Malena zvjezdice
nedjelja, 13.06.2010.
Sanjala sam te noćas
|
Jučer je tvoja Tina plesala.. kao što to radi već godinama.. bilo je tako predivno, tako čarobno .... sve su djevojke bile prezadovoljne .. plakale od sreće .. i Tinino lice bilo je ozareno.. zadovoljno.. a mene su prolazili trnci.. ti to ne vidiš.. ne vidiš svoju seku. Pa su se misli vratile u prošlost.. na te iste daske gdje su i tvoje nožice cupkale i plesale.. a Tina tebe gledala zadivljeno i sretno što si tako dobra u tome..  Potpuno su me preplavili osjećaji.. ispremiješani.. uskomešani.. zbunjujući i kaotični .. I gutala sam suze.. skrivala svoje osjećaje i radovala se naravno zajedno s Tinom ... A onda mi te noć ipak donijela u san. Na kratko. Mutno. Lice ti nije bilo potpuno jasno.. ali to si bila ti.. Krenula sam pred tebe jer si dolazila iz škole.. i to moje bivše osnovne škole.. ne tvoje .. i tvoj je rođendan.. misim da sam imala neki cvijet u ruci ... no ti me nisi vidjela.. već si otrčala na livadu gdje te Tina prihvatila u zagrljaj i podigla iznad zemlje te vrtila i vrtila u zraku, ljubila obraze i vikala ti: stretan ti rođendan. Kosice su vam vijorile i odzvanjao je vaš smijeh.. Htjela sam vam prići.. ali nisam.. samo sam stala i gledala vas.... i plakala.. od sreće i ljubavi. A sad plačem od jada i bijesa... da sam te bar mogla i ja zagrliti.. samo malo.......nedostaješ nam svima do ludila milo moje... Moje ljubavi: 19.06.2010. Tužna godišnjica - Marin Zrile   01.07.2010. In loving memory - Una Varelija  |
- 15:55 - Komentari (10) - Isprintaj - #
nedjelja, 06.06.2010.
Svanulo je još jedno jutro bez tebe
|
Probudile su nas tople proljetne zrake sunca, pjev ptica, i grč i tuga, jer i jutros je tvoj krevet prazan, tvoje mjesto za stolom prazno, tvoja roba netaknuta, tvog glasa, smijeha, sreće, radosti i života nema... tebe nema.. a on se ne osjeća krivim.. Umjesto prve kave, na stolu su me čekale novine, čekala me još jedna potvrda o porazu ljudske duše, o nepravdi i besćutnosti, čekala me ova slika i tekst kojeg vam prenosim u cijelosti.  Na većinu napisanog nemam komentara ... sve sam već nebrojeno puta rekla.. Vozači iza rešetaka Večernji list, nedjelja, 06. lipnja 2010. - Marina Borovac Godinama sam tražio razlog. Sve dok nisam shvatio što je uzrok.. Alkohol.. Imao sam preko dva promila. Dečko, star tek 18, umro je nekoliko dana nakon što sam te 2000. godine naletio na njega. Osuđen sam na dvije godine zatvora. Kaznu smatram primjerenom – izgovorio je u dahu muškarac u četrdesetim dok ga je u prepunoj prometnoj radionici šutke slušala grupa osuđenika, sličnih životnih priča. Žužić nije došao Tu, u kaznionici u Lipovici-Popovači gdje je zatvoren, on je jedan od njih 41 osuđenih za kaznena djela iz prometa. U kaznionici u kojoj je za našeg posjeta bilo 258 zatvorenika (a stane ih 260) „prometnjaci“ čine 17 posto zatvorske populacije. I svi su uključeni u poseban tretman koji se već petu godinu ovdje provodi i u koji je dosad bilo uključeno četiristo zatvorenika. Iza rešetaka ih uče poznavanju prometnih propisa, uzrocima nesreća, posljedicama te prometnoj kulturi. Zatvorenici su strpljivi, pažljivo prate nastavu, sudjeluju u individualnim terapijama i kažu da im sve što čuju na predavanjima jako koristi. Opet, otac koji je skrivio smrt vlastitog djeteta uvijek će reći da mu je svejedno koliko i kako traje kazna jer će s krivnjom živjeti ostatak života, kaže načelinca Odjela tretmana Vesna Grečan, prisjetivši se takvog slučaja od prije nekoliko godina. I danas je u Lipovici osuđenik koji je zbog vlastite pogreške izgubio dijete. Njegova žena držala je na prednjem sjedalu u naručju tromjesečno dijete.... Tu je i mladić koji je bio među prvim polaznicima tretmana, kada je 2005. pokrenut. Nakon odsluženja kazne, opet je skrivio nesreću: - Prvu sam nesreću imao 2001., vraćali smo se s proslave Martinja. Bilo je 22,45 sati, a ja sam imao 1,31 promila. Podletio sam pod šleper i poginuo je moj prijatelj. U komi sam bio 15 dana. Osudili su me na godinu i pol. I onda, kad sam izašao, na istom mjestu na cesti opet sam imao nesreću. Čak je i vrijeme bilo isto – 22,45 sati. Tad je poginuo moj kolega, a ja sam u komi bio 18 dana. I sad sam opet ovdje, osuđen na dvije godine – priča jedan od pet zatvorenika, mladić koji se po evidencijama kaznionice ubraja u specijalne povratnike. Za razliku od osuđenika s početka priče, koji se ubraja u 40 posto onih što imaju osjećaj krivnje i kajanja, i kritični su prema sebi pa će on zato sudjelovati u programu prevencije što će se provoditi u zajednici te će srednjoškolcima, budućim vozačima, pričati o nesreći koja je u sekundi promijenila i njegov i život obitelji čijeg je sina ubio, ovaj zatvorenik krivnju i kajanje ne spominje. Tretman traje koliko i kazna i obvezan je za sve koji su ovdje zbog prometa – bilo kao krivci nesreća, bilo da se radi o onima koji su izigrali izrečenu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilima. Zatvorenici su podijeljeni u dvije grupe i edukacije su jednom tjedno po sat vremena. Ujutro dolaze oni koji ne rade dok izdržavaju kaznu, poslijepodne su radno angažirani – objašnjava autor ovog u nas jedinstvenog projekta, Želimir Franjić, viši stručni savjetnik za tretman po struci defektolog-socijalni pedagog, po čijem se programu od prošle godine radi i u Kaznionici u Valturi, a od ove i u zatvoru u zagrebačkom Remetincu. Prva je faza programa poznavanja prometnih propisa i tu rezultati nisu baš sjajni. Od 37 testiranih iz jedne grupe nitko nije položio testove za B kategoriju. A među njima, bilo je i pet profesionalnih vozača: - Nemaju dovoljno znanja. Najveći problem su im križanja, tu je i najveći postotak negativnih bodova. A svaki njihov netočan odgovor može značiti katastrofu na cesti – objašnjava Franjić dok se s projektora na ploči učionice, koju je znakovima upozorenja oslikao jedan bivši zatvorenik, izmjenjuju točni i netočni odgovori. U Lipovici se radi po priručniku HAK-a, koji je kaznionici donirao i simulator vožnje i čiji su stručnjaci, uz psihologe, profesore s Fakulteta prometnih znanosti, stručnjake iz MUP-a i pravosuđa te članove Udruge obitelji osoba stradalih u prometu, vanjski suradnici programa. I dok Franjić objašnjava da se u drugoj fazi tretmana govori o uzrocima nesreća pa su i među zatvorskom populacijom alkohol i brzina najveći krivci ( njih 31 bilo je pijano, a 10 je prebrzo vozilo), upitali smo dvadesetak zatvorenika koji su došli na predavanje tko je od njih dobio najveću kaznu: - Žužić. On jedini ima pet godina. Al´ nema ga sad – uzvratiše dok su pogledom tražili Hrvoja Žužića, osuđenog jer je pijan u Velikoj Gorici skrivio prometnu u kojoj je poginula 19-godišnja Ružica Pavić. Taj dan nije došao na terapiju. Troje je osuđenih na godinu manje od Žužića, a jedan od njih kaže da mu je nakon nesreće izmjereno 2,15 promila: - Ograničenje je bilo 80. Ja sam vozio 115 na sat. Poginuo je vozač automobila s kojim sam se sudario. Nisam se žalio na kaznu. Ja ću svoje odležati – dodaje. Vraćao sam se s fešte.... Za, po posljedicama i uzroku, sličnu nesreću jedan je drugi zatvorenik osuđen na dvije i pol godine zatvora: - Imao sam 2,4 promila. Vraćao sam se s fešte na Krku. Obilazio sam dva automobila, a kad sam vidio da neću uspjeti – prestrojio sam se iza busa. Poginuo je vozač koji je alfom dolazio iz suprotnog smjera. Podletio je pod autobus. Optužili su me i osudili. Mislim da je kazna previsoka jer nisam imao nikakva kontakta s drugim vozilima. Nikada prije nisam bio kažnjavan – priča. I baš o toj razlici u sudskoj praksi ovdje u Lipovici zatvorenici često razgovaraju i kažu da tako zapravo i sami provode psihološko-prometnu terapiju tijekom koje su neki zaključili da kazna ne ovisi o samom djelu, već o sucima i odvjeticima. - Bez rekonstrukcije raditi analizu nesreće, to uvijek ide na štetu svakog od nas. Evo, ja se ni malo ne osjećam krivim jer u mom slučaju suci i vještaci nisu odradili svoj posao kako treba. Vozač sam s dugim stažom, nikada nisam ogrebao auto i u mom slučaju nije bilo alkohola. U nesreći zbog koje sam osuđen četvero je poginulih, a 17 teško ozlijeđenih – objašnjava osuđenik koji se po zatvorskim mjerilima ubraja u kategoriju nekritičnih, kakvih je ovdje 20 posto. I vozač autobusa koji je 2007. godine imao prometnu kod Opuzena, u kojoj je poginulo troje putnika, smatra da je trebao dobiti manju kaznu: - Puhao je bočni vjetar, a ja to nisam znao. Da jesam, sigurno ne bih išao tim putem. Osuđen sam na dvije godine i šest mjeseci i mislim da to nije primjereno – kaže. Htio je platiti pogreb Prigovorit će zatvorenici i zbog već opće poznate boljke hrvatskog pravosuđa – dugotrajnosti sudskog postupka. Na izdržavanju kazne tek sada se nalazi i osuđenik koji je skrivio prometnu još 1998.: - Suđenje je počelo 2006. Vještak koji nikada nije bio na mjestu nesreće osporio je za mene povoljniji nalaz i ispalo je da je motociklist koji je poginuo išao brzinom od 75 kilometara na sat. A prvi je nalaz govorio da je brzina bila veća, 100 na sat – priča, naglasivši kako mu je žao poginulog. Kod pomorskih je nesreća, valjda, još i gore. Zamislite, samo jedna osoba u cijeloj Hrvatskoj može raditi vještačenje takvih nesreća – tvrdi zatvorenik, prvi u državi osuđen na zatvorsku kaznu zbog nesreće na moru: - Bilo je to prije osam godina. Nisam bio pijan. Poginulo je dvoje ljudi koji su bili sa mnom na plovilu. Osudili su me na tri godine zatvora, a nakon žalbe „skinuli“ su mi šest mjeseci – kratko objašnjava. - Mi ignoriramo sudsku praksu, koja je neujednačena, i zbog prigovora vlastite savjesti prihvaćamo kaznu. Bolesno bi bilo reći da je sa zadovoljstvom izdržavamo, ali zbog vlastite savjesti, jer smo nesreću skrivili svojim ponašanjem, mi se ne bunimo – objašnjava pak drugi, osuđen na dvije godine zatvora: - Bosiljevo. Loša signalizacija. Jedan i pol promil. Vozio sam nekih 200 metara i skrivio nesreću u kojoj je jedna osoba teško, a jedna lakše ozlijeđena – dodaje. Među zatvorenicima 40 posto je onih koji žale što se prometna dogodila, ali ipak misle i da je žrtva pridonijela nesreći. Baš u trećoj etapi tretmana osuđenici uče o fizičkim, psihičkim, socijalnim i materijalnim posljedicama nesreće. Za ispriku obitelji žrtve najbolje je vrijeme, kažu stručnjaci, šest mjeseci nakon tragedije, kad prođe vrijeme žalovanja (??????? Ovo je moja opaska.. da mi je samo upoznati tog stručnjaka koji je doživio ovo što smo mi doživjeli i da mu je nakon šest mjeseci prestalo vrijeme žalovanja za vlastitim djetetom..) Sad, koliko je to točno, ovisi od čovjeka do čovjeka. A koliko iskreno, najbolje se kod zatvorenika može procijeniti tek kad izdrže kaznu i kada im glasno izražavanje kajanja i traženja oprosta neće donijeti nikakvu pogodnost – bilo da je riječ o manjoj kazni, uvjetnom otpustu, slobodnom vikendu... Od dvadesetak zatvorenika s kojima smo razgovarali, smo ih je troje reklo da su se išli ispričati: - Satra sam pješakinju, svoju daljnju rodicu. Vozija sam 119, a ograničenje je bilo 50. Vidija sam osobu u bijeloj jakni, dolazilo je drugo auto, zaslijepilo me i osjetija san udarac. Odma sam zva hitnu i policiju, ali nije joj bilo pomoći. Osuđen sam na tri i pol godine i zbog svoje burne prometne prošlosti, ja se ne žalim. Puno su me puta kažnjavali zbog brzine. Ćaća i mater su išli na sprovod, a ja san nakon sedam mjeseci pružija ruku rodičinom sinu s kojim sam uvik bija dobar. I sad kad se vidimo, kad iden na vikend, pita me kako je u zatvoru – priča osuđeni mladić. Pokojnog je poznavao i osuđenik koji je htio platiti pogreb svoje žrtve: - Otišao sam njegovim roditeljima i dao im saučešće. Rekli su mi da ne trebam davati novce za sprovod koji je prošao, ali da odem kod žene pokojnog. Njoj sam za dijete, dao 2000 ondašnjih njemačkih maraka i ona ih je prihvatila – govori o svom iskustvu. No u trećem slučaju, gdje je osuđeni na osmomjesečnu zatvorsku kaznu zatvorsku kaznu išao u posjet mladiću kojeg je teško ozlijedio, oprosta nije bilo: - Došao sam u bolnicu, da se ispričam, ali nije htio razgovarati ni onda ni na sudu – kaže. Parkiralište je puno Uza zatvorske kazne osuđenicima se izriče i siguronosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom. Ali, kojeg li apsurda, ona počinje teći tek nakon odslužene kazne! To znači da osuđeni zbog prometne nesreće mogu voziti dok traje sudski postupak, kad odlaze iz zatvora na vikend ili, oni radno angažirani, na godišnji odmor: Hrvoje Žužić koji suži najvišu kaznu, pet godina, za nesreću u kojoj je poginula Ružica Pavić ne vozi, kažu za vikend. Otac dolazi po njega. Oni koji su na odsluženje kazne došli prije no što je u siječnju ove godine na mjesto ravnatelja imenovan Zvonimir Penić, mogli su ispred kaznionice imati parkiran vlastiti automobil. Ravnatelj Penić zabranio je izdavanje takvih dozvola za novopridošle, iako, zakonski zatvorenici imaju to pravo pa odluče li strogog upravitelja „cinkati“ sucu izvršenja, Penićevo rješenje će vjerojatno biti poništeno, a parkiralište ispred kaznionice puno. |
- 12:37 - Komentari (5) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Mojoj zvjezdici, mojoj Steli 04.02.1999. - 31.10.2006.  ...oči gledaju širom, al sjaja u njima nema, sa mrtvih usana male optužba teče nijema: SEDAM SAM GODINA IMALA, NI MRAVA NISAM ZGAZILA. TAKO SAM MALO ŽIVJELA, I TAKO MALO VIDJELA, A SVEMU SAM SE DIVILA... Branko Ćopić (djelić iz pjesme)
Memorial box
Stelica na internetu: Stelina -Last memories- stranica  Ovo je stranica na kojoj će, ako to žele (a ja bih to voljela), oni koji su Stelu poznavali ostaviti zapisana svoja sjećanja na nju, zabilježena zauvijek....kao trajnu uspomenu da je živjela i da je bila voljena... te da nije zaboravljena! Oni koji ju nisu poznavali, mogu upaliti svjećicu... Hvala svima na upaljenoj svjećici.... ************************** Ovdje je zapisnik sa suđenja vozaču koji je mojoj Steli oduzeo život. Zapisnik sa suđenja OVDJE  ************************** ...ostale memorial stranice: Light a candle baby steps light a candle ...u medijima: Dnevnik.hr - 31.10.2006. 24 sata - 04.11.2006. 24 sata - 06.11.2006. Jutarnji list 7.11.2006. 24. sata 31.10.2007. Večernji list 25.4.2008. Magicus info 2008. e zadar - 19.9.2008. Dnevnik.hr - 24.04.2008. Jutarnji list - 14.10.2016. Važno: UDRUGA SIGURNOST U PROMETU FEVR sigurno voziti Ni jednom divljaku još nije poništena vozačka dozvola! - Večernji list 17.08.2010. SVJETSKI DAN SJEĆANJA NA ŽRTVE PROMETA obilježava se treće nedjelje u studenom WORLD DAY OF REMEMBRANCE U Hrvatskoj : 2007. - 18. studenog-525 svijeća 2008. - 16. studenog-619 svijeća 2009. - 15. studenog-664 svijeće 2010. - 21. studenog-548 svijeća 2011. - 20. studenog-426 svijeća 2015. - 15. studenog-308 svijeća Na žalost ni dan danas BROJEVI NISU MANJI - 2023.g. Blogovi: emocija Josip Beljan Tinin blog croatian spy team Ima bića koja nitko ne može zamijeniti. Ona dolaze ko pjesma koju smo negdje zaboravili Ona su san bez kojeg smo umirali… Ako ih izgubimo Sve smo izgubili. Ima bića koja nitko ne može zamijeniti A. Petričević meni poslala Snježana My Mom is a Survivor "Ona je tamo gdje zavija vuk, gdje snijeg je visok i jedva se hoda. Na silnoj ravni gdje je svečan muk beskrajnih polja i zamrzlih voda." You're a "Yellow Angel" which means you're probably really motherly. You're not like a soccermom or anything but you're protective of those you care for and you'd do anything for them. You're usually the wiser one in your group of friends and you're a good psychiatrist because you've been through a lot of stuff and know the best thing to do in every situation. But you don't take any crud from other people and they respect you for your ability to stick up for yourself and others. What a Grieving Mother Really Thinks Written by Kelly Cummings Hello old friend, Oh yes you know I lost my child a while ago. No, no please Don’t look away And change the subject It’s ok. You see at first I couldn’t feel, It took so long, but now it’s real. I hurt so much inside you see I need to talk, Come sit with me? You see, I was numb for so very long, And people said, “My, She is so strong.” They did not know I couldn’t feel, My broken heart made all unreal. But then one day, as I awoke I clutched my chest, began to choke, Such a scream, such a wail, Broke from me.. My child! My child! The horror of reality. But everyone has moved on, you see, everyone except for me. Now, when I need friends most of all, Between us there now stands a wall. My pain is more than they can bear, When I mention my child, I see their blank stare. “But I thought you were over it,” Their eyes seem to say, No, no, I can’t listen to this, not today. So I smile and pretend, and say, “Oh, I’m ok”. But inside I am crying, as I turn away. And so my old friend, I shall paint on a smile, As I have from the start, You never knowing all the while, All I’ve just said to you in my heart. Pjesmu mi je pronašla draga Vesna, a ja ju tako dobro razumijem kao da sam ju sama napisala. Vrijeme ne liječi bol zbog gubitka djeteta, samo mi to naučimo skrivati. A Mother's Grief by Kelly Cummings You ask me how I'm feeling, but do you really want to know? The moment I try telling you You say you have to go How can I tell you, what it's been like for me I am haunted, I am broken By things that you don't see You ask me how I'm holding up, but do you really care? The moment I start to speak my heart, You start squirming in your chair. Because I am so lonely, you see, friends no longer come around, I'll take the words I want to say And quietly choke them down. Everyone avoids me now, I guess they don't know what to say They told me I'll be there for you, then turned and walked away. Call me if you need me, that's what everybody said, But how can I call and scream into the phone, My God, my child is dead? No one will let me say the words I need to say Why does a mothers grief scare everyone away? I am tired of pretending my heart hammers in my chest, I say things to make you comfortable, but my soul finds no rest. How can I tell you things that are too sad to be told, of the helplessness of holding a child who in your arms grows cold? Maybe you can tell me, How should one behave, who's had to follow their childs casket, watched it perched above a grave? You cannot imagine what it was like for me that day to place a final kiss upon that box, and have to turn and walk away. If you really love me, and I believe you do, if you really want to help me, here is what I need from you. Sit down beside me, reach out and take my hand, .......Say : "My friend, I've come to listen, I want to understand." Just hold my hand and listen that's all you need to do, And if by chance I shed a tear, it's alright if you do to. I swear that I'll remember till the day I'm very old, the friend who sat and held my hand and let me bare my soul. Kelly Cummings 12/8/03 Izgubljeni mladi životi u prometu: Ana Andrijašević 16 g. Kata Erceg 16 g. 29.10.2002. Nataša Veljanoska 17 g. 14.01.2004. Una Varelija 24 g. 01.07.2006. Jadranka 45 g. i Mihael Matešić 11 g. 28.07.2006. Zdenka 49 g. i Ines Kuhta 15 g. 28.07.2006. Jurica Munđar 14 g. 20.08.2006. Stela Župančić 7,5 g. 31.10.2006. Ivana Nekić 26 g. 01.11.2006. Roko Vranješ 12 g. 24.02.2007. Ana Gradištanac 6 g. 10.06.2007 Jasmina Čelica 29 g. 16.06.2007. Marin Zrile 24 g. 19.06.2007. Domagoj Nedug 14 g. 06.07.2007. Frano Vrdoljak 23 g. 07.07.2007. Branimir Vugdelija 24 g. 21.07.2007. Ružica Pavić 19 g. 01.08.2007. Josip Beljan 21 g. 05.08.2007. Paulina Štimac 9 g. 28.08.2007. Antonino Bralo 19 g. 29.08.2007. Svjetlana Marunica 32 g. 29.08.2007. Antonija Jukić 16 g. 31.08.2007. Katarina Mihaljević 14 g. 02.10.2007. Denis Androlić 20 g. 23.12.2007. Alen Mušanović 19 g. 23.12.2007. Martina Belačić 22 g. 28.12.2007. Leonarda Jedličko 5 g. 17.03.2008. Ivana Škreb 23 g. 10.04.2008. Gabrijel Šporčić 13 g. 06.09.2008. Lara Đerić 14 g. 08.11.2008. Josip Tolić 21 g. 08.11.2008. Tin Jusufović 7 g. 21.11.2008. Danijela K. 25 g. 24.12.2008. Hrvoje Panđić 21 g. 10.01.2009. Kristijan Prša 20 g. 10.01.2009. Klara Režek 18 g. 22.06.2009. Bruno Slapernik 14 g. 30.12.2009. Martina Škoda 19 g. Ante Pogorilić 21 g. Marin Orlić 24 g. 25.04.2010. Ana Lešković 21 g. Mateja Lešković 21 g. Ana Đunđek 19 g. 24.07.2010. Anamaria Vantić 18 g. 18.07.2011. Ema Prispilović 2 g. 11.10.2016. Dust In The Wind I close my eyes, only for a moment and the moment's gone. All my dreams pass before my eyes in curiosity. Dust in the wind All they are is dust in the wind. Same old song. Just a drop of water in an endless sea. All we do crumbles to the ground, though we refuse to see. Dust in the wind. All we are is dust in the wind. Don't hang on, nothing lasts forever but the earth and sky. It slips away and all your money won't another minute buy. Dust in the wind. All we are is dust in the wind. Dust in the wind. Everything is dust in the wind. The Cord We are connected, My child and I, by An invisible cord Not seen by the eye. It's not like the cord That connects us 'til birth This cord can't been seen By any on Earth. This cord does it's work Right from the start. It binds us together Attached to my heart. I know that it's there Though no one can see The invisible cord From my child to me. The strength of this cord Is hard to describe. It can't be destroyed It can't be denied. It's stronger than any cord Man could create It withstands the test Can hold any weight. And though you are gone, Though you're not here with me, The cord is still there But no one can see. It pulls at my heart I am bruised...I am sore, But this cord is my lifeline As never before. I am thankful that Angels Connects us this way A mother and child Death can't take it away! ~ author unknown ~ |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
