Životna pitanja
Neki ljudi vole brzu vožnju. Neki vole one jezive sprave u lunaparku, koje te bacaju u malom sjedalu s velike visine. Ja nisam jedna od njih. Da se mene pita, više mi odgovara brzina ljenjivca ili puža. Sve brže od toga me plaši.
Ali me ništa ne plaši koliko i ona važna životna pitanja, koja si trebam postavljati sad kad više nemam izliku da se vječito obrazujem. A ta pitanja me znaju toliko zgroziti da mi dođe da pobjegnem negdje u divljinu i ostanem živjeti s vukovima.
(Na ovoj zadnjoj slici su se malo neki kontinenti na Earthgirl pomaknuli. Nadam se da mi neće zamjeriti. Također, ovako malo djeluje kao da su se Harpija i Earthgirl zajedno uselile. Na njihovu žalost, nisu.)
Stvarno se trudim ostati normalna i ne pobjeći od svega. Dajem sve od sebe.
Ali nekad mislim da se ipak ne trudim dovoljno.
Neki se odmah snađu. Čak i uživaju u toj brzoj vožnji i tim pitanjima, velikim odlukama i promjenama.
Ja definitivno nisam jedna od njih.
Za sve one koji imaju dodatna pitanja… nemojte.
18.07.2020. u 10:43 | 7 Komentara | Print | # | ^
Misterij nestajućih namirnica
Moj omiljeni ajvar (Spar Premium) je još u ožujku povučen s tržišta zbog mogućeg sadržaja komadića stakla u proizvodu. Još uvijek čekam da se vrati, po mogućnosti bez stakla. Vjerujem da to staklo i tako ne pridodaje okusu tog ajvara.
No to nije jedina namirnica koja je jednog dana samo nestala s polica dućana. Sjećam se i kiselih krastavaca koji su bili nešto najfinije na svijetu. Ne sjećam se kako se zvala firma, ali su krastavci bili veliki i narezani na tanke ploške. Jednog dana sam pojela posljednji takav krastavac, a da toga nisam ni bila svjesna. Već ga godinama uzalud tražim.
Sjećam se i nekakvih grickalica još iz osnovne škole, koje smo jeli pod velikim odmorom na igralištu. Bili su oblikovane kao mali hamburgeri ili šnite pizze, po kojima su imali okus. To je valjda bila najnezdravija hrana na svijetu, prepuna soli, konzervansa, umjetnih bojila, pojačivača okusa, još malo soli, heroina i azbesta, ali je izazivala tešku ovisnost. Ne znam kad su nestali s tržišta, ali kladim se da su zabrinuti roditelji igrali neku ulogu u tome. Jer se sigurno dobro prodavalo, cijela škola ih je jela.
I još nešto, kad već pišem o namirnicama kojih nema na policama. Zašto se kod nas nigdje ne prodaje Marmite ili Vegemite? Od kako mi je Earthgirl otkrila to čudo, maštam o njemu. Ima za naručiti online, ali je skupo. Nadam se da će se jednom i kod nas pojaviti s nekom normalnom cijenom.
Toliko od mene na tu temu. Tko zna koju namirnicu sad uzimam zdravo za gotovo a da ni ne znam da će jednog dana samo nestati.
Iskreno, ne znam čemu ovaj post. Mislim da sam malo nostalgična danas. Plus, uvijek me oraspoloži crtanje blesavih „stripova“ za blog. Ima nečeg katarzičnog u tome. 11.07.2020. u 18:22 | 9 Komentara | Print | # | ^
