Ovih dana putovala sam Dalmacijom, od Hvara, Makarske, preko Splita, Trogira, Rogoznice, Sinja, Metkovića, radeći za rubriku S Anitom po Hrvatskoj. Nisam mislila da bi me susret s nekim kolegom mogao tako dirnuti i natjerati na razmišljanje. No slučajni susret s kolegom Stipom Krcom u Trogiru u atelijeru Borisa Burića Gene na mene je ostavio snažan dojam. Budući da se dugo nismo vidjeli, a radili smo zajedno najprije u Slobodnoj Dalmaciji, a potom u Večernjaku, upitala sam ga gdje i što radi. Osim što je napisao knjigu Malena mista srca moga, kaže da povremeno u Njemačkoj vozi mrtvačka kola i lakonski zaključuje: svaki posao je dobar ako ga pošteno obavljaš. Zaprepastila sam se takvim obratom jer kolega Krce je uz Božu Žigu, Jakšu Fiamenga, Josipa Jovića i neke druge bio jedan od najobrazovanijih novinara u Slobodnoj, a dobio je otkaz 2001. kao samohrani otac troje djece. Težak je novinarski kruh, a najteže je plaćati cijenu vlastitih uvjerenja. Još jednom mi je to potvrdio i primjer kolege Krce. Mnogi su novinari doživljavali tešku profesionalnu sudbinu, neki devedesetih, a bogme mnogi i kad je koalicija na čelu sa SDP-om doša na vlast .Tko još ne pamti liste za odstrel komesarice za medije SDP-a u Vjesniku i Slobodnoj (tada državnim listovima)? Za mnoge više nije bilo mjesta, a jedan od njih bio je i Krce koji je pisao dirljive priče iz mjesta u Dalmatinskoj zagori i Hercegovini čuvajući tako jezik i običaje.
Nakon dugo vremena spojila sam više dana u komadu u Splitu. To je grad moga djetinjstva u kojem sam se igrala kraj Sv. Frane, pa preko Spinuta do Kozjačke, gdje je na katu iznad nas Ivanka Luetić uvježbavala svoje pjesme. Slike odlazaka na Poljud s ocem na Hajdukove utakmice, pa na bazene Jadrana sve do ACI-ja navirale su dok sam sa sestričnom Jelenom i njezinom obitelji šetala gradom. No taj Split kao da je nestao. Samo bljeskovi sportskih uspjeha kao što je svjetsko zlato Blanake Vlašić u skoku u vis koje je donijela Splitu i Hrvatskoj svjedoči o vremenima jakog Hajduka i pobjedi Gorana Ivaniševića u Wimbledonu ili sjajnim igrama Rađe,Kukoča i drugih. I Runjićeve večeri svjedoče o Splitu kakav je nekad bio. Zarazno je bilo oduševljenje Nine Badrić koja mi je u avionu, na povratku u Zagreb, pričala kakva je atmosfera bila neku večer na Peristilu i kakav je doživljaj pjevati Runjićeve pjesme upravo tamo.
|
RSS
| Komentari da/ne?