Srela sam par ljudi koje nisam vidjela.. hm da, nisam ih vidjela godinama. Zapanjilo me je koliko se jesu (ili nisu) promjenili. Vjerojatno se svi brzo mijenjamo, samo... Samo sto to ne primjete ljudi s kojima se druzimo svaki dan, i to ne primjetimo mi sami. Ali to je normalno.
Eto, meni su rekli da sam nevjerojatno smirena. I da vise ne pricam toliko. Zapravo sada vecinu vremena sutim.
Isla sam jucer na kavu ( i sprajt, rekao mi je da lazem kad sam rekla da cu napisat da smo bili na kavi) sa jednim pa.. no da, to mi je bio decko kad sam bila osmi razred:). Nismo se vidjeli od 10. mjeseca. A i tada smo se vidjeli samo u prolazu.
A on voli krajnosti. I hoda kao da plese ali me pokusava uvjeriti da nije tako.
I jede zlicicu. I ima problema s definiranjem ocito vise nego ja. I nevjerojatno je nervozan.
Sjedimo u parku na klupici, slusamo Iced earth glazbu s moba i svadamo se tko je od nas visi. On kaze da je on, ja kazem da sam ja. Na kraju pozovemo nekog covjeka i pitamo ga tko je visi. Covjek (ali to samo zato sto je bio musko) zakljuci da je on visi.
Zakljucimo kako malo ljudi u nasim godinama odluci biti pametno.
On ima dosta lose pamcenje. Ne sjeca se pola stvari koje se ja sjecam, a iz njegovog su zivota.
I jos je uvijek klosar:) (ovo je receno u pozitivnom kontekstu).
Sjetila sam si da mi fali par ljudi s kojima sam isla u osnovnoj. Zivim u gradu gdje svi poznaju sve, ali bas doslovno. Najzalosnije je sto se ljudi koji su jucer bili prijatelji, danas vise ne pozdravljaju na ulici. To je tako, nas primitivizam.
|