Marketing
Na poljima od snova ne pušta se korijenje..
Kada sam bila mala,oko nekih 7-8 godina (dobro,to nije toliko malo..ali ono..)..jedva bih čekala večer,i da legnem u krevet i da mogu zaspati,i sanjati..
Tako je počelo..
S vremenom,ja sam u snovima počela tražiti svoj život..
Sve ono što bih htjela da se dogodi,a nije..našlo je svoje mjesto u mojim snovima..od kupnje nekakve igračke pa do osvajanja nedostižnog dečkića iz male škole..
Sjećam se da je bilo i dana kada bi se budila ujutro i prva pomisao mi je bila da jedva čekam večer..da mogu sanjati..
U snovima sve je bilo baš onako kako sam ja htjela da bude..ja sam bila centar svega..nisu se dešavale nikakve loše stvari..ništa nepoželjno..sve do jednom..
Snovi su proizvod naše podsvjesti..a ona nije savršena..tako su jednog dana i moji snovi prestali bitio savršeni..više nisam jedva čekala večer..bojala sam se..bojala sam se što bi ove noći moja mašta mogla izvesti..s čim bi me noćas mogla prestraviti..i sjećam se kristalno jasno kako sam pomalo počela mrziti snove..taj glupi izmišljeni svijet u kojem sam donedavno tražila sigurnost..
S vremenom ja sam odrasla..ovo što sam gore napisala odnosilo se na otprilike razdoblje do moje 10 godine..
Danas sanjam drugačije snove..
Jednostavno postoje dani za koje bih htjela da nikada nisu svanuli..postoje trenutci za koje bih htjela da ih nikada nisam proživjela..postoje ljudi za koje bih htjela da ih nikada nisam upoznala..
I onda počne ono:ŠTA BI BILO,DA JE BILO ONAKO A NE OVAKO..?
Pitanje koje mi je vječito na usnama..
I onda me je nešto puknulo u glavu i shvatila sam da nema toga..ja ne mogu ništa promijeniti..što je bilo,bilo je..
Zašto da trošim svoje dane u razmišljanju i nadanju o nečemu što ne može i neće biti..zašto opet počimati živjeti u izmišljenom svijetu? Kao mala,vidjela sam da sve lijepo jednom svrši..i da u izmišljeno ne treba vjerovati..možemo mu se diviti i shvaćati ga..pa čak i uživati u tom nečemu izmišljenom i lažnom..ali ne i vjerovati..a snovi i maštarije su upravo to-izmišljeni i lažni..
Pa evo za kraj, sanjajte i nadajte se, ali ne vjerujte u to..jer razočarati će te se..a to boli..jer razočaranje stvarno prokleto boli..i ja sam se masu puta razočarala upravo zato jer sam se zanosila u tim svojim nadanjima..pucala sam visoko..a sve što sam dobila bila je bol i patnja..a ne želim to nikome..ponajmanje meni dragim osobama..zato poslušajte me,i pokušajte se sami potuditi da nešto promijenite u životu..ne prepuštajte to snovima.. jer snovi su varka koja boli..
Post je objavljen 02.07.2006. u 00:42 sati.