House of Malavon

09.11.2005., srijeda

Magla, sv. Martin i C.S. Lewis

Eto je, što bi Josipa Lisac rekla, svuda oko nas. I to je ta famozna jesen. Moram reći da ne samo da nisam zadivljen, nego mi se pomalo i gadi. Odvratna, hladna, vlažna, vuče se po patosu, omogućava ptičurinama da šire svoje boleštine, ubija dobro raspoloženje i volju za komunikacijom. Čovjeku dođe da se zavuče u kuću i ignorira ostatak svijeta bar do Božića. I to je prvo što mi je palo na pamet jutros kad sam pogledao kroz pendžer.

U subotu draga i ja idemo negdje u Moslavinu (naime, nisam uspeo da ukapiram gde tačno) kod jednog druga na Martinje. Mlado vino, dionizijski duh, možda dnd i tako to. Veselim se bijegu iz ovog grada. Palo mi je na pamet da jesen možda i nije tako strašna izvan grada, da je moje gnušanje uvjetovano bivanjem u ovoj zagrebačkoj ubitačnosti. Čini mi se da se sjećam nečeg davnog, nečeg prije Zagreba, kad mi se jesen činila čulnom, vedrom i čak ugodnom i toplom na svoj način. Doduše, onda sam bio malen pa si to nisam definirao, nego sam proživljavao (i moram reći da mi se to čini kao znatno bolja solucija).

Jučer sam, elem, šetao Algoritmom u lovu na rođendanski poklon za mog malog šogora, kad odjedared naletih na štand pretrpan C.S. Lewisovim knjigama. Za one koji ne znaju, to je auctor "Narnijskih kronika". Ja ne znam koliko je ostatak moje generacije, ili ovih bližih mojoj, vezan za "Narnijske kronike", ali ja imam strašno lijepe uspomene na njih. U vrijeme rata su ih emitirali na HRT-u, i to mi je bila jedna od najdražih serija. Uz nju sam mogao lijepo pobjeći dalje i od rata i odurne dječurlije s kojom sam išao u školu i teških obiteljskih okolnosti. Mislim da je to bio moj prvi kontakt s fantasy književnošću. Lewis i Tolkien, kao i još nekoliko oxfordskih profesora, pripadali su književnoj grupici koja ja se nazivala "The Inklings" (zgodnog li i prikladnog naziva!). Mislim da ću si u nekom trenutku nabaviti "Narnijske kronike", baš mi je taj susret u Algoritmu pobudio neka lijepa sjećanja...

A sad, nešto posve drugačije. Katul.

Ravnim bogu čini se meni,
ili čak i većim, ako se smije reći,
onaj koji pred tobom stalno sjedi,
gleda te, sluša

smijeh tvoj slatki: sva su mi čula jadnom
zatravljena. Lezbijo, čim sam tebe
ugledao, od onda nemam više,
Lezbijo, glasa,

jezik mi se koči, a oganj nježnil
tijelo mi obuzima, uši ječe
zvonjavom, i pokriva noćna tmina
oba mi oka.

Dokollca, Katule, tebe muči:
tad si mahnit, težiš za nedostižnim.
Dokolica kraljeve nekoć skrha,
gradove moćne.
(Škiljan)
- 09:01 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< studeni, 2005 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Šta ćete naći na ovom blogu?

Sve i svašta. Najviše ćete naći mojih nekoherentnih misli, eskapističkih težnji i intelektualnih prosera, mojih životnih frustracija i pomalo ljigavih izjava ljubavi. Ponekad, kažem, PONEKAD, nešto pametno. Al ne bih se previše nadao.

Vezovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Forum Filozofskog Fakulteta
Musa Keseđija
Mauna
Ona
Velika Nicoll
Kris
Birdylike
Ahtungić
Majmun
Jon Snow

Poetski ćošak

PRIJATELJ GA KAŽE VIŠE NE POZNAJE

A jurili smo ženske nekada zajedno
i obijali kavane
nedjeljom sve do podne spavali
oblak ti ne jebem
u istom gradu rođeni u istu školu išli
zna baraba sve o meni i ja o njemu
zna što me boli i gdje sam naročito osjetljiv
na kiti sam mu pokazao veliku bradavicu
kažem
samo on to od muških zna
I sad me kao ne pozna...
Bitanga jedna obična
pizda mu materina
prije deset godina na ramenu mi ko djete plakao
kad ga je žena ostavila
Što ga ne pustih onda da se ko čovjek ubije
nikad ne bih barem saznao
kakva je kučka bio
moj prijatelj
za koga sam nekad mislio
malo je i život za njega da se da
a sad me kao ne pozna...
Ma briga me za politiku
ovaj rat je obična svinjarija
al on i ja bili smo ko brata dva
znam da je bio zarobljen
kažu da su mu i u usta pišali
u redu svi smo znali
što čine tamo oni vandali
ta svuda na svijetu ima govana
Al mi smo bili majku mu
najbolja druga dva
a sad me kao ne pozna...
Kad mu je majka umrla
ej čovječe
ko da je moja presvisla
Pili smo do besvjesti
tri noći i tri dana
znao je lupež napamet Jesenjina
sina mi jedinog krstio
iako je druge vjere bio
Ma ko je o tome onda mislio
svi smo bili dio raje
a sad me kao ne poznaje
Govori tako
pa onda najednom zašuti
Gleda kroz prozor i dugo šuti
Zatim uzdahne duboko
prođe rukom kroz kosu
čini se da bi rekao nešto
nešto i o sebi
Odmahne samo rukom
upali novu cigaretu
i otpuhne u oblaku dima:
a sad me kao ne pozna...

Malo statistike