Pregled posta

Svanulo je još jedno jutro bez tebe

Probudile su nas tople proljetne zrake sunca, pjev ptica, i grč i tuga, jer i jutros je tvoj krevet prazan, tvoje mjesto za stolom prazno, tvoja roba netaknuta, tvog glasa, smijeha, sreće, radosti i života nema... tebe nema.. a on se ne osjeća krivim..
Umjesto prve kave, na stolu su me čekale novine, čekala me još jedna potvrda o porazu ljudske duše, o nepravdi i besćutnosti, čekala me ova slika i tekst kojeg vam prenosim u cijelosti.



Na većinu napisanog nemam komentara ... sve sam već nebrojeno puta rekla..

Vozači iza rešetaka

Večernji list, nedjelja, 06. lipnja 2010. - Marina Borovac

Godinama sam tražio razlog. Sve dok nisam shvatio što je uzrok.. Alkohol.. Imao sam preko dva promila. Dečko, star tek 18, umro je nekoliko dana nakon što sam te 2000. godine naletio na njega. Osuđen sam na dvije godine zatvora. Kaznu smatram primjerenom – izgovorio je u dahu muškarac u četrdesetim dok ga je u prepunoj prometnoj radionici šutke slušala grupa osuđenika, sličnih životnih priča.

Žužić nije došao

Tu, u kaznionici u Lipovici-Popovači gdje je zatvoren, on je jedan od njih 41 osuđenih za kaznena djela iz prometa. U kaznionici u kojoj je za našeg posjeta bilo 258 zatvorenika (a stane ih 260) „prometnjaci“ čine 17 posto zatvorske populacije. I svi su uključeni u poseban tretman koji se već petu godinu ovdje provodi i u koji je dosad bilo uključeno četiristo zatvorenika. Iza rešetaka ih uče poznavanju prometnih propisa, uzrocima nesreća, posljedicama te prometnoj kulturi. Zatvorenici su strpljivi, pažljivo prate nastavu, sudjeluju u individualnim terapijama i kažu da im sve što čuju na predavanjima jako koristi. Opet, otac koji je skrivio smrt vlastitog djeteta uvijek će reći da mu je svejedno koliko i kako traje kazna jer će s krivnjom živjeti ostatak života, kaže načelinca Odjela tretmana Vesna Grečan, prisjetivši se takvog slučaja od prije nekoliko godina. I danas je u Lipovici osuđenik koji je zbog vlastite pogreške izgubio dijete. Njegova žena držala je na prednjem sjedalu u naručju tromjesečno dijete....
Tu je i mladić koji je bio među prvim polaznicima tretmana, kada je 2005. pokrenut. Nakon odsluženja kazne, opet je skrivio nesreću:
- Prvu sam nesreću imao 2001., vraćali smo se s proslave Martinja. Bilo je 22,45 sati, a ja sam imao 1,31 promila. Podletio sam pod šleper i poginuo je moj prijatelj. U komi sam bio 15 dana. Osudili su me na godinu i pol. I onda, kad sam izašao, na istom mjestu na cesti opet sam imao nesreću. Čak je i vrijeme bilo isto – 22,45 sati. Tad je poginuo moj kolega, a ja sam u komi bio 18 dana. I sad sam opet ovdje, osuđen na dvije godine – priča jedan od pet zatvorenika, mladić koji se po evidencijama kaznionice ubraja u specijalne povratnike.
Za razliku od osuđenika s početka priče, koji se ubraja u 40 posto onih što imaju osjećaj krivnje i kajanja, i kritični su prema sebi pa će on zato sudjelovati u programu prevencije što će se provoditi u zajednici te će srednjoškolcima, budućim vozačima, pričati o nesreći koja je u sekundi promijenila i njegov i život obitelji čijeg je sina ubio, ovaj zatvorenik krivnju i kajanje ne spominje.
Tretman traje koliko i kazna i obvezan je za sve koji su ovdje zbog prometa – bilo kao krivci nesreća, bilo da se radi o onima koji su izigrali izrečenu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilima. Zatvorenici su podijeljeni u dvije grupe i edukacije su jednom tjedno po sat vremena. Ujutro dolaze oni koji ne rade dok izdržavaju kaznu, poslijepodne su radno angažirani – objašnjava autor ovog u nas jedinstvenog projekta, Želimir Franjić, viši stručni savjetnik za tretman po struci defektolog-socijalni pedagog, po čijem se programu od prošle godine radi i u Kaznionici u Valturi, a od ove i u zatvoru u zagrebačkom Remetincu.
Prva je faza programa poznavanja prometnih propisa i tu rezultati nisu baš sjajni. Od 37 testiranih iz jedne grupe nitko nije položio testove za B kategoriju. A među njima, bilo je i pet profesionalnih vozača:
- Nemaju dovoljno znanja. Najveći problem su im križanja, tu je i najveći postotak negativnih bodova. A svaki njihov netočan odgovor može značiti katastrofu na cesti – objašnjava Franjić dok se s projektora na ploči učionice, koju je znakovima upozorenja oslikao jedan bivši zatvorenik, izmjenjuju točni i netočni odgovori. U Lipovici se radi po priručniku HAK-a, koji je kaznionici donirao i simulator vožnje i čiji su stručnjaci, uz psihologe, profesore s Fakulteta prometnih znanosti, stručnjake iz MUP-a i pravosuđa te članove Udruge obitelji osoba stradalih u prometu, vanjski suradnici programa.
I dok Franjić objašnjava da se u drugoj fazi tretmana govori o uzrocima nesreća pa su i među zatvorskom populacijom alkohol i brzina najveći krivci ( njih 31 bilo je pijano, a 10 je prebrzo vozilo), upitali smo dvadesetak zatvorenika koji su došli na predavanje tko je od njih dobio najveću kaznu:
- Žužić. On jedini ima pet godina. Al´ nema ga sad – uzvratiše dok su pogledom tražili Hrvoja Žužića, osuđenog jer je pijan u Velikoj Gorici skrivio prometnu u kojoj je poginula 19-godišnja Ružica Pavić. Taj dan nije došao na terapiju.
Troje je osuđenih na godinu manje od Žužića, a jedan od njih kaže da mu je nakon nesreće izmjereno 2,15 promila:
- Ograničenje je bilo 80. Ja sam vozio 115 na sat. Poginuo je vozač automobila s kojim sam se sudario. Nisam se žalio na kaznu. Ja ću svoje odležati – dodaje.

Vraćao sam se s fešte....

Za, po posljedicama i uzroku, sličnu nesreću jedan je drugi zatvorenik osuđen na dvije i pol godine zatvora:
- Imao sam 2,4 promila. Vraćao sam se s fešte na Krku. Obilazio sam dva automobila, a kad sam vidio da neću uspjeti – prestrojio sam se iza busa. Poginuo je vozač koji je alfom dolazio iz suprotnog smjera. Podletio je pod autobus. Optužili su me i osudili. Mislim da je kazna previsoka jer nisam imao nikakva kontakta s drugim vozilima. Nikada prije nisam bio kažnjavan – priča.
I baš o toj razlici u sudskoj praksi ovdje u Lipovici zatvorenici često razgovaraju i kažu da tako zapravo i sami provode psihološko-prometnu terapiju tijekom koje su neki zaključili da kazna ne ovisi o samom djelu, već o sucima i odvjeticima.
- Bez rekonstrukcije raditi analizu nesreće, to uvijek ide na štetu svakog od nas. Evo, ja se ni malo ne osjećam krivim jer u mom slučaju suci i vještaci nisu odradili svoj posao kako treba. Vozač sam s dugim stažom, nikada nisam ogrebao auto i u mom slučaju nije bilo alkohola. U nesreći zbog koje sam osuđen četvero je poginulih, a 17 teško ozlijeđenih – objašnjava osuđenik koji se po zatvorskim mjerilima ubraja u kategoriju nekritičnih, kakvih je ovdje 20 posto.
I vozač autobusa koji je 2007. godine imao prometnu kod Opuzena, u kojoj je poginulo troje putnika, smatra da je trebao dobiti manju kaznu:
- Puhao je bočni vjetar, a ja to nisam znao. Da jesam, sigurno ne bih išao tim putem. Osuđen sam na dvije godine i šest mjeseci i mislim da to nije primjereno – kaže.

Htio je platiti pogreb

Prigovorit će zatvorenici i zbog već opće poznate boljke hrvatskog pravosuđa – dugotrajnosti sudskog postupka. Na izdržavanju kazne tek sada se nalazi i osuđenik koji je skrivio prometnu još 1998.:
- Suđenje je počelo 2006. Vještak koji nikada nije bio na mjestu nesreće osporio je za mene povoljniji nalaz i ispalo je da je motociklist koji je poginuo išao brzinom od 75 kilometara na sat. A prvi je nalaz govorio da je brzina bila veća, 100 na sat – priča, naglasivši kako mu je žao poginulog.
Kod pomorskih je nesreća, valjda, još i gore. Zamislite, samo jedna osoba u cijeloj Hrvatskoj može raditi vještačenje takvih nesreća – tvrdi zatvorenik, prvi u državi osuđen na zatvorsku kaznu zbog nesreće na moru:
- Bilo je to prije osam godina. Nisam bio pijan. Poginulo je dvoje ljudi koji su bili sa mnom na plovilu. Osudili su me na tri godine zatvora, a nakon žalbe „skinuli“ su mi šest mjeseci – kratko objašnjava.
- Mi ignoriramo sudsku praksu, koja je neujednačena, i zbog prigovora vlastite savjesti prihvaćamo kaznu. Bolesno bi bilo reći da je sa zadovoljstvom izdržavamo, ali zbog vlastite savjesti, jer smo nesreću skrivili svojim ponašanjem, mi se ne bunimo – objašnjava pak drugi, osuđen na dvije godine zatvora:
- Bosiljevo. Loša signalizacija. Jedan i pol promil. Vozio sam nekih 200 metara i skrivio nesreću u kojoj je jedna osoba teško, a jedna lakše ozlijeđena – dodaje.
Među zatvorenicima 40 posto je onih koji žale što se prometna dogodila, ali ipak misle i da je žrtva pridonijela nesreći. Baš u trećoj etapi tretmana osuđenici uče o fizičkim, psihičkim, socijalnim i materijalnim posljedicama nesreće. Za ispriku obitelji žrtve najbolje je vrijeme, kažu stručnjaci, šest mjeseci nakon tragedije, kad prođe vrijeme žalovanja (??????? Ovo je moja opaska.. da mi je samo upoznati tog stručnjaka koji je doživio ovo što smo mi doživjeli i da mu je nakon šest mjeseci prestalo vrijeme žalovanja za vlastitim djetetom..) Sad, koliko je to točno, ovisi od čovjeka do čovjeka. A koliko iskreno, najbolje se kod zatvorenika može procijeniti tek kad izdrže kaznu i kada im glasno izražavanje kajanja i traženja oprosta neće donijeti nikakvu pogodnost – bilo da je riječ o manjoj kazni, uvjetnom otpustu, slobodnom vikendu... Od dvadesetak zatvorenika s kojima smo razgovarali, smo ih je troje reklo da su se išli ispričati:
- Satra sam pješakinju, svoju daljnju rodicu. Vozija sam 119, a ograničenje je bilo 50. Vidija sam osobu u bijeloj jakni, dolazilo je drugo auto, zaslijepilo me i osjetija san udarac. Odma sam zva hitnu i policiju, ali nije joj bilo pomoći. Osuđen sam na tri i pol godine i zbog svoje burne prometne prošlosti, ja se ne žalim. Puno su me puta kažnjavali zbog brzine. Ćaća i mater su išli na sprovod, a ja san nakon sedam mjeseci pružija ruku rodičinom sinu s kojim sam uvik bija dobar. I sad kad se vidimo, kad iden na vikend, pita me kako je u zatvoru – priča osuđeni mladić.
Pokojnog je poznavao i osuđenik koji je htio platiti pogreb svoje žrtve: - Otišao sam njegovim roditeljima i dao im saučešće. Rekli su mi da ne trebam davati novce za sprovod koji je prošao, ali da odem kod žene pokojnog. Njoj sam za dijete, dao 2000 ondašnjih njemačkih maraka i ona ih je prihvatila – govori o svom iskustvu.
No u trećem slučaju, gdje je osuđeni na osmomjesečnu zatvorsku kaznu zatvorsku kaznu išao u posjet mladiću kojeg je teško ozlijedio, oprosta nije bilo: - Došao sam u bolnicu, da se ispričam, ali nije htio razgovarati ni onda ni na sudu – kaže.

Parkiralište je puno

Uza zatvorske kazne osuđenicima se izriče i siguronosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom. Ali, kojeg li apsurda, ona počinje teći tek nakon odslužene kazne! To znači da osuđeni zbog prometne nesreće mogu voziti dok traje sudski postupak, kad odlaze iz zatvora na vikend ili, oni radno angažirani, na godišnji odmor: Hrvoje Žužić koji suži najvišu kaznu, pet godina, za nesreću u kojoj je poginula Ružica Pavić ne vozi, kažu za vikend. Otac dolazi po njega. Oni koji su na odsluženje kazne došli prije no što je u siječnju ove godine na mjesto ravnatelja imenovan Zvonimir Penić, mogli su ispred kaznionice imati parkiran vlastiti automobil. Ravnatelj Penić zabranio je izdavanje takvih dozvola za novopridošle, iako, zakonski zatvorenici imaju to pravo pa odluče li strogog upravitelja „cinkati“ sucu izvršenja, Penićevo rješenje će vjerojatno biti poništeno, a parkiralište ispred kaznionice puno.




Post je objavljen 06.06.2010. u 12:37 sati.