Iz dana u dan sve gore i gore. Gdje god da se okreneš sve divljaci, prepotentne face, nerad, drskost i nadasve divljaštvo. Jučer krenem sa mlađom kćerkom da slika zube jer će morati nositi protezu. Došli smo prije 9 h jer na vratima lijepo piše da radi od 9-15 h. Čekali smo u uskoj čekaonici nas 20-tak. Da bi se gospar udostoji otvoriti vrata u 10 h primio troje ljudi da im slika zub i onda smo čekali da te tri slike razvije. Nakon toga u 10. 30 on je izišao stavio ključ u bravu i otišao na zasluženu pauzu ????? Svi se pogledavamo sa izrazom na licu –jebe lud zbunjenoga. Nakon pola ure (bio je točan) ponovo je započeo sa radom. Onda više nije gledao tko je kad došao nego je prvo slikavao sve po jedan zub, ostali koji su morali slikati cijelu vilicu čekali su da on to polako ko la fjaka odradi. Došli smo na red u 13 h popodne. Dijete nervozno, gladno, bez napisanog domaćeg. I dok sam tako čekala do besvijesti, vrtila sam se po tom hodniku i čitala- znate one plakate tj. razne reklame za lijekove i upute kako prepoznati koju bolest. Nigdje reklamnih letaka koje se i štampaju upravo iz tog razloga da budu svima dostupni. Makar i jedan pacijent koji na taj način otkrije tumor znači puno. Na dnu hodnika otvorena vrata par stočića i rešo na kojemu vjerojatno medicinske sestre kuhaju kavu. Piše na vratima: Zabranjen ulaz ne zaposlenima. Malo sam zagledavala jer su vrata bila širom otvorena i gle čuda- Na frižideru su u kartonu reklamni letci tj. brošure o samo pregledu dojke. A ja ne smijem unutra jer tu mi nije mjesto. Jadna zemljo tko po tebi hoda jedino mi je to palo na pamet u tom momentu.
Danas nastavak cirkusa. Na Domu zdravlja bili smo naručeni u 11 h da ortodontica pogleda sliku i da vidi sadašnje stanje. Čekamo, čekamo, čekamo i opet čekamo….odlučih pokucati na vrata. Izlazi mlada medicinska sestra koja mi kaže da doktorice nema jer je izišla nešto obaviti. To nešto trajalo je uru vremena. Već se čekaonica poprilično napunila. Majke pričaju sa dječicom i jedno od djece kaže pa naručeni smo u 11 na to svi skužimo da je nas 10 naručeno u 11 h. Navikla na tu bahatost kod ortodontice ja sam uredno došla puno ranije kako ne bih morala čekati…ali zaludu. Na kraju kad se pojavila što mislite je li se ispričala….Kako da ne, digla čunku u nebesa i ulazi u ordinaciju. Na glas komentiram: Što je lijepo ponašanje, pa svi mi ponekad moramo nešto hitno obaviti ali postoji ono ljudsko i prvenstveno onaj odgoj kojeg svi nosimo od doma . Zar nije mogla reći svima prisutnim u hodniku: Oprostite što ste me čekali! Već polako lonac kipi……..ulazim dijete sjeda ona sve ko po jajima a meni 300 misli u glavi posao, obaveze …. Polako pregledava zubiće ali u tom momentu zazvoni njen mobitel. Ona bez imalo grižnje savjesti ide se javiti. Ja glasno komentiram: Pa ovo nema nigdje! I tako je ona jedno 5 minuta ćakulala. Onda ponovno pranje «umornih» rukica i nastavak pregleda. Ja moj mobitel gasim čim se približim ordinaciji a valjda oni uvijek imaju nešto »HITNO». Dok je tako gledala pita malu da li gura prstom zub kako joj je rekla. Na njen odgovor ja upućujem pitanje liječnici. Molim Vas bi li mi rekli koliko je potrebno vremenski dnevno da ona to radi. Jer znate ona to ponekad nesvjesno uradi i u školi kad joj nisu ručice čiste. Eeeeeeeeeeeeee te paljbe onda, Što vi mislite da ja ne znam što govorim, pa ja to govorim iz iskustva. Ja stala pa je gledam mislim se ovoj nisu svi doma, pa zato je i pitam jer je liječnica jer se želim posavjetovati sa njom i objasniti joj da dijete bez obzira što ima 8 godina ponekad nesvjesno stavlja prstiće na usta i da me strah zaraza, afta, herpesa jer sve to često ima jer je lošeg imuniteta. Moj upit ona je doživjela kako uvredu….bože ludog svijeta…. Kako ne mogu shvatiti da smo savršeno svjesni da moje dijete još punih 5 godina mora tu dolaziti prije nego dobije protezu i da svome djetetu želim olakšati. Izišla sam sa suzama u očima jer ja sam vam jedna od onih kad treba nekoga poslati u P.M. ja zasuzim i polako pristojnim tonom želim razjasniti nesporazum. Vidim da je sve više takvih sileđija oko mene, ta bahatost i nekultura su na svakom koraku. Kad smo sjele u auto dijete u šoku jednako kao i ja mi govori :Mama znaš ona je uvijek takva i kad me tata vodi uvijek se nešto dere. Para izlazi lonac prekipio…dolazim doma zovem ravnatelja ..i gle čuda on je na putu, zamjenik ravnatelja ne može ništa moram pisati pismeni dopis i žaliti se….i što da vam dalje pričam. Stari bi ljudi rekli to vam je :Ujeo vuk magare!