malavita

nego. o onom ladanjskom osjećaju što ostadoh dužna prošle setemane.
još me realnost nije zgazila (njega naime jest jer ga ispušni plinovi na autu zajebavaju pa sad ima jutarnje monologe o bačenih toliko i toliko tisuća eura u vjetar. tko mu je kriv. bolje da smo otišli na island za tu lovu što je bila moja fenomenenalna propozicija) pa nastavljam u idiličnom povratničkom stilu.

donosim vam ponešto o lokalnim poslovnim običajima (za sve one koji su u velikoj seobi na jug, a do sada su radili u izrabljivačkim korporacijama u kojima su šefovi ispod trideset sa nježno rozim krovatama, sivim odijelima i članskim iskaznicama):

naime, prilikom osposobljavanja mog novog poslovnog računala upoznala sam četiri stručnjaka i sa još jednim razgovarala na telefon. ta situacija me uistinu razgalila još više obzirom da su svi stručnjaci koji su obrađivali moju novu mašinu bili ljubazni, simpatični, veseli i duhoviti. povrh toga, sviđa mi se socijalna slika čitave instalacije raznoraznih programa u moju kutiju jer to znaći da pet ljudi radi i privređuje, a to također znaći da je lokalna ekonomija u procvatu pa nas nije briga što pet ljudi radi posao jednoga. veselim se i stručnim razgovorima sa svima njima o mogućim tehničkim poteškoćama u zimskim danima kada se posao pretvara u dobro plaćeni hobi.

druga specifičnost je povezana sa prisnim odnosima na poslu koji pak nemaju nikakve osnove da bi bili takvima. svi su na «ti» i to mi se baš sviđa. one koje drugima govore «vi» okarakteriziraju proseratorima par excellance. i to mi se sviđa. i podsjeća me na situaciju iz beograda koju sam doživjela prošle godine. neki bivši brat tijekom kongresa na kojem smo se svi pravili pametni, ali potrebiti kredita za razvoj naših regija/regiona me oslovio sa «seko». kul.
doduše moram priznati da ovo «ti» donekle predstavlja opasnost jer malen je korak od «ti» do dijeljenja informacija o obilnim mjesečnicama, papa testovima i tuđim bigamijama.

ipak ono što je najviše sukladnom današnjem naslovu je činjenica da je radno vrijeme skrojeno po mjeri čovjeka, a ne radoholičarskog robota koji dokoličarenjem smatra surfanje po domaćoj burzi. u firmi svi govore razumljivim jezikom, ne postoje kolegiji (hura!!!), šefovi imaju srca i sluha. propusnost zdravih vibracija je veća.

summa summarum; kolegica vam je jako zadovoljna. poslovno i inače. toliko da joj je i lokalni mjuzikl baš zabavan. eh, da mi je to neko reko' prije tri godine...