24
petak
lipanj
2016
Susret
Glumim glupacu.To svi rade.Valjda tako ostajes ziv.Stavis masku i picis dalje.
Smijes se glasno.
Presutis.Ma pojma nemam vise,sto li je istina ,a sto laz.Sva ta lica ,isfurana.
Danas sam sjedila 3 sata na mjestu,na kojem sam prije nekog vremena bila sretna.A mozda sam sve umislila? Mozda sam samo zivjela u uvjerenju da je to zaista tako.Volis i mrzis u isto vrijeme.
Bila u prici.Prosla sam kroz sve te ulice i gledala istu cestu kojom sam prolazila.Patetika zar ne? I pojavi se onaj osjecaj u meni,nemir..Gdje je?i opet prode.Pa se vrati.Otrgne se.Otrgne se na nacin da dises.Razgovaras.Pa si malo sretan,malo tuzan.Ne znam da li vise ima razloga za ljutnju.
Oprastas sebi i nekako svjesnije sagledavas situaciju.Ali ne mozes preci preko sebe.Prozvana sam svime.Ustvari ne mogu objasniti sebi kako sam si mogla dopustiti da me netko ovako povrsno voli.Ali navikne se covjek na sve.Da ne voli ono sto je moje.Najmoje..I jedan slucajni susret ..a mogao je razgovarati i u autu.Mogao se okrenuti i otici.Ali nije bjezao od nas,okrenuo se prema nama i samo nas gledao.Hladno kako prolazimo.I pogledi su se sreli.Ali srce,srce se nije kidalo od boli,samo je kucalo.Za bice koje je islo uz mene.Sutnja je rekla sve.Da ni nikad nismo postojali.Zna gdje treba tuci.Jako dobro zna.Samo ne znam cemu sve to?Da mi kaze koliki je njegova velicina i da me moze pogledati nakon svega?Da jako ruzne stvari sam rekla.I ne stidim se.Ispalila sam sve sto mi je lezalo na dusi.Morala sam rec iako znam da nije bilo nikakvog efekta,jer je tukao tamo gdje najvise boli. I Sta je ocekivao ,evo tu sam ti mozes mi sad opalit samarcinu?Ili je samo zelio vidjeti da li smo dobro?Da li cu okrenuti glavu na drugu stranu? Ne nisam,jer mi je savjest cista.Nikoga ne mrzim. Ma ne..htio je pokazat da smo samo prolaznici.Nitko.A ne mozes ti nas toliko povrijediti koliko mi mozemo voljeti jedno drugo.Sto god bilo..Nikad necemo saznati.Samo ta drasticna rezanja nikad nikome nisu donjela nista dobro.Emocije nas ustvari uniste.
Prosle subote sam konacno vodila razgovor sa sogijem nakon tri godine.Vjerovatno nikada nebi naceli neke lanjske i sadasnje snjegove da nismo popili 3 litra pive.Samo mi je otvorio oci.Na nacin kao sto nitko drugi nije.Zahvalna sam mu na tome.Ali isto tako se postavilo pitanje kakav je tko gad u zivotu dok ti je do neceg stalo.Sirenje mrznje i ostalog.Drasticni rezovi i ne razgovaranja.Cemu?Zamijeniti prijatelje sa poznanicima u prolazu.Samo dokle?Kakav to covjek moras biti?I ako ti je vec do nekog stalo,zasto mu radis upravo ono sto ne zelis da on radi tebi?Zaprepastilo me pitanje kada smo se dotakli doticne osobe,da bi se on zapitao da je na njegovom mjestu,sto nije u redu samnom?Odgovore naravno nemamo.Samo smo ga svi primili u nase zivote i prihvatili.Ali ima tajnu.Sigurna sam.Nitko ne zna sa cime se bori,ali zrtve nisu u redu.No,nije tako drasticno,nitko nikog nije ubio.Nitko ne ocekuje nikakvu ispriku,ali osjecamo se svi iskoristeno.Najlakse je otici.Okrenuti novu stranicu.Pa je opet zatvoriti.I tako u nedogled.Neki od nas su se umorili od toga,kako smo stariji,zreliji.Svi smo mi krvavi,imamo pregrst mana,ja prva..ne mazi me bas zivot.Al to nikog nije briga,trebalo bi biti brige samo onog kojem je dovoljno stalo.No postoji i druga strana medalje,ono sto se zove postovanje prema drugima,popustanje..
Malo pregrizes.Ma ne znam.Odvratno se osjecam nakon svega.Kao da me netko ispljunuo.Nisam zlopamtilo stvarno nisam.Samo sam htjela kao i sve zene paznju i da ljubav ude u neku visu razinu.Vjerovatno su moja ocekivanja bila prevelika.Samo ne znam cemu ta sva slatkorjecivost?Zasto zabluda?Mazanje oci?I ne mogu vjerovat da se zbog takvih idiotskih razloga ostavlja netko.Sigurna sam da postoji nesto ispod povrsine.A ja ili jesam cijela ili nisam uopce..
Odigrali su igru.I on i ona.Samo nisu trebali birati mene.Gorka istina...i spoznaja da se ne treba dati cijeli ..ja vise ne..
komentiraj (0) * ispiši * #
14
utorak
lipanj
2016
Budenje
Ustala sam dosta rano.Tesko mogu spavati nakon svega sto se dogodilo.Pogled kroz prozor je isti.Jasno vidim podnozje Ivancice,prekrasno plavo nebo i sunce koje obasjava danasnji dan.
Ispijam svoju kavu kao i svakog jutra,sjedeci sama.Razmisljam o dobrom jutru,koje mi toliko nedostaje.
Nista nije isto.Brojim minute u kojima vlada tisina.
Zivim od slika u glavi.Osmjeha.Dodira.Nadajuci se jednoj rijeci.Vrijeme se neda vratiti.Postoji samo danas.Postoji i sutra koje me ceka.Trazi da ostanem jaka.A ja vjerujem.Da ces doci.
Postoje sitnice koje ne mogu zaboraviti,prostim,lakim korakom.Onaj dan kada te moj sin uhvatio za ruku.Koliko sam se bojala te blizine.Sama pomisao na moje malo bice kojem je bilo toliko vazno da ga primijetis.Dijete sa oziljkom.Vise nas ne voli? Niti mene?
Kako da mu pokvarim tu sliku,kako da ga zastitim.
On je toliko osjecajan,dobar,sta sam mu dala?Ostavila sam mu jos jedan oziljak.Da ne vjeruje u ljude.Ljude koji ti se priblize taman toliko da ih zavolis i da odu,zatvaraju vrata ko da nista nije bilo.Dijete ne zaboravlja.Ono te svaki dan podsjeca.Tesko je mirenje sa samim sobom.Teska je gola istina.Ne mozes nekog natjerati da te voli.
Nesebicno trazi.Kako da objasnis nekom da postoji netko koga volis vise od sebe,svoje dijete.
Ponekad se pitam zasto sam toliko zeljela,zasto i dalje toliko vjerujem u normalan zivot i duboko u meni postoji nada.Ona ista koju drzim i ne pustam.
Toliko puta sam pozeljela,pozeljela da ti kazem probudi se.Vazni su ljudi.Vazni su trenuci.
Bitno je vrijeme koje imamo sad i nikad vise.
komentiraj (0) * ispiši * #
13
ponedjeljak
lipanj
2016
Nelkastory
Ne znam uopce zasto sam stigla.Samo sam dosla.Moram reci proslo je mnogo vremena otkad sam prestala biti u doticaju sa samom sobom.
Trenuci kada krenes razmisljati o sebi,kada se budis i postajes svjestan da si grijesio,da su te one neke duboko ukorujenjene stvari promijenile i izgubio si samog sebe u trazenju.Cesta analiza,brdo postavljenih pitanja,boli,unutarnjeg nemira,snovi koji te bude,rijeci koje su te ranile,djela koja nisu ucinjena,teret lomljenja i nepustanja besmislenih nadanja,zivot koji me je natjerao da prestanem vjerovati u ono najbolje sto imam,a imam u sebi.
Drzim je cvrsto, tu staru, nepokolebljivu sebe.
Dogodilo se neki dan.Rasprsilo se u meni.Neopisivom toplinom boli proslo je kroz mene.Osjetila sam dusu.
Pogodenu,ranjenu,krvavu..oduzetu.
Dala mi je jasan znak..da se moram vratiti.
komentiraj (0) * ispiši * #
