirnoj košulji, pa ga treba triskati kao mladog majmuna da te ne sramoti ili zbog nečega drugog, ali očito ima razloga zašto je to tako.
Čini mi se da je upravo zbog te dvije glave i kaos muškarcima u glavi. Recimo, ako su u vezi ili braku razum govori da trebaju biti vjerni svojoj družici, a onaj dole vrišti da bi nešto novo i friško. Zajebano je imati to što ti visi između nogu, a još se ako spadaš u one sretnije i obdarenije, rasteže k'o žvaka. Zato su muškarci pojednostavili i razlučili stvari, kad su te stvari u pitanju, na ljubav i seks i samo seks. Ljubav i seks je ono doma, a seks, onaj slađi je - vani. Tako im je lakše opravdati sebe.
Kod žena je to drugačije. Što više stvari imaju za obaviti, lakše funkcioniraju. Ali kad su frajeri u pitanju, tu nije tako. Žene nemaju dvije glave - razmišljaju samo jednom, a u njoj su i mozak i srce. A i kad ševe, ševe sa srcem, a mozak im je najnapaljeniji i napaljujući organ. Jer velika je vjerojatnost da će frajer poševiti sve što se nudi, a žena će ipak biti izbirljiva. Nije da je ona stvar sapun, ali…
A opet, da nema tih muških takvih kakvi jesu ne bi bilo ni nas. Ne bi bilo seksa, djece, veselih trenutaka, problema… Definitivno bi htjela da me po mom izboru ima tko maznuti, ali ne bih baš ovakvo vegetiranje na kauču s pivskim drobom i daljinskim u ruci. Još kad 'ubije oko', zahrče, ali Zadarski tolikostišće da mu ga ne možeš istrgnuti iz ruke… Niže biće, definitivno
E da, pročitala sam još negdje da nema tvrtke koju je vodila žena a da je otišla u stečaj, što dovodi do zaključka da su žene sposobnije, a da su muški mislima, ajmo bit fini, u donjoj glavi…
Mare