MM

nadnevak 24.02.2008., (nedjelja)


A Man Chases A Girl Until She Catches Him



- 01:31 - Komentari (1) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 16.02.2008., (subota)


"After You Get What You Want You Don't Want It"




To tak ide...

- 19:28 - Komentari (4) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 06.02.2008., (srijeda)


Odričem se...

Interneta u korizmi...

Licemjerna sam, jer ga se odričem sada kada mi nije prirastao srcu... prošle godine bi bilo puno teže... ali nikad nije kasno...

Ipak zadržavam pravo na 2 stvari:

1. Smijem ga koristiti ga kada mi zbilja treba, kao npr. pogledati kad mi je ispit...skinuti skripte...ili nešto slično...vezano uz fakultet.

2. Pregledati jednom tjedno mailove... dan proizvoljan... ovisno o mogućnosti vremenskog izdvajanja za taj čin.


Apsolutne zabrane:

Blog.hr (svi moji i tuđi blogovi)
Facebook.com


Odričem se i:

1. Čokolade (u zadjih 2 mjeseca pojela sam toliko čokolade koliko nebih ukupno u ona četri mjeseca kada nisam smjela)
2. Namaza (pašteta, kikiriki maslac, sirni namaz, dukatela, abc, margarin, etc)
3. Svi oblizeki iliti keksi, kolači, grickalice, čipsi, štapići, sladoled itd. (osim možda kokica jer su one trenutnu obiteljski đir...mada je gušt tada još veći)
4. Jela:
- između obroka,
- iz dosade,
- zato kaj mi se ne da učit,
- zato kaj se sad jede,
- kad uđem u stan,
- kod Kume,
- u gradu,
- u McDonaldsu,
- kod se jede Trudnici
- i ostalim situacijama koje prepoznam kao slične...


Od sutra!

Pusam, vidimo se 24.03.2008.g.





- 23:20 - Komentari (8) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 05.02.2008., (utorak)


Treba vjerovat u sistem

Kad si već koraknula da izađeš s bloga, zbog sređenosti života i obaveza koje ti nedaju da budeš prisutna često, možda malo i gubitka interesa za ovaj medij...onda se baš dogode neke stvari koje te mam vrate natrag.

Treba imat vjere u sistem, kažu.
U institucije, kažu...
Ja bi to proširila na javnu službu i ustanove (učim upravno pravo pa se malo šepurim kako poznajem materiju)...

Treba imat vjere u budućnost.

E danas sam ja odlučila da ću kad odrastem biti vojni pilot.
Fino ću položiti ovu šačicu ispita što mi je istalo, diplomirat slijedeće godine, spremit diplomu u ladicu i otić pilotirat.
Zakaj?
Zakaj ne?

Ako može teta diplomirani biolog biti savjetodavac za zapošljavanje u Hrvatskom zavodu za zapošljavanje, onda ja mogu biti i vojni pilot.

Ako može teta radni terapeut biti socijalni radnik na zamjeni, pored socijanog radnika koji mora raditi radnu terapiju... onda ja mogu biti i vojni pilot.

Plaća je dobra, dovoljno sam visoka, sedimentacija mi je ok, zubi su mi plombirani, sad sam mršava i bit ću bomba u uniformi.

Treba vjerovat u sistem.

Sistem koji će mi kad diplomiram pružiti mogućnost zaposlenja u struci, ako ne svojoj onda tuđoj bar... pitam se samo zašto ja kad završim studij socijalnog rada ne mogu raditi kao biolog u nekom voćnjaku?

- 20:46 - Komentari (6) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 02.02.2008., (subota)


Dušo, da je bio dobar nebih bila ovdje s tobom

Često pišem o ljubavi, obično su to tekstovi o ljubavnim jadima, fantaziranja zašto ipak! ne trebam muškarca i zašto sam opet! naletjela na kretena.

Pišem o početku nečeg, pa onda o tome kako je frustrirajuć osjećaj koji sam dobila u miraz na kraju te cijele priče.

I sve su to filozofiranja, obrambeni mehanizmi i one stvari o kojima smo već davno učili u srednjoj školi da danas nam ih širokogrudno prodaju po časopisima.

Pišem o ljubavima kada me pere PMS (o da, mada ne vjerujem u njega ipak sam svjesna da me pere, i to na specifične načine, plačem bez razloga, na oči mi se spusti neka čudna težina, valjda tuga i svaka me sitnica natjera da isperem suzne kanaliće, sva sreća da jedan običan smiješak dovede do toga da pms nestane kako je i došao), pišem kad imam oproštaljke od nesretnih ljubavi, pišem kada imam potrebu poslati 600 sms-ova u minuti (tako da to ne učinim).

Pisala sam i o onima koji su "obilježili" moje dosadašnje ljubovanje, neki od njih nisu bili niti na razini zagrljaja a kamoli nečeg više, ali da su me odredili jesu... i ma ih nekoliko koje zabunom pobrojim na prste kada moram brojati svoje dečke, pa se osjećam jadno poput neke čudakinje koja živi u snovima (ne nisam toliko jadna da izmišljam veze samo da bi bio veći broj).

Ali nikad nisam pisala o nečem što se dogodilo nedavno, o činjenici da sam zaboravila neke od onih koji su me "odredili".
Našla sam se u situaciji koju mrze sve žene "Koliko si ih imala do sada?"... i ne, ja nisam lagala...ja sam zbilja zaboravila ne neke od njih... ne zbog toga što ih je bilo puno...prsti jedne ruke su mi previše...

Ja, koja ima brojku onih s kojima je flertala i ljubila se, onih u koje se zaljubila, manju od brojki mnogih mojih prijateljica... ja, koja sam make out karijeru počela vrlooo kasno za današnja mjerila, ja, koja kao što je gore već navedeno u bitnije muškarce uvrstim i one koje sam voljela tajno... ja, zaboravim jedan cijeli period u životu.

Ne znam zašto se muškarci silno boje broja bivših ljubavi svojih djevojaka i žena, i tko je izmislio glupu frazu "prvi se pamte", kad bih ja to lako riješila onom "Dušo, da je bio dobar nebih bila ovdje s tobom" ili onim što bi iz svog iskustva jasno mogla reći: "Ja se ne sjećam svog prvog."

I nikako nebih lagala...ne sjećam se prvog.
Znam tko je, znam datum, znam miris, znam okus, znam okolnosti, znam ime i prezime, znam sve jer sam bila zaljubljena 3 mjeseca, znam sve jer sam već daleko bila punoljetna u svim zemljama ovoga svijeta, i išla sam po onoj opet glupoj iz Cosma "tko se boji sexa još - mora ić na terapiju", sjećam se osjećaja, sjećam se neosnovanog straha od trudnoće...svega se sjećam... kako i ne bi...pa nije tako davno bilo, pa nije tako grozno bilo da bih trebala gurnuti u područje slijepe pjege sjećanja.

Ali sada kad razmislim...ništa mi to ne znači...prvi nije taj za kojim žalim...prvog se ne sjetim...pa kome bi to trebalo biti važno ako meni nije?

Zaboravila sam i na onoga za kojeg sam prošle godine slavodobitno napisala "Napokon imam pravu vezu"... dečka koji me psihički iscrpio svojom depresivom, dečka koji je u mom životu postojao 3 - 4 mjeseca, ne tehnički bio prisutan nego postojao...dečka za kojeg sam puno molila, dečka za kojeg sam plakala, dečka kojeg sam samo ljubila, pa nemam razloga da zatomljujem one "proste" stvari kad ih nije bilo... ja sam ipak, eto na njega zaboravila... hm, hm... pa kome bi to trebalo biti važno nego meni?

Svi, baš svi s ljubavlju su ušli u moj život, sve sam ih voljela, o svima maštala, zbog nekih željela odseliti daleko, zbog nekih voziti motor, zbog nekih letjeti zrakom, zbog nekih roditi djecu...ali zbog svih biti njihova ljubav života... s nekima je krenulo k ispunjavanju snova, s nekima se zadržalo u mašti...ali svi su ostali na razini avantura... imam život pun avantura...i već zaboravljam na neke.

Jesam li muško? Ne primjećujem detalje i zaboravljam važne datume, ne pamtim što ljudi vole ili ne vole jesti, ne primjećujem promjenu u frizurama svojih prijateljica... da, o da, to sve objašnjava...muško sam...


Ili već jednom netko treba glasno i jasno reći, bez srama i s hrpom ponosa... žena sam i volim avanture, volim flert, druženja, zabavu... zaboravljam na one koji su mi manje značili a ipak sam s njima probala svašta... da žena sam i boli te briga koliko sam dečkiju do sad ljubila, s koliko sam njih do sad spavala... da je i velik broj, ja sam ih iovako već zaboravila jer:

"Dušo, da je bio dobar nebih bila ovdje s tobom!!!"







- 22:58 - Komentari (12) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

< veljača, 2008 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29    


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



*Fly Me To The Moon*



*Dušo moja*

Dušo moja i kada krenem
tako bih rado da se vratim
Ti ne znaš da je pola mene,
ostalo s tobom da te prati.

Ostalo s tobom da te ljubi
dok budeš sama i bude zima,
jer ja sam onaj koji gubi
i prije nego išta ima.

Dušo moja, ja ne znam više
koliko dugo mrtav stojim
dok slušam kako liju kiše
pod mračnim prozorima tvojim.

Dušo moja, ti umorna si
i bez tebe ti ležaj spremam.
Na nekoj zvijezdi što se gasi
ja tražim svjetlo koje nemam.

Pod hladnim nebom, ispod granja
stavit ćeš glavu na moje grudi.
I ja sam onaj koji sanja
i zato neću da te budim.

Dušo moja, ko kaplja vode
i ti se topiš na mome dlanu
jer s tobom dođe i bez tebe ode
stotinu dana u jednom danu.
Zvonimir Golob


*Između dva krika*

Čovjek sam, i ništa ne znam.
Možda bih ti više mogao reći
Da sam svjetlo što se gnijezdi
U očima tvojim
Jer da sam i jelen, i jasen u planini
Zbog tebe bih sišao među ljude
Zbog tebe bih poželio imati ovo tijelo
Koje sve manje nosim na teret
Dobro je što nisam niknuo
U nekom poljupcu prije,
Ili poslije tvoga daha.
Dobro je što sam se zadesio
U istom svijetu sa tobom.
Ovaj kratki izlet na zemlji
U meni već prerasta
U jedno sveopće viđenje s tobom
Ma gdje bila na svijetu
Dobro je znati da jesi.
Krikom me moja roditeljka
K tebi donijela,
I krikom ću nebo prepoloviti
Kad se budem otkidao od očiju tvojih
Enes Kišević


*Sve te vodilo k meni*

Sve te vodilo k meni
iz daljine, iz mraka
sve te vodilo k meni
već od prvih koraka.
mada ništa nisi rekla,
ja sam znao, ja sam znao
iz tih kretnji i porijekla
sve je isto, sve je kao.
Sve te vodilo k meni
sve što rode samoće
mala primorska mjesta
isti pisci i ploče.
kad te baci kao ladu
noćni val do moga praga
nije bilo teško znati
da mi moraš biti draga
da mi moraš biti draga.
Sve te vodilo k meni
tvoje oči i usta
tvoje ljubavi mrtve
moja loša iskustva.
mi smo bili na početku
istim vinom opijeni
i kad si išla krivim putem
sve te vodilo k meni
sve te vodilo k meni.
Arsen Dedić


*Zagrli Me*

Ne trebaš mi ništa reći,
svoju prošlost, svoje ime...
Ako će ti biti lakše,
zagrli me, zagrli me...

Uzeću te u naručje
da te čuvam usred zime,
grijaće te moje tijelo,
zagrli me, zagrli me...

Zagrli me oko vrata
oluja se diže,
ne može ti vjetar ništa,
ako priđes bliže,
ako priđes bliže...

Ukrao bih sreću za nas,
kupio bih, nemam čime,
jedino si moje blago,
zagrli me, zagrli me...

Ne trebaju tebi draga
ove pjesme, ove rime,
najviše je sto se može,
zagrli me, zagrli me...
Arsen Dedić


*Prisutan kao svjetlost bez glasa*

Samo da se uz tebe budim,
meni na svijetu ne treba više.
Da svaku tvoju mijenu slutim,
da zrak u tvojoj blizini dišem.

Samo da tiho uz tebe šutim
prisutan kao svjetlost bez glasa.
I da ti oči očima ćutim,
kao da ću te izgubiti, sada, ovoga časa.
Enes Kišević


*Da si blizu*

Da si blizu, naslonila bih čelo
na tvoj štap i nasmiješena
ovila bih ruke oko tvojih koljena.
Ali nisi blizu i moja ljubav za tobom nespokojna
ne može da usne ni u noćnoj travi
ni na valu morskom, ni na ljiljanima.
Da si blizu. Da si barem tako nestalno blizu
kao kišni oblak nad izgubljenom kućom u dolini.
Kao nad morem surim krik galeba što odlijeće
pred dolazak oluje u večer punu briga.
O da si barem tako tužno blizu
kao cvijet što spava zatvorenih očiju
pod bijelim pokrovom snijega u tišini
kamenih šuma, čekajući proljeće.
Da si blizu, o moj hladni cvijete.
Samo jednom kretnjom da si blizu
neveselim vrtovima mojim
što već sahnu, klonuli od bdijenja.
Ali, noć je i svijet je daleko
a ja ne znam mir tvoj. Ptice moje
s tvojih su grana sašle. I sjaj zore
iz mojih zjena odlazi zauvijek
u uvrijeđenu zemlju zaborava
u kojoj je neznano ime ljubavi.
Vesna Parun


*Zavjet*

Ako mi srce na prestigne ptice
ako mi oči budu siromasi
ako mi ruke budu udovice
koje prisustvo ljubavi ne krasi,

i ako noću ne čeznem u snima
i ako danju ne žudim na javi
i ako venem u močvarnim dnima
i u tjesnoći duša mi boravi,

i ako ulje nalijevan u svijeću
uhodi tamno da pomognem djelo
i krivom ako vjerujem umijeću
i laži svoj pozamljujem čelo,

neka mi jutro na prag ne stizava
neka me zemlja iz milosti briše.
I ako živim ko jalova trava
neka me sunce i ne grije više.
Vesna Parun


*Bez oproštaja*

Ne, ja se nisam oprostio s njom
kad nestade na svoju stranu.
Sam slušah svojih nada lom
U jednom zabačenom restoranu.

Kako je bilo? Nije teško reći!
U žamoru oglasila se trublja,
I vlak je krenuo obično i lijeno,
Sa svime što još ljubljah.

Da l` mišljaše da u tom gradu
Ostavlja dušu njome bonu?
Da l` iskahu me njene oči
Pogledom čeznje po peronu?

Daleko negdje juri sada vlak,
Al što to moje srce kuca jače?
Nije l` to možda nada, tajni znak,
Da neko u daljini plače?

Ah kakav plač! Uobraženje, san!
Ta njene čežnje davno sve su
Već ugašene. Ti si malko pjan,
A stvari jesu - kakve jesu.

Možda zape koji svijetli tren
Na svome letu u njezinoj duši;
A i taj spomen past će kao list
Minulog ljeta, što se suši.
Dobriša Cesarić


*Kolajna V*

Ove su riječi crne od dubine,
ove su riječi zrele i bez buke.
one su, tako, šiknule iz tmine,
i sada streme k'o pružene ruke.

Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik
i katkad su mi drage moje rane.
Jer svaki jecaj postati će zlatnik,
a moje suze dati ce đerdane.

No one samo imati će cijenu,
ako ih jednom , u perli i zlatu,
kolajnu vidim slavno obješenu,
ljubljeno dijete, baš o tvome vratu.
Tin Ujević


*Mala Kavana*

Mala kavana. Treperenje sunca
I stol u kutu za dvoje
Pa ti me ljubiš, zbilja me ljubiš,
Drago, jedino moje?!

Mjesece u meni ljubav je rasla,
Al nikome to ne htjedoh reći.
Bio sam sam, ispijen od čežnja,
A tako blizu sreći.

Da l' mogao sam slutiti ovoga jutra,
Blijed od probdite noći,
Da ću ti šaptati riječi,
Sanjane u samoći?

I da ću tog jutra, što će se vječno
U riznici srca da zlati,
Naić na ruku toplu i spremnu
Da stisak mi dršćući vrati?
Dobriša Cesarić


*Poludjela Ptica*

Kakvi to glasi cuju se u mraku,
Nad nocnim poljem, visoko u zraku?
Ko li to pjeva? Ah, nista, sitnica:
Jedna u letu poludjela ptica.

Nadlijece sebe i oblake trome,
S vjetrom se igra i pjeva o tome.
Svu svoju vjeru u krilima noseci,
Kuda to leti, sto bi htela doseci?

Nije li vrijeme da gnijezdo vije?
Kad bude hladno, da se u njem grije.
Ko li te posla pjevati u tminu
Sleti u nizu, u bolju sudbinu.

Ne mari za to poludjela ptica.
Pjeva o vjetru, sto je svu golica.
A kad je umor jednom bude shrvo,
Nece za odmor nac nijedno drvo.
Dobriša Cesarić


*Čekaj me*

Čekaj me, i ja ću doći,
samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.
Čekaj me i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge nitko
ne bude čekao više.
Čekaj i kada čekanje dojadi
svakome koji čeka.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći.
Ne slušaj kad ti kažu
kako je vrijeme da se zaboraviš
i da te nade lažu.
Nek povjeruju i sin i mati
da više ne postojim,
neka se tako umore čekati
i svi drugovi moji,
i gorko vino za moju dušu
nek šiju kod ognjišta.
Čekaj i nemoj sjesti s njima,
i nemoj piti ništa.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći,
sve smrti me ubit neće.
Nek rekne tko me čekao nije:
Taj je imao sreće!
Tko čekati ne zna, taj neće shvatit,
niti će znati drugi
da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znat ćemo kako
preživjeh vatru kletu-
naprosto, ti si čekati znala
kao nitko na svijetu.
Konstantin Simonov


*Stablo*

Rekao si: budi stablo.
I bijah stablo.

Rekao si:
budi plaha.

I neusudih se
zatrepariti liscem.

Rekao si: budi vjerna
I ja cekah.

Onda si usutio.
A stablo je jos tu.

I ne usudi se
zatreperiti liscem.
Vesna Parun