malavita

kod nas je u posljednje vrijeme bura. opiremo se ovoj napornoj vlagi u zraku. predajemo se taštinama, nepodnošljivim napadima sebičnosti i egoizma. zapravo, nas dvoje smo u svemu isti, siamski blizanci, u ljubavi i u nepodnošljivosti u pohvalama i pokudama.

ležali smu prošli četvrtak u mojoj sobi (ne spavamo u istoj sobi, njemu je moj krevet premekan, a meni njegov pretvrd, on ide spavati u tri ujutro, a ja u deset na večer, ja hrčem od deset, a on od tri) u onoj, kako ju trenderski (ili trend setterski ili jedno i drugo) časopisi nazivaju spoon poziciji, uplakani, mračni, začahureni u svoje uvrjeđenosti, a nosovi dignuti do neba. slušali smo život koji se događao na ulici – neki je čovjek drugome posovao majku (gradski kolorit), nečija pijana djeca su pokušavala komunicirati, ali bez značajnijeg uspjeha. sa glavne ulice čuo se žamor europljana koji se moraju pošto poto odmoriti i zabaviti u ovom gradu. zrak je mirisao na pržene lignje i masovni turizam.
činilo se kao da ničega na ovom svijetu nema. život s ulice, zapravo je scenografija.
jesam li rekla da smo plakali?

utvaram si da mi je jasno zbog čega su njegove oči bile crvene (muškarac mora zaustaviti suze, plakati bez suza, tiho, plakati u grkljanu – zlatno pravilo naše civilizacije).

ja sam plakala zbog svega čega sam se u tom trenutku mogla sjetiti. zbog toga što nemamo djece, zbog toga što u trenutku dok plačem netko zlostavlja neko djete, a ja tu ne mogu napraviti nešto (ili mogu napraviti apsolutno ništa). plakala sam zbog onih prosjaka u jurišićevoj. smješno je što sam mislila da mojih dvadeset kuna dnevno može nešto promjeniti na bolje.

plakala sam i zato što sam samo prije par dana mislila da sam jaka. uobrazila me laskanja prijatelja i poznanika – ljudi ne vjeruju svojim očima, a nedavno su čuli za moj slučaj od kumova, muža, žene...

a najviše od svega, zato što u takvim stanjima koja su kod nas mučna i po sadržaju i po trajanju, zaboravimo vidjeti Božju svjetlost jedno u drugom.