Kad čuješ zvona
|
Ivan Klasnić najvjerojatnije više neće igrati nogomet. Svi znamo da se bori za život ali tu su nam frazu previše puta servirali pa je i ne doživljavamo ozbiljnom. Svakodnevno je na dijalizi i upitan je daljnji razvoj čitave situacije. U početku cijele ove priče, iskreno, nisam bio previše dirnut. Zatrovan medijima i životnom ravnodušnošću za bližnjeg svoga, reagirao sam : "Pih, ima Klasnić para, nema frke ako mu treba i cijeli novi organizam". Oooo glupane. Penitenziagite. Pošto imam svoje svijetle trenutke kad se izdignem iz sveopćeg blata polako mi je počeo ulaziti pod kožu taj Klasnić. Kao većina Hrvata obožavao sam ga u Werderu i proklinjao u dresu Hrvatske. Al sad pokušavam gledati sve te utakmice s jedne druge strane. Sa strane Ivana koji nas nije opterećivao svojim teškim stanjem i nije tražio nikakvu pažnju. Ivana koji je kamenim licem odrađivao cijelu tekmu i padao u zaborav odmah po sučevom zvižduku. Ivana koji je ipak čovjek unatoč svom bogatstvu. Nekako mi je bilo teško zbog svega toga jučer. Nije da sam plakao ili išta slično ali sam osjetio neku solidarnost, neku tugicu. Dirnuo me Klasnić i opet podsjetio koliko smo se udaljili jedni od drugih i kako polako postajemo akteri nekad fiktivnih priča SF romana. Pozdrav uz citat John Donnea, poznatiji iz romana čuvenog autora: Nijedan čovjek nije Otok, sasvim sam za sebe; svaki je čovjek dio kontinenta, dio Zemlje, ako more odnese grudu zemlje, Europe je manje, kao da je odnijelo nekakav Rt, posjed tvoga prijatelja ili tvoj vlastiti. Smrt svakog čovjeka smanjuje mene jer sam obuhvaćen u Čovječanstvu; i zato nikad ne pitaj kome zvono zvoni; Tebi zvoni. |
