Bzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzz
|
A sad jedan ozbiljan post. Jeste li se kada našli u situaciji da možete konstatirati kako ste usamljeni? Ne ovo neće biti jedan od mojih postova samosažaljenja, patničkog dojma i slično...ovo će biti jedan od postova kojem na početku pisanja ne znam kraj. Sinić je bio H-epicentar... jako mi je bilo lijepo, srela sam ljude koje dugo nisam, zvrnjala sam okolo stalno...sjećam se da me davno jedan dečko iz društva nazvao "malim bumbarom", ovo me bumbar nije naljutilo samo zato što je imao prefiks "mali", a zašto...zato kaj stalno zujim okolo...a nisam baš osa... no dobro...ja obično zujim okolo, i mrzim kad izađem negdje i baš nikoga ne poznam...zato je meni H-epicentar super...mogu zujat... bzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzz I osim zujanja, bila sam zadovoljna baš svime, atmosferom, dojmom, mojim izgledom, osmjesima, konobarima, muzikom itd. Bila sam zadovoljna i time što sam se u nekoliko puta uvjerila u njegov pogled na mom licu...no dobro...nije mi se sviđalo što to nije bilo češće... ali i ono malo se broji zar ne... čak smo i pričali nešto sitno... malo sam razočarana što nismo pričali više...jer očekivala sam da hoćemo...zašto se ponašamo kao potpuni stranci kada smo među ljudima? A da vam priznam ni sama ne znam što bi pričala s njim kada smo vani...ovdje je nekako lakše... bzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzz No, otišla sam ranije, već negdje oko ponoći, naš je program završio a hokejaši su imali party, jest da sam mogla na tome ostati, i imala sam s kim, nije mi se dalo, jednostavno željela sam kući... dijelom je to bilo i do glazbe, mada je bila super, dijelom i do toga da sam na početku večeri popila jedan Heiniken i da si nisam uzela drugi, a kada sam u polustanju između pijanstva i trežnjenja onda sam labilna za svakojake pesimistične gluposti...a bilo je i do društva s kojim nisam slobodna tako se zabavljati...kaj ja znam...nebitno sad. I tako ja odlučim ići kući, od Piranhe prečicom preko nasipa pa onda kraj Mladosti i tak, šetnjica je bila super jer je večer bila prekrasna, ali me bilo malo frka jer sam na leđima u ruksaku nosila 5000kn od prihoda koji smo skupili za humanitarnog klijenta. Ali sve je dobro prošlo...nikog na mom dobro osvijetljenom putu. bzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzz Oko mene tišina, poneka žaba krastača, jureći auto ili ptičice u zboru, a u glavi totalni košmar. Košmar nastao pod utjecajem ovog... ...dolazim sama, vučem stvari sa sobom... ...odlazim sama, vučem stvari sa sobom... Već sam davnih dana shvatila da sam u biti sama sebi dovoljna, i kada nikog nema doma ja volim biti sama, ali nikako se nisam osjećala usamljeno...a jučer...prvi put jesam. U klubu 400 ljudi, njih bar 200 znam za popričati, osvrćem se okolo, a nema nikog koga bih mogla nazvati svojim...nema nikog kome bi mogla reći: "Molim te idi samnom, bojim se ići sama" Nemam nikog za koga bih mogla znati da neću biti na teret, osvrćem se, čak ni njega nema tu...da je i bio pitam se dali bih mu mogla reći: "Trebam te da mi budeš prijateljem." Nije mi čest ovaj osjećaj i ne volim ga, jer uvijek imam osjećaj da nekamo pripadam, a sad mi to polako izmiče iz ruku. Od prijateljica kje su inzistirale da se vidimo svakodnevno, i njihovih prikriveno ljubomornih ispada za moje druženje s drugima, do frustracija kako ne živim svoj život nego tuđi, pa i moje smirenosti kada se ne vidim s njima tako često i zadovoljstva činjenicom da sam prestala preuzimati njihove probleme, došlo je do neke glupe praznine i shvaćanja da mi svi živimo svoje živote i da nas baš briga za ljude oko sebe. Možda je ovo prilično strogo što govorim, ali tako ispada. Kuma me jednom svojom izjavom razočarala, i zadnja 3 tjedna ne funkcioniramo, nisam ljuta niti išta, ne kažem da mi ne fali, ali niti da imam ovisnost o druženju s njom, samo sam razočarana što je tako ispalo, što je nešto što smo zvali prijateljstvom ostavilo neku vrstu gorkog okusa i učinilo me uopće nezainteresiranom za naše druženje, kao da su mi se oči otvorile...i shvatila sam da moramo svaka na svoju stranu...ili ne...ne znam... Nani se zaručila, ima jako puno posla oko faxa i općenito, i bez obzira što smo imala o čemu pričati kada smo se vidjele na kavi, i što joj nemam pretjerano kaj za zamjeriti, imam osjećaj da ništa nije kako je bilo još prije mjesec dana i da život ide dalje...izgubila sam osjećaj da smo bliskije prijateljice. Ponekad mislim da smo se možda pomalo umorile jedne od drugih, zamor materijala, i da moramo imati i priljev drugih druženja, i to mi paše, ali kada imaš osjećaj da imaš prijatlje kojima se možeš javiti u 4h ujutro i reći: "Pomozi", a onda se odjednom dogodi da ih nemaš više...to postaje velik problem. Barem meni. Imam puno dobrih prijatelja, i još više onih koji su poznanici s primjesama prijateljstva, jer uvijek tako pristupam ljudima otvoreno i iskreno, malo previše trabunjam i laprdam tako da mnogi znaju svakakve detelje iz mog života. Ali oni, oni su na razini, vidimo se nekoliko puta mjesečno i to nam je sasvim uredu... I za sve njih znam da će pomoći kad god treba, ali opet u svojim mogućnostima, bez pritiska i obaveze. A i ja ću vratiti istom mjerom. A onda se dogodi da budeš ti taj koji mijenja svoje planove, koji kopa po prazninama u rasporedu samo da bi se s nekim vidio, pomogao, koji laže drugima kako bi odgodio obaveze radi popodnevnog druženja sa svojom prijateljicom... I na kraju dobiješ obrisač... Onda si sam sebi glup što si na neki način zanemarivao ove jednomjesečne susrete na uštrp ovih "jačih" prijateljstva. bzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzz Tijekom večeri dobila sam poruke od svoh dragoj Smetala...kao što je uobičajeno da me zove na "kavu ili/i fuk", tako je uobičajeno da je odbijam...i tako završi dopisivanje...hvala na lijepim željama, laku noć idem ja dalje plesat... I onda se nađem u situaciji da idem sama s hrpom love na ramenima kroz mračni put kraj Mladosti i mislim si, od svih ljudi na ovome svijetu, u ovom bi trenu htjela da si bar ti ovdje...čak i pod cijenu onoga što tražiš/moliš od mene... I uvijek kad razmišljam o razlozima zašto bih željela imati nekoga vrte mi se u glavi sve te glupe samotne šetnje u gluho doba noći, kada čak ni osoba poput mene, koja se doima snažnom i samostalnom, nebi trebala biti sama... bzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzz Samo me tješila činjenica da idem doma, svojoj obitelji, i svojoj Bubi koja i sada leži pod mojim nogama dok ovo pišem, kao da zna da se osjećam kao Pale... |
