Ustala sam dosta rano.Tesko mogu spavati nakon svega sto se dogodilo.Pogled kroz prozor je isti.Jasno vidim podnozje Ivancice,prekrasno plavo nebo i sunce koje obasjava danasnji dan.
Ispijam svoju kavu kao i svakog jutra,sjedeci sama.Razmisljam o dobrom jutru,koje mi toliko nedostaje.
Nista nije isto.Brojim minute u kojima vlada tisina.
Zivim od slika u glavi.Osmjeha.Dodira.Nadajuci se jednoj rijeci.Vrijeme se neda vratiti.Postoji samo danas.Postoji i sutra koje me ceka.Trazi da ostanem jaka.A ja vjerujem.Da ces doci.
Postoje sitnice koje ne mogu zaboraviti,prostim,lakim korakom.Onaj dan kada te moj sin uhvatio za ruku.Koliko sam se bojala te blizine.Sama pomisao na moje malo bice kojem je bilo toliko vazno da ga primijetis.Dijete sa oziljkom.Vise nas ne voli? Niti mene?
Kako da mu pokvarim tu sliku,kako da ga zastitim.
On je toliko osjecajan,dobar,sta sam mu dala?Ostavila sam mu jos jedan oziljak.Da ne vjeruje u ljude.Ljude koji ti se priblize taman toliko da ih zavolis i da odu,zatvaraju vrata ko da nista nije bilo.Dijete ne zaboravlja.Ono te svaki dan podsjeca.Tesko je mirenje sa samim sobom.Teska je gola istina.Ne mozes nekog natjerati da te voli.
Nesebicno trazi.Kako da objasnis nekom da postoji netko koga volis vise od sebe,svoje dijete.
Ponekad se pitam zasto sam toliko zeljela,zasto i dalje toliko vjerujem u normalan zivot i duboko u meni postoji nada.Ona ista koju drzim i ne pustam.
Toliko puta sam pozeljela,pozeljela da ti kazem probudi se.Vazni su ljudi.Vazni su trenuci.
Bitno je vrijeme koje imamo sad i nikad vise.
Post je objavljen 14.06.2016. u 08:02 sati.