petak, 31.03.2006.

KAKO PRODATI POVJEST

Image Hosted by ImageShack.us

Svake nedjelje na lapadskoj placi prodaju se antike stvarčice. Na jednom štandu može se pronaći mnoštvo starih fotografija i kopija istih. Njih ljudi obično kupuju kao podsjetnik na neke stare dane. Ako kojim slučajem postavite pitanje vezano za koju kartolinu prodavač će vam spretno odgovoriti, uvjeren u svoje znanje tako će tvrditi da su se u gruškom škveru izgradilo 9 jedrenjaka i da je taj na fotografiji posljednji. Prokužila sam ga na prvu nije baš «potkovan» znanjem. To toliko nije ni bitno jer je iznimno drag i ljubazan.
Kao i uvijek ovu nedjelju gledala sam ponuđene knjige. I gle među njima nautičke tablice iz 1871. godine. Listajući je ugledam pečat veleučilišta u Dubrovniku. Zaključak-netko ih je ukrao. burninmadUz te tablice pronašla sam još starih knjiga. Pitala sam prodavača da li su to njegove knjige. On mi je odgovorio da mu ih je ostavio jedan čovjek i zamolio ga da ih proda. To obično rade takvi mangupi bez da ostave podatke i sl. Obratila sam mu pažnju na pečat veleučilišta, a na drugoj je bio pečat pomorskog fakulteta. Rekla sam mu kako bi on mogao imati neprilika ako ga tko prijavi policiji.
Kasnije sam doznala još goru istinu da je te nautičke tablice prof. Franušić regalao Veleučilištu a oni su tu vrijednu knjigu zafrljačili u karton sa starim fojima. Knjiga je sa ostalima dospjela na smeće. Doznala sam kako je i gimnazija bacila 10-tak kartona knjiga a vrijedni skupljači su ih na isti način prodali. Valjda tako daju primjer svojim đacima i studentima kako se valja ponašati prema pisanom djelu. Ovom prilikom ne želim govoriti kako nestaju stvari iz arhiva ali i to se događa. Mene užasno boli taj nemar i ne mogu shvatiti kako netko može prodavati svoju povijest i pritom zaraditi 50 kn. činjenica je da rijetko kad neuki ljudi prodaju knjige uglavnom su to oni koji znaju vrijednost istih samo ih prodaju u bescjenje.
Prilikom posjeta jednom dubrovačkom selu čovjek mi se pohvalio kako je staro pilo, mlinicu, krušnu peć i mnoštvo kolona zdrobio na drobilicu jer mu je trebao tucanika kad je gradio kuću. Srce mi je lupalo kao da će iskočiti a u glavi mi se samo vrtjelo što mu reći na to. Kad su se emocije mrcu slegle pokazao mi je mnoštvo itekako vrijednih predmeta i ostataka iste građevine. Pritom se još pohvalio kako se namjerava baviti seoskim turizmom. Dok smo sjedili u hladu odrine ja sam mu spjegala što je načinio u svom neznanju. Kako bi upravo svi ti predmeti koje je pojela drobilica, prekrasni pleteri «čudno isklesana slova» -(kako je on rekao) danas puno vrijedila i da bi ujedno bila atrakcija, a k tome i razlog više za posjetiti njegov dom. Još kad je čuo starost tih građevina u njegovom oku primijetila sam suzu. Onda se počeo kao ispričavati nije znao vrijednost, sad mu je žao itd. Ja zbilja vjerujem da je to tako jer kako je i mogao znati. Zato postoje zaštitari koji bi trebali obilaziti spomenike barem u dvije godine jedan put. U mom susjedstvu je kuća pod zaštitom starine, koja je kompletno preuređena, nadograđena i što sve ne. U ovih 10 godina nitko od zaštitara se nije pojavio da pogleda što se tu događa. Nakon svega razmišljam samo što će sve biti od onih stanova u gradu prodanih kojekakvim došljacima, što tek njima predstavlja naša povijest i kulturno dobro ??????????

- 16:02 - Komentari (15) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>