Priča koja se prenosi generacijama nastala je pred propast Republike. U Rijeci dubrovačkoj prepunoj ljetnikovaca vlastela su provodila vruće ljetne dane. Vlastelin Bona jednog toplog dana sjedio je u hladu velike krošnje. Promatrao je more kako se lućida dok sparina dan čini teškim bez daška vjetra. I dok je tako zamišljen sjedio naiđe seljak iz Primorja. To je bio njegov kmet. Seljak je jako dobro znao da je to neki gospar što sjedi u hladu ali nije znao koji, jer svu vlastelu jednako je mrzio. Napravio se kao da ga nije obadao i prođe mimo njega. Vlastelin Bona začuđen ovakvim ponašanjem, razljuti se pa vikne za njim:» Blento, blentavi kud hodiš? Zar ne znaš da si upravo prošo kala gospara. Kako to prolaziš bez pozdrava?»
Seljak se bez imalo uzrujavanja okrene i polako progovori:»Idem u Grad poslom, moram čim prije nase zbog posla koji me čeka.» Dok su se pogledivali vlastelin progovori:»Čigov si ti kmet?» Seljak spremno odgovori: «Bonin!» Ljutit na vlastelu koji su mu život otežali poče odmah svakakve pogrde i kletve. Stade gosparu pričati kako su mu život uništili da se sa njim poigravaju kako ih volja. Kleo kneza i Republiku. Bona ga sasluša i nabrzinu skova plan pa mu reče:»Bi li mi učinio jednu uslugu kad već hodiš u Grad.Treba mi odnjeti pismo u Dvor zdurima. Za to ću ti dati jedan perper:» Seljak promisli da i tako hodi u tom pravcu, soldi mu se oslačali pa reče:»Hoću bez problama.» Bona mu još objasni da svakako u Gradu sačeka odgovor na pismo i da mu donese taj odgovor kad se bude vraćao u Rijeku. Seljak sjede u hlad gledajući novac koji je dobio dok je čekao gospara koji je u ljetnikovcu pisao pismo. Vlastelin ljut što ga njegov kmet nije poznao a pritom ga je i vrijeđao odluči kazniti njegovu nepažnju i lajavost. U pismu se obratio zdurima s izričitom naredbom da uhvate i bacu u tamnicu kmeta koji im je predao pismo, jer je taj isti psovao kneza, klevetao Republiku i vlasteline. Na dnu pisma potpisao se spunim imenom i prezimenom. Bio je uvjeren da kmet ne zna čitati i da će za onaj jedan perper izvršiti zapoviđeno.
Bona radostan što će mu se osvetiti preda mu pismo s osmjehom na licu i najljubaznije mu zahvali. Seljak ubrza korak jer je izgubio vrijeme čekajući pismo, pohita put Mirinova. Znao je da će barka s desne bande uskoro krenuti na lijevu obalu jer se već iskupilo dosta čeljadi. Ukrcao se u barku i sjeo do fratra koji je iz Primorja išao za Grad. Znatiželja ga je kopkala što li je to tako hitno gospar morao napisati?» Želio je znati njegove posle u to mu sine ideja. Fratra ljubazno zamoli da mu pročita pismo. Ovaj to rado učini. Dok je seljak slušao sadržaj napisanih riječi protrnu pri spomenu imena Bona. Shvati svoju pogrešku i brzopletost ali na brzinu odluči kako će se osvetiti vlastelinu. Fratru se ljubazno zahvali. Kad su stigli na drugu bandu seljak požuri put Grada da obavi svoje posle. Na trenutak je zastao iskidao pismo, slatko se podsmjehnuo i krenuo dalje. Kad je obavio svoje poslove uputi se istim putem natrag u Rijeku.
Stigavši pred ljetnikovac pozvoni na teška, velika vrata. Sluga otvori i zapita ga što treba. Seljak zatraži gospara, a sluga ga zamoli da pričeka pred vratma. Nakon nekog vremena na funjestri se pojavi Bona začuđen kad ugleda i prepozna seljaka. Čudio se što ovaj nije u zatvoru. Nabrzinu se pribrao pa viknuo:»Je si li učinjeo kako sam ti zapovidio i spjego?» Seljaka ispred vrata mu dovikne: »Sve kako ste mi zapoviđeli. Predao sam vaše pismo zdurima, a oni su rekli da nemaju nikakav odgovor za vas. Došao sam vas avizat a sad žurim dalje za poslom» Sad već bijesan Bona vikne sa funjestre:»Tovare, dabili tovare!» Seljak se napravi ko` da mu govori najljepše riječi, nije se dao smesti još dobaci:» Žurim gospodaru, nemam vremena za ćakule. Jer vi ko vlastelin najbolje znate koliko posla u kući i na zemlji ima. Mi seljaci nismo lukavi i preferigani ko` gospari među mirima. Nije pravo da uvijek sve rade težaci, kad plodove uvijek raduju ležaci.» Nato se još pokorno nakloni i krene hitrim koracima put doma stiskajući u špagu zarađeni perper. Na funjkestri još dugo stajaše vlastelin Bona zbunjen, ljut, crven u licu nadasve posramljen što se prefrigani kmet sa njim narugao.


Ovo je jedna od mnoštva zgodnih pričica vezanih za vlastelu i kmetove.