Komentari

malenazvijezdice.blog.hr

Dodaj komentar (5)

Marketing

  • emocija

    Uvjetne kazne, kazne do godinu dana, do 3, do 4.... sve će one proći jednog dana, pa bude li dobrog ponašanja bit će i skraćivanja, usljedit će povratak svojem načinu života i obitelji....no za žrtve povratka nema, za njihove obitelji povratka normalnom, nema, za najteže pogođene, roditelje, nema više ni nade, ni izlaska iz traume, niti normalnog života. Jednog dana, jednog najobičnijeg dana život se pretvori u noćnu moru. Da je krivac osuđen i doživotno ništa se ne bi promijenilo, ništa ne bi moglo nadomjestiti tu prazninu.
    A dio koji se odnosi na loše rezultate testova me i ne čudi posebno, pitam se samo: tko im je dao i na temelju čega su dobili vozačku?
    I dok se propisima ne može utjecati na karakter čovjeka pa tako niti na osjećaj krivnje, pokajanja i sl. , može se na ponašanje vozača. Podići dobnu granicu za izdavanje prve vozačke (ne prije 25. godine), povisiti kazne, naročito za one koji su izazvali automobilsku nesreću sa smrtnim posljedicama radi vožnje pod utjecajem alkohola (nebitni promili iznad dopuštenog), a kad bih mogla utjecati na oblik izdržavanja kazne, onda bi to bio prisilni rad, možda bi bili oprezniji.

    avatar

    07.06.2010. (16:29)    -   -   -   -  

  • mamaA

    Draga Sandra samo da ti se javim da smo sretno stigli.
    Hvala ti za predivan dan druženja! Do pon. sam na odmoru pa se čujemo meilom.

    Pozdrav tebi i tvojima,
    Antonijina mama

    avatar

    08.06.2010. (00:03)    -   -   -   -  

  • bracanka

    Sunce malo...

    avatar

    08.06.2010. (01:02)    -   -   -   -  

  • Stelina mama

    Da, ništa se ne bi promijenilo i ništa ne bi nadoknadilo gubitak, i da se krivca osudi na doživotni zatvor, gubitak djeteta, gubitak života je nenadoknadiv, ali kada je on izgubljen radi nečije bahatosti i neopreznosti, radi olakog ponašanja ( u prometu) i jednostavno nepoštivanja drugih ljudskih života…možda bi mi bilo podnošljivije živjeti tako da znam da on ne sjedi sa svojim djetetom za stolom, da ne ide s njim na more, da ga ne ispraća iz škole i dočekuje nakon nje… da ne živi život normalno… već da izdržava kaznu cijeli svoj život, jer je oduzeo cijeli život mom djetetu i nama koji smo ostali bez nje. A onda kada još vidiš da oni čak ni nemaju taj osjećaj krivnje, na koji se pozivaju mnogi koji ih brane, onda si tek bijesan.. od silne nepravde i očaja.

    avatar

    08.06.2010. (07:47)    -   -   -   -  

  • emocija

    Onako iskreno, promatrajući sa svoje pozicije, bez obzira što će bilo tko pomisliti o mojim riječimo (nije me više briga za ništa), za mene bi pravda bila: ti moje dijete... ja tvoje. Moralisti i ini će mi prigovoriti da njegovo dijete nije krivo, ali nije ni moje bilo. Kad znam da ovoga što mi je dijete odveo u smrt apsolutno ništa ne tangira, i dalje radi svoj posao neopterećen, kad me vidi gleda kroz mene....dođe mi da svisnem, u želji da ga ne vidim sebe kažnjavam time što sam prestala odlaziti na mjesta na kojima bih ga eventualno mogla sresti. Njega to ne muči.Kajanje, obzir, pravda..., što je to uopće?

    avatar

    08.06.2010. (15:58)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...