nedjelja, 28.10.2012.
STRAH OD SMRTI, KUPOVANJE RAJA ILI NEŠTO TREĆE?
Gledam stariju populaciju kojoj se i ja polako približavam. Vidim da kako su ušli u suton života i kako se približavaju tkzv. kraju života redoviti su «posjetioci» crkve, nedjeljnjih misa, krunica i molitvenik je neizbježan rekvizit u njihovim rukama. Prisjećajući se nekih meni poznatih, a ima ih podosta ljudi o kojima govorim ne mogu se sjetiti da sam ih viđao prije dvadeset i više godina u sadašnjoj «fazi». Dapače, nikad ih nisam viđao, a niti čuo da su Boga spominjali osim u psovkama ili u klasičnoj poštapalici «Bože pomozi». Fascinantan je to fenomen! Da li se čovjek boji toga kraja? Da li se boji smrti, nepoznatoga poslije smrti ili da će gorijeti u vječitom paklenom ognju? Odakle takva promjena? Siguran sam kao što sam naveo da je razlog strah. Zašto se nisu bojali kada su imali deset, dvadeset ili četrdeset godina? Zar je smrt toliko strašna ili ono što dolazi poslije nje. Da ne ulazim u preopćenitost navešću primjer osobe u mojoj blizini, a odnosi se na devedeset posto ostalih o kojima govorim. Ta osoba je starica od 85 godina. Svaki dan odlazi na molitvu krunice u crkvu, redovito ide na nedjeljne mise te po cijeli dan kod kuće moli i moli. Netko bi rekao: «Žena je pobožna, predana Bogu, ustvari je prekrasna i dobra osoba». Pošto tu osobu dobro i dugo, ustvari cijeli svoj život poznajem ne vjerujem u tvrdnju o «dobroj itd.. osobi. Vezano za nju ne sjećam se niti jedne lijepe riječi koje je ona uputila prema ili za nekoga, ne sjećam se da je napravila i jedno dobro djelo bilo kome, a kamoli potrebitima. Nisam je viđao u crkvi, nisam je viđao na ispovjedi i sl. Čuo sam mnogo puta da je opsovala, tračala, i svjedočio da nije željela pomoći nekome kada je to stvarno bilo potrebno, a ta pomoć za nju bi bila tako zanemariva. To govori mnogo o karakteru i kvaliteti te osobe. E onda prije deset godina, naglo preobraćenje! Svakodnevno u crkvu, skoro pa svakodnevne ispovjedi, molitvenik i krunica od koje se ne odvaja. Prilozi za crkvu...(ali za crkvu) izdašni i bogati. Kada ju gledaš i slušaš misliš da bi se i sam Papa trebao pokloniti takvoj osobi. Jednoga dana me je nešto čačkalo i probudio se «mali zločesti Ivica». Došao sam do nje sa novinama u kojima je bio članak o obitelji sa troje djece kojima je požar uništio cijelu kuću, a nisu imali drugi smještaj. Znači.. obitelj sa troje male djece na cesti, a godišnje doba zima. Bio je objavljen i broj računa u banci te se molba da im se nekako pomogne. Rekao sam joj: «Vidite ovo. Jadni ljudi, treba im uplatiti makar nešto, tko koliko može ili im spakirati nešto od odjeće, a možda i paket sa hranom poslati». Ustvari odgovor koji sam dobio samo je učvrstio moje tvrdnje o takvim osobama i kako ja to volim zvati «kupovanju mjesta u raju». A glasio je otprilike ovako: «Kaj ti misliš da sam ja svoje novce na cesti našla da ih djelim samo tako, nisam ja rintala u Njemačkoj tolike godine da bi nekima kaj im je kuća izgorila hranu kupovala. Nek im država pomogne, nemam ni ja za sebe. Tih još malo 30 000 eura u banci kaj imam oročeno mi je za nedaj bože». Nisam se iznenadio jer ju poznam. Razmišljam o činjenici da ima 85 godina, penziju koja iznosi 650 eura mjesečno i oročenih 30 000 eura, sama živi pošto su joj suprug i sin umrli davno, a unuk koji ima 28 godina te je ispravan i pošten mladić slabo dolazi jer mu prigovara da «previše jede i pojede joj sve iz frižidera kad navrati» Inače unuk živi u drugome gradu pošto je časnik u vojsci, znači posjeti su jednom mjesečno ili rijeđe, a usput izgleda kao kišna glista sa svojih 187 cm visine i otprilike 80 kg težine. Koliko je halapljiv i koliko može pojesti?? Takve osobe nisu pronašle Boga i postale dobre ili sveci. Misle da mogu za sebe kupiti mjesto u raju ili podmititi Boga. Strah ih je nečega što nisu cijeli život poznavali. Bilo bi netočno kada bih rekao da mi se gade. Jadni su, a u duša im nije spremna suočiti se sa Stvoriteljem kojega obasipaju darovima, molitvama koje ustvari nisu upućene njemu iskreno nego iz njihovih sebičnih razloga. Razmišljanje me odvodi u neka ne tako daleka vremena 1991 godine kada smo masovno krenuli u obranu domovine ne razmišljajući gdje ćemo završiti ako poginemo. Bili smo mladi, neki djeca, a svjesni da smo svaki trenutak toliko blizu «upoznavanja Stvoritelja oči u oči». Nismo kalkulirali, trgovali sa Bogom. Molili smo se za naše bližnje koji su ostali kod kuće i znali ako naše linije slome da će se desiti zlo njima koji su daleko iza nas u sigurnosti. Bogu nismo prinosili darove u obliku novca, zlata i sličnih stvari. Nudili smo mu svoju krv za spas naših najmilijih. Ustvari za sebe nismo ništa tražili nego smo bili zahvalni i zahvaljivali mu za svaku novu zoru, svako podne i večer koje smo doživjeli. Na pragu zrelosti bili smo na čistu u našem odnosu prema Bogu. Znali smo da nismo sveci, da smo griješni i da nećemo samo tako u raj bez obzira na pravednost cilja kojem težimo. Umirali su nam prijatelji sa mirom u duši i čista obraza. Ne vjerujem da su drhtali pred Stvoriteljem u isčekivanju što će odlučiti. Ipak su to ratnici koji su spremni na sve mogućnosti i opcije. Ako su bili spremni položiti svoj život, ostati bez dijela tijela zbog ovozemaljskog cilja i ljubavi prema domovini i brizi za svoje bližnje spremni su i na vječnu vatru ako On tako odluči. To je razlika između nas i onih koji «kupuju raj». Pomagali smo, pomažemo svjesni da nemamo svi direktnu kartu za «uživanje na nekom bijelom oblačku». Uvijek polazim od sebe. Čak mislim da raj nisam niti zaslužio. Previše je bilo odstupanja u mome životu od načina kako crkva kaže da Bog traži. Možda ću navući kritike na moju izjavu da se Boga ne bojim. Ne.. ja Ga poštujem, vjerujem u Njega. Razgovaram svaki dan sa Njim, pomolim se za nekoga, zahvalim Mu se na svemu što mi je od Njega dano. Pokušavam u svome malome životu što manje biti nepravedan ili griješiti. Ne uspijevam u večini slučajeva zato niti nemam iluzija da mogu «kupiti raj». A kad stanem pred Njega on če odlučiti što će sa mnom. Ako je kako kažu da «Bog u srce zaviri» nadam se da će me smjestiti tamo gdje su oni koji su sa mirom u očima «otišli». Ipak je to moja ekipa makar gorijeli dovjeka Draga mi je jedan citat A. Boesaka koji kaze:
„Kad izađemo pred Boga, upitat će nas:
"Gdje su ti rane?".
Ako odgovorimo "Nemam rana", Bog će nas upitati:
"Zar nisi naišao ni na što vrijedno borbe?"."
Borili smo se kako je tko znao i smatrao da je u tome momentu najbolje. Možda u tim našim borbama, da li životnim ili nekima drugim nekada nismo postupili po tvrdim Božjim pravilima ali spreman sam zbog toga podnijeti svaku Njegovu odluku i kaznu koju će mi odmjeriti, a ne kao oni o kojima sam govorio. Raj ne mogu kupiti novcem i lažnim molitvama što i ne želim jer na vagu će biti stavljena sva moja loša kao i ajde recimo dobra djela, a nemam namjeru cviliti i moliti za milost jer kazem: «Bio sam mlad, bliže smrti nego osoba od 85 godina, a nisam se bojao umrijeti i stati pred Njega.
MAOR
