Dalmatinski pas, popularno nazvan dalmatinac najpoznatija je izvorna hrvatska pasmina. Takvih je pasa bilo u starom Egiptu, odakle je preko Grčke došao u Dalmaciju i tu se zadržao. Drži se da je riječ o potomku pjegavog egipatskog hrtolikog psa i da je preko Krete stigao u Dubrovnik. Najstarije poznato ime ove pasmine je dubrovački gonič, dok je kasnije selekcioniran i školovan kao dalmatinski ptičar. Ta pasmina se proširila po svim zemljama sa kojima je Dubrovačka republika imala trgovačke veze. Talijani ga cijene zbog njegove dekorativnosti. U Englesku je stigao iz Francuske gdje su ga zvali galski pas. Tu se uzgoj proširio i pas je dobio standard pod imenom «dalmatian dog» kao pas za pratnju, jer su Englezi kao pomorski narod znali da takva pasmina postoji u našoj Dalmaciji. Najčešće je bio pratilac plemićkih kočija. U srednjem vijeku se koristio kao gonič. U 19. stoljeću postao je najprije pas ptičar, a kasnije «pas za šetnju», jer je upravo nevjerovatnom upornošću slijedio svog gospodara, bilo da je hodao, jahao, ili se vozio u kočiji. Dalmatinski se pas u Hrvatskoj, napose u Dalmaciji, uzgaja od pamtivijeka. Postoji najranije izvješće iz 1374. godine s detaljnijim opisom dalmatinskog psa. Lovci su ga naprosto obožavali jer u brzom trku hvata živu divljač. Njegov oblik i očuvane lovne osobine uvjetovale su da pripadne u kategoriju pasa goniča. U Đakovu je u 16. st. postojalo veliko uzgajalište dalmatinskih pasa s oko 400 grla koji su se uzgajali u vojne svrhe. U novije vrijeme pronađen je opis te pasmine u arhivu u Đakovu, zatim lik tog psa je na nekoliko grbova, a posebno je spomenut u našoj najstarijoj sistematici autohtonih pasa iz 1822. u Zadru. O njihovu podrijetlu i obitavanju u našim krajevima najvjernije govori i slika Posljednje večere u franjevačkom samostanu u Zaostrogu kraj Makarske iz 1750. godine. Na njoj je nepoznati slikar naslikao našeg dalmatinskog psa u društvu dvanaest apostola. Omiljen je u cijelom svijetu snimljeni su mnogi filmovi o njemu. Vatrogasne postaje širom Sjedinjenih Američkih Država drže dalmatinske pse kao svoje ljubimce a zadaća mu je da rastjeriva pse koji ometaju vatrogasce u gašenju požara i požrtvovno pomaže u spašavanju iz plamena.
Velika međunarodna organizacija Federation Cynologique International (FCI) sa sjedištem u belgiskom gradu Thuinu, nastala je udruživanjem najvećih i brojčano najjačih nacionalnih kinoloških organizacija. Hrvatska je primljena u redovito članstvo na generalnoj skupštini 1995. godine u Bruxellesu. U tu organizaciju donijeli su pet prekrasnih autohtonih pasmina. To su istarski kratkodlaki i istarski oštrodlaki gonič, posavski gonič, hrvatski ovčar i najpopularniji hrvatski pas na svijetu: dalmatinski pas.
Ono po čemu je dalmatinac posebno prepoznatljiv jest bijela boja kratke, guste i sjajne dlake. Na toj se podlozi ističu crne ili smeđe okrugle točke promjera 2-3 cm. Što više točaka to je cjenjeniji, ali ne smiju biti spojene ili tvoriti plohe. Njegovu držanju i elegantnom ravnomjernom hodu pridonosi skladno i snažno mišićavo tijelo simetričnih obrisa. Po prirodi je vrlo živahan, vesele naravi, pažljiv i nadasve privržen svome gospodaru. Potrebno mu je društvo čovjeka, inače postaje melankoličan. Rado se igra sa djecom prema njima je pažljiv i privržen, stoga je postao jedan od najomiljenijih kućnih ljubimaca. S vremenom je od goniča postao kućni pas i pas čuvar. Obožava kupanje i pravi je majstor u plivanju. Uživa jesti svježe voće. Inače je skromnih zahtjeva, a da se ne bi udebljao treba ga voditi u duge šetnje.