četvrtak, 27.07.2006.

pogledajte malo ovu snimku..ili bolje rečeno poslušajte..
baš im je jebena ova pjesma..je li tako? istina,ne razumijem ni riječi..ali ima onaj neki EUFORIČAN ritam..


izgubili smo od ciprana..ne znam kako smo igrali..bila sam na moru,pa nisam ni prijenos slušala..a ne znam ni da li ga je bilo..ali sam bila obaviještena za rezultat..a šteta što smo izgubili..
a meni je baš bio nekakav bed..ne znam ni ja zašto..
nazvao me dečko i kaže izgubili smo..a meni kao da je pao kamen NA srce..i nikako da se makne..
šmrc..šmrc.. =(

i da,gledala sam jučer seinfeld..i onaj lik je baš dobro rekao..da mi u biti navijamo za dresove..mi smo cijelu prošlu sezonu izvikivali:JEDAN JE DAVOR VUGRINEC samo zato što je nosio NAMA SVETI dres..a evo sada kada travnjakom vlada u modrom dresu i nije nam baš toliko drag..ma nije nam uopće drag..je li tako?
jer godine prolaze..mijenjaju se generacije kako na Zapadu tako i na travnjaku..ali uvijek postoji ono što će sjediniti one nove generacije i što će ih povezati sa onim prijašnjima..a to je sveti dres- DRES PLAVO-BIJELE BOJE..

petak, 21.07.2006.

NAVIJAČI- Grlo i dlanovi su njihovo najjače oružje. Ponekad posegnu i za šakama, kamenjem, bocama... ali sve zbog obrane onog što im je najvrednije - boja njihovog omiljenog nogometnog kluba. Navijači u Hrvatskoj se ponašaju isto kao i navijači bilo gdje u svijetu, sa tom razlikom što je atmosfera koju naprave samo ponekad nalik atmosferi sa nogometnih arena u svijetu. Ipak, ono što se odvija dolje, na travi, svjetlosnim godinama je udaljeno od igre kakva se prikazuje u Brazilu, Španjolskoj, Njemačkoj, Engleskoj, Italiji, Francuskoj ili nekoj drugoj svjetskoj nogometnoj sili. Možda su upravo zato oni,navijači najjačih klubova HNL, zaslužili da se o njima piše sa puno više razumijevanja i da im se posvećuje puno više prostora nego izvikanim "zvijezdama" hrvatskog nogometa...


Izvjesni događaji i iskustva čine svakodnevnicu, ovozemaljski život, podnošljivim i vrijednim. Za tisuće navijača, pa i mene, to je stadion, naš život, jedan od razloga za postojanje: sve se vrtio oko subote i nogomentog tima. Ne trebaju nama TV zvijezde, sapunice niti časopisi da se zabavimo. Imamo nešto mnogo bolje, realnije, jedinstveno i nevjerovatno uzbudljivo.. Samo pokušavam opisati stvari onakvim kakve jesu.,ali ne uspijeva mi baš jer riječi nikada neće moći izraziti osjećaje kakve smo iskusili, niti oživjeti žestinu atmosfere..

A sada dosta filozofiranja i malo normalnosti.. hehe.. :

U srijedu je RIJEKA izgubila od dinama 4:1..neću ništa komentirati,pa tako ni suđenje,odnosno nesuđenje..

Htjela bih samo reći da unatoč lošoj igri koju je RIJEKA pokazala na početku sezone,ja se nadam uspjesima..zašto?
Jer ju volim..i jer vjerujem da to može..istina trenutno joj ekipa nije baš “dream team” ali srediti će se to već..bar se nadam..=)
Ako ne bude igrala baš dobro RIJEKU će i na domaćim tekmama pratiti minimalan broj ljudi..to svi znamo..jer grad je pun derbi navijača i onih koji idu na pobjede..nema pobjeda-nema ni njih.. ali takvi nam ni ne trebaju..zar ne?

Uz sve ovo što sam napisala lijepo će se uklopiti ona pjesmica:

I kako je lijepo voljet te, i svaki dan mislit na tebe,

i kad gubimo, i kad vodimo, uz tebe smo,

tebe volimo, tebe bodrimo!

Valjda ste shvatili što sam htjela reći..=)

pusica..=)

subota, 15.07.2006.

vratih se i ja..mislim na ovaj blog..kako je ljeto,kao i većina nas,doma sam samo kada moram ići spavati..a onda mi se stvarno spava i nemam vremena za blog..pa nisam ništa ni pisala..

bila ja neki dan na tekmi..ajme,koji je to gušt nakon toliko vremena stati ponovno na tribinu i zapjevati: VOLIM TE RIJEEEKOOO..i to sve skupa punih,otprilike 45 minuta..jer ova pjesma se pijevala non-stop..
a nismo uopće pjevali Klošare..

i da pjevalo se često i ono:NAČIN ŽIVOTA..al to i nije toliko monotono..ma sve u svemu,bilo je OK.
i da najjače mi je što je bilo masa ljudi koji nisu pjevali,i onda je izbio neki fight,i uletili drotovi i skoro CIJELI zapad-

NE MOŽEŠ,NE MOŽEŠ,PENDREKOM PO LEĐIMA,KOL´KO MOGU JA,POPIT BAMBUSA,NABUJALA RJEČINA..!!<

tada smo se i najajče čuli..heh..

i da,da ne zaboravim,završilo je 2:2..a ono,ja tekmu baš i nisam pratila,al po pričama drugih i nismo igrali baš najbolje..a ne znam,ali nadam se da ćemo pobijediti u uzvratnoj tekmi..mislim da nismo zaslužili da baš svake godine ispadnemo iz kupa uefa već u prvim tekmama..

evo,nemam baš inspiracije za napisati nešto bolje..pa vam šaljem PUNO pozdrava..i UŽIVAJTE u ljetu..jer jebote,nisam se ni okrenula a već je 15.7..jooj..sve će to tako brzo proći..zato provedite se najbolje što možete,mislim ipak se ljeto 2006 događa SAMO JEDNOM!!! hehehe..koje gluposti ja pišem..

PS-upisala sam medicinsku,za farmaceuta...

još nešto,promijeniti ću malo boxeve ovih dana,jedan sam već promijenila,al još nisam gotova,pa pogledajte malo..

nedjelja, 02.07.2006.

Kada sam bila mala,oko nekih 7-8 godina (dobro,to nije toliko malo..ali ono..)..jedva bih čekala večer,i da legnem u krevet i da mogu zaspati,i sanjati..
Tako je počelo..
S vremenom,ja sam u snovima počela tražiti svoj život..
Sve ono što bih htjela da se dogodi,a nije..našlo je svoje mjesto u mojim snovima..od kupnje nekakve igračke pa do osvajanja nedostižnog dečkića iz male škole..
Sjećam se da je bilo i dana kada bi se budila ujutro i prva pomisao mi je bila da jedva čekam večer..da mogu sanjati..
U snovima sve je bilo baš onako kako sam ja htjela da bude..ja sam bila centar svega..nisu se dešavale nikakve loše stvari..ništa nepoželjno..sve do jednom..
Snovi su proizvod naše podsvjesti..a ona nije savršena..tako su jednog dana i moji snovi prestali bitio savršeni..više nisam jedva čekala večer..bojala sam se..bojala sam se što bi ove noći moja mašta mogla izvesti..s čim bi me noćas mogla prestraviti..i sjećam se kristalno jasno kako sam pomalo počela mrziti snove..taj glupi izmišljeni svijet u kojem sam donedavno tražila sigurnost..
S vremenom ja sam odrasla..ovo što sam gore napisala odnosilo se na otprilike razdoblje do moje 10 godine..
Danas sanjam drugačije snove..
Jednostavno postoje dani za koje bih htjela da nikada nisu svanuli..postoje trenutci za koje bih htjela da ih nikada nisam proživjela..postoje ljudi za koje bih htjela da ih nikada nisam upoznala..
I onda počne ono:ŠTA BI BILO,DA JE BILO ONAKO A NE OVAKO..?
Pitanje koje mi je vječito na usnama..
I onda me je nešto puknulo u glavu i shvatila sam da nema toga..ja ne mogu ništa promijeniti..što je bilo,bilo je..
Zašto da trošim svoje dane u razmišljanju i nadanju o nečemu što ne može i neće biti..zašto opet počimati živjeti u izmišljenom svijetu? Kao mala,vidjela sam da sve lijepo jednom svrši..i da u izmišljeno ne treba vjerovati..možemo mu se diviti i shvaćati ga..pa čak i uživati u tom nečemu izmišljenom i lažnom..ali ne i vjerovati..a snovi i maštarije su upravo to-izmišljeni i lažni..

Pa evo za kraj, sanjajte i nadajte se, ali ne vjerujte u to..jer razočarati će te se..a to boli..jer razočaranje stvarno prokleto boli..i ja sam se masu puta razočarala upravo zato jer sam se zanosila u tim svojim nadanjima..pucala sam visoko..a sve što sam dobila bila je bol i patnja..a ne želim to nikome..ponajmanje meni dragim osobama..zato poslušajte me,i pokušajte se sami potuditi da nešto promijenite u životu..ne prepuštajte to snovima.. jer snovi su varka koja boli..