| kolovoz, 2005 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Linkovi
Knjige koje volim i preporučam svima:
Muzika i Filmovi
Smisao života jedne obitelji, sasvim obične, ali meni jedine!
Free Web Site Counters
online
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
-nabrajam bez reda kako mi padne na pamet i dopisujem kad pročitam nešto zanimljivo:
Save Karyn
Sve što se čini ludim u sasvim običan dan
Što je muškarac bez brkova
Ljubav na posljednji pogled
U hladu Sassafrassa
Miss Julia
Bridget Jones - Dnevnik
Bridget Jones - Na rubu pameti
Slatki zalogaj
Mama Leone (i sve knjige Miljenka Jergovića)
Zašto sam vam lagala
Tri posleratna druga (i sve Balaševićeve knjige i pjesme)
Kao voda za čokoladu
Dadilja
Posljednja prilika
Lubenica ( i sve knjige Marian Keyes)
Bujna mašta OLivie Joules
Muzika:
- od domaće glazbe ustvari ne slušamo baš puno toga, ali ako moram, izdvojila bi:Edo Maajka, Shorty, Gibboni, Toni, Nina, Oliver, Bolesna braća
- volimo exYu rock: Dugme, Azra, Čorba, Bajaga, Idoli, Bombaj Štampa, Balašević (nije rock ali je the best)
- od zapada volimo sve što je trenutno hit (Klinac sluša sve pa slušamo i mi!)
- ne slušamo baš nikad turbo folk, ali dobar sevdah i tambure su zakon, a cigani hrana za dušu
Filmovi:
- u zadnje vrijeme gledamo dobre (stare) i sve bolje (nove) filmove domaće (čitaj exYu) produkcije, a sve manje američkih isfuranih i nametljivih kino hitova.
Preporuka (ide po sjećanju i dopisujem kad pogledam koji novi):
Kad narastem biću kengur
Mali svet
Jesen stiže dunjo moja
Crveni kamion sive boje
Lemony Snicket: niz nesretnih događaja
Konjanik
Život je čudo ( i svi Kusturičini)
Profesionalac
Zona Zamfirova
Duga mračna noć (i svi Vrdoljakovi)
Maratonci trče počasni krug
Balkanski špijun
Ko to tamo peva
Tko pjeva zlo ne misli
Svevremenski (kultni) meni najdraži:
Kum - trilogija
Bilo jednom u Americi
Sjaj u travi
Forrest Gump
Kosa
Amadeus
Psiho
Ptice
Mali svijet
Sarajevska priča
- 21:58 -
Ispeci pa reci... (6) -
Štampaj! -
Linkaj!
|
Bila sam u Sarajevu jučer. Obožavam taj grad, ljude, spiku, humor i sve vezano za Sarajevo. Imam ludu sreću što radim takav posao da sam relativno česti gost u tom gradu, pa već mogu reći da sam ga dobro upoznala i definitivno zavoljela kao da je moj grad. Neznam je li to samo moja osobna impresija, ali tamo se uvjek osjećam dobrodošla, ljudi su nasmijani, otvoreni, srdačni, simpatični... Imaju dušu, što bi se reklo. Kao da se tamo vratim u neko prošlo vrijeme, u kojem je i Zagreb imao takvu dušu. Svoju prepoznatljivost, onu toplu ljudsku notu, koja čini da se osjećaš dobro što si tu gdje jesi i radi koje ne želiš biti ni na jednom drugom mjestu na svijetu. Na žalost, u Zagrebu više ne osjećam tu toplinu. Mentalitet metropole se polako i sigurno doselio na njegove ulice, ljudi ne primjećuju jedni druge, ne mare, ne stignu, nemaju vremena. Priče su postale snobovske, kao i događanja. Humor je zajedljiv, teško ga je razumjeti, jer su šale postale interne, samo za odabrane, i uglavnom na tuđi račun, uvredljive. Ali zato, kad odem u Sarajevo, uživam u svim tim malim životnim radostima, laganom, pitkom humoru, koji je tu da nasmije, ne da uvrijedi; uživam u sevdahu, kafici s kockom šećera, sitnim pažnjama koje mi ljudi upućuju sami od sebe i ničim izazvani(male baklavice ostavljene samo za mene, fantastičan čaj od čubre - neznam šta je čubra ali šta god to bilo odlično je; prijatelji kojima nije važno u koje doba ili nedoba dolaziš - nego samo da dođeš). Reči ćete, dobro pa i tu će ti neko pokloniti kolače, neš' ti poklona, i u pravu ste - hoće, ali ću ja znati zašto. Ovdje se stvari događaju s točno određenim razlogom, a tamo se događaju spontano i iskreno i jedina im je nakana da vas razvesele. I uspješno to čine. Važno je za ovaj tekst napomenuti da sam ja rođena zagrepčanka, da su svi moji lokalci u zagrebačkoj regiji, i da nemam baš nikakve veze (osim ove emotivne, osobno stečene) sa Bosnom i Sarajevom. Dakle, ne vuku me geni neke tamo prabake, a meni je pomalo žao zbog toga, jer iako sam provjereni i dokazani lokal-patriota (bez negativnih predznaka i ksenofobije, pozdrav Splitu), probala sam živjeti drugdje i nije mi išlo, vuče me moj kvart, moji ljudi, moj jezik. Ali ako ikad budem morala otići odavde, voljela bih da to bude Sarajevo i ni jedno drugo mjesto na svijetu (a vidjela sam dosta), jer se tamo osjećam k'o doma, nekad i bolje. Bit će to neka veza iz prošlih života... |
|
Evo sad ću si skuhati kavicu i malo blogati. Ljudi čitam vaše postove i super ste, uglavnom. Moram napisati moj osvrt na Mansona: ne volim ga osobno, ali ga nebih zabranila, baš kao što nebih zabranila ni Thompsona kojeg još manje volim. Možda im obojici nebih dopustila nastup u Areni, jer mi tamo jednostavno ne pašu. Nastup u Areni bi trebao biti stvar prestiža za Hrvatsku, a ne da se svakojakim likovima iz crtića dopušta paradiranje onuda. Njihova je energija preružna za onaj lijepi prostor i zato, da se mene pita, nikad tamo nebi nastupali mnogi takvi "umjetnici". Manson za sebe kaže da je on performer, da je ono što radi umjetnost, provokacija, stavljanje publike i snage njihove vjere na kušnju. Osobno mislim da je njegov jedini motiv lova (i to kužim), a medijsko podizanje prašine oko njega samo mu je fantastična besplatna reklama. Paradoks je da mu upravo crkva radi najbolju reklamu! I nije problem Manson, ni njegova priča, nego klinci koji se fakat nafuraju na te priče i kasnije rade od sebe kretene, hodaju svijetom obučeni ko debili, s kretenskim frizurama, križevima i simbolima koje ne razumiju. Štovanje kulta M. Mansona traži puni angažman. Osobno poznam djevojku, koja se u svojoj 16. godini navukla upravo na Mansonovu "religiju" i mogu vam reći da to nije izgledalo nimalo lijepo. Lijepa cura preko noći je postala čudovište, ispijenog lica s crnim podočnjacima, u famozno ružnoj odjeći. Ono što je učinila od svoje sobe je neopisivo. Žao mi je što nemam fotke, ali, vjerujte mi na riječ, ni sam vrag se nebi posramio kad bi mu pakao tako izgledao. Curka je umjetnički nadarena, i stvarno si je dala truda do detalja. Crni zidovi i ormari u plamenim jezicima koji se dižu od poda prema stropu, krevet preuređen tako da podsjeća na neku spravu za mučenje, ukrasi u sobi su izvrnuti križevi, lutke odjevene u crno bez zjenica (samo bjeloočnice), kutija za nakit u obliku lijesa, posude sa zemljom s groblja i slično. Normalan čovjek (ah, što je danas normalno), teško može u takvom prostoru boraviti duže od nekoliko minuta. Nisam strašljiva, ali stvarno je neugodno. Od tada je prošlo 4 godine (mislim, od kad je to učinila od sebe i sobe) i više se napokon ne fura na te gluposti, ali sobu treba potpuno renovirati. To baš nije jeftino, pa čeka svoje vrijeme i stoji kao podsjetnik na neko vrijeme buntovništva i vladavine M. Mansona. On je na tome dobro zaradio, i još uvjek to čini, a njoj je danas žao izgubljenog vremena. Manson šokira ljude za lovu, a klinci šokiraju svoje obitelji besplatno. Nebih baš voljela da mi se klinac jednog dana na to navuče, ali zabranom to sigurno neću spriječiti. Toliko o Mansonu. Pozdrav svima! |
|
Već sam skoro zaboravila da sam počela pisati blog, kad evo danas prvi put unatrag tjedan dana da nađem malo vremena, protrčim po netu, uhvatim vijest - dvije, pa kad već imam pet minuta - imam i deset, evo da napišem koju. Jurim, jurim, jurim, jurim...čini mi se da ću jednom sama kraj sebe projuriti, a život kao da prolazi pokraj mene. Mislim, dani mi prolete doslovno, a u pravilu svi su slični jedni drugima i nemam nekih konkretnih sjećanja na petak ili ponedjeljak. To mi je žao. Sve se svede na posao, jurnjavu po dućanim (špeceraj, špeceraj, nemojte odmah misliti na Sex i grad vrstu šopinga), kuhanje, malo blebetanja na telefonu s frendicama (nema se baš vremena za kavu), za to vrijeme mi se ukoči vrat jer grčevito stišćem slušalicu između glave i ramena dok su mi ruke zaposlene vješanjem opranog veša. Imala sam par slobodnih dana, pa sam si tipično ženski, nepromišljeno, nakopala na vrat i nekakvo, nazovi "osvježivanje" životnog prostora. To otprilike znači da smo izbacili gomilu uspomena (čitaj: smeća s dodanom vrijednošću), odradili neke sitne preinake s ciljem što ugodnijeg življenja (krečili, promijenili lampe, objesili pokoju sliku, razmjestili neki namještaj, kupili novu policu...) i tri dana za redom doslovce padali u nesvjest od posla. Supermuž je za čudo, bez puno otpora, aktivno sudjelovao u događanjima. Evo sad me još i sam pita kad ćemo malo "osvježiti" kupaonu. Mislim, imali smo malih sukoba mišljenja, Bože moj, kak bi to bilo da se u svemu slažemo, ali dobro je prošlo, i sad nam je fakat lijepo doma. I nismo potrošili puno love. Naručila sam si neke zavjese iz Quelle kataloga, one rolo, cijena dobra, svugdje sam gledala, ali su svugdje skuplje. Pa ako trebate... Javim vam kakva je kvaliteta kad dođu pa ih vidim iz prve ruke. By! |
Moj sin
- 14:24 -
Ispeci pa reci... (3) -
Štampaj! -
Linkaj!
|
Nisam jedna od onih mama koje stalno i svuda hvale svoje dijete na sva usta. Znate ono kad sjedite u društvu, razgovara se o svemu i svačemu, i netko slučajno, ničim izazvan postavi krivoj osobi (samodopadljivoj majci) krivo pitanje (kako su djeca? i slično), i pokrene lavinu, nikome-osim-majci zanimljivih podataka o tome kako su samo pametni, što su novo naučili kada su i koliko kakali, što i kako jedu, koliko spavaju i tako unedogled. Bože, šta mi je ovo trebalo, - pomislit ćete, a samo sam htjela u miru popiti kavu. Društvo pomalo postaje nervozno, pogledava se na sat, pokušaji promjene teme nisu uspjeli, pa svako smišlja razlog da što prije napusti mjesto radnje. Inače, dam do znanja da mi neka tema nije zanimljiva, ili kad neko zadavi dosadnim razgovorom, ali kako ćete, prekinuti majku koja veze hvalospjeve o svom, uglavnom sasvim prosječnom, potomstvu. Nikako. I oni najoštrijeg jezika ostanu bez teksta u takvim situacijama. Ona tak voli tu svoju malu!- čula sam komentar. Bože, pa zar mi koji šutimo o bljuckanju i grčevima i kakicama, zar mi ne volimo svoju djecu!?!? Ja, na sreću moje okoline, nisam takva mama. To, naravno ne znači da je moje dijete meni manje važno. Naprotiv. Moj sin ima 10 godina i najvažnija je osoba u mom životu. Radi njega svijet izgleda ljepši, radi njega se trudim biti bolja osoba. On je pokretač svih mojih čula. Nitko me ne nasmije kao on. Sve odluke koje donosim - donosim njemu na korist. Pogreške su moguće samo ako njemu ne štete. On određuje moje slobodno vrijeme, ali i moj posao.On je smisao moga postojanja, jer bez njega ni ja ne postojim. Kad se on rodio izgubila sam svu slobodu i od tada živim u najljepšem ropstvu zvanom majčinstvo. I uživam u tome. I nije to ništa novo, ništa samo moje, i ništa nepoznato. To je ona ljubav o kojoj ne treba govoriti da bi postojala. Ona ne postavlja uvjete, ne traži ništa za uzvrat i nikad ne prestaje. Ona je iskonska, genetski predodređena da pokreće svijet. Bez majčinske ljubavi nebi nas ni bilo. Zato volite svoju prekrasnu djecu, uživajte u njima, i ni slučajno nemojte time gnjaviti druge ljude! Imajte milosti! |
Just another day
- 19:28 -
Ispeci pa reci... (1) -
Štampaj! -
Linkaj!
|
Vučem se ko prebijeni mačak (kakva glupa usporedba, jer, ustvari, nikad nisam vidjela prebijenog mačka, na sreću) s fotelje na trosjed, pa na fotelju. Vučem i knjigu sa sobom. Kao da mjesto na kojem čitam može promijeniti njezin dosadni i trivijalni sadržaj. Predvidiv. Ona je jadna i zbunjena i ne kuži da ju on voli cijelo vrijeme. Happy end i prvi poljubac dogode se na 566 stranici. Svi su presretni. Osim mene naravno. Sama sebi idem na živce jer sam si dopustila protratiti vrijeme čitajući šund roman. A opet, ljeto i je vrijeme za šund. I kič. Da nema toga kako bismo znali prepoznati dobru knjigu. Mislim, s čime bismo je usporedili. Nešto je dobro tek u usporedbi s nečim lošim i obrnuto. Sad se već bolje osjećam zato što sam pročitala lošu knjigu. Vidiš kako je sve stvar samo različitog tumačenja. Zgodno, kaj ne? Znam da vas zanima kako se zove ta knjiga, ali neću to napisati. To bi već bila reklama za nešto što mi se ne sviđa. Stvari koje ne volim nemaju imena. To je samo bila loša knjiga i bok. Dosadno mi je. Imam 33 godine i dosadno mi je za poludit. Ma ne, ne uvijek nego sad trenutno. Ovaj čas. Čovjek bi pomislio da se u mojim godinama više nemre dosađivati. Ono kao imaš već neki red po kojem furaš dan, točno se zna kad se kaj radi i teško se ispada iz te rutine. Da, tako je, to se zove rutina. Svakodnevica. E, pa kod mene nema rutine. Mislim, nije da nemam kaj za raditi, ali to kaj bi trebala to mi se neda, a ništa mi drugo ne pada na pamet. Ma lažem! Naravno da imam ideja, ali mi ih se neda realizirati. Ja ustvari uživam u dosadi. To mi je kao neko ukradeno vrijeme u kojem se usprkos hrpi mogućnosti, ja s guštom dosađujem. Nije to kao ono kad imam malo vremena pa na brzinu sređujem nokte, ili kad gledam tv, ili kad ne znam što bi radila (a moram priznati da mi se to još nije dogodilo). Ne, to je upravo ovaj čas kad znam što bi sve mogla raditi, a ja se radije dosađujem. To je super osjećaj! Sad sigurno mislite da nisam normalna. Mislim, 'ko je danas normalan? Niti sam ja normalna dok ovo pišem, a niste bome ni vi koji to čitate. Umjesto da se fino družimo sa svojim "najmilijima", šetamo po prirodi, hranimo životinje, organiziramo mitinge potpore ovome i onome, kuhamo večere, volimo se ili svađamo i neznam ti ni ja kaj sve ne, i vi i ja asocijalno buljimo u svoje monitore, grebemo po svojim tipkovnicama, i manje više mlatimo praznu slamu. Mislim ja mlatim, a vi čitate. E pa ja neću više, dosadilo mi se dosađivati, idem ostvariti po koji socijalni kontakt, što i vama želim. Živi bili! |
NEEEE opet kiša!
- 16:05 -
Ispeci pa reci... (1) -
Štampaj! -
Linkaj!
|
Ja ne vjerujem da opet pada. A jučer smo šljakali generalku cijeli dan, krečili smo Klincu sobu, tak da danas možemo fino cijeli dan izbivati iz kuće. To je uključivalo opciju da ne moram kuhat', jer ćemo jesti vani. Super! Probudim se i vidim da ipak moram kuhati i da je od zagorskih brega ostalo samo blato u mom dvorištu. Koja depra! Moji dečki još spavaju, a ja sam od dosade otvorila blog. A jučer smo se slomili. Krečili smo Klincu sobu. Dobro, sfušali smo Klincu sobu, ali daj, dobro je to! Sad je umjesto prljavog zida mjestimično nepofarbani zid, ali 'ko to vidi. 'Ko dolazi u dječju sobu i traži fuševe po zidu? To ćemo popraviti danas ili sutra. O.K. vjerojatno će tak ostati, pa kaj. Glavno da je Klinac zadovoljan. On ustvari slavi jer je spasio Bajonikle od više sile koja ih je htjela zauvjek uništiti. Neee! To mi je Bajonikal!- vrišti dok pokušavam baciti neki crveni komad plastike. Ma daj, kakav Bajokal, vidiš da je to strgano. Ba-jo-ni-kal! A ne bajokal, i pusti to!- uzima mi plastiku i stavlja na stol. O.K. skupljam papire, strgane olovke i krila od nekih bivših igračaka. Klinac je miran, dobro je. Odlazi! Jes!!! Sad hvatam ponovo crvenu plastiku. Ko Mata Hari. Spretna sam. Polako spuštam u vreću... Mama, pusti to! Koje? Bajonikla! Neznam koje je Bajonikal. Znaš i baš ga hoćeš hititi! Daj mi to! Dobro, predajem se! Stvarno sam htjela hititi crvenu plastiku, ali ona je imala ime i bila je jako važna. Priča se ponovila sa: Ne to mi je Blejd i Ne to su mi Jugi-o karte! Potrajalo je ali sam na kraju pobjedonosno izašla sa 100 kg smeća iz njegove sobe. Supermuž (da nije moj muž bio bi super heroj. Ja ga sputavam, znate!) je otišao po ćevape! Mljac! Nisam ni kužila da sam gladna ko vuk, dok mi nisu zamirisali. Supermuž veli da nikad nemreš biti tak sit da nebi mogao pojesti još porciju ćevapa. To je istina. A hrana me uvijek podsjeti na kile kojih imam previše. Dala sam si rok od godinu dana da skinem 10 kila. To ne bi trebalo biti preteško, ali nekak mi baš ne ide od ruke. Ustvari, za početak sam kupila vagu. To se pokazalo kao dobra investicija jer se stalno važem i čudim se sama sebi. Valjda mislim da bu se dogodilo čudo pa će vaga konačno skužit da ja ustvari nemam 75 kila. Premještala sam ju po kupaonskim pločicama, okrivljujući neravan pod, ali čak mi je i na tepihu pokazala istu brojku. Dakle, za godinu dana cenera dole. Znam sve one "doručak-umjesto-večere" spike, kombinacije ugljikohidrata i proteina, i sve to, pa krećem. Javit ću rezultate za godinu dana. Sad idem kuhati, a za vas koji nemate ideje, pa kaj nije picek s krumpirima i salatom najbolje jelo u nedjelju! Dobar tek! p.s. htjela sam samo dodati za sve vas koji se mislite upustiti u avanturu samostalnog krečenja svoga životnog prostora, farba SIPOL ULTRA je mrak i zakon, zato što se super lako čisti sa svih površina, kao i sa kože i kose. Dovoljno je obično tuširanje! Vjerujte mi znam iz iskustva kako zaguljeno može biti skidanje farbe s vlastite kože. Prošli put sam se doslovce okupala u razrjeđivaču, pa sam osim bijelih mrlja imala još i crvene bolne flekove. Izgled gljive ludare! Budite pametni! |