Exhibitionist
|
U prošlom postu pisala sam o svom nicku...i poznate su mi dobro povratne informacije koje ste mi dali o vašem shvaćanju nicka i mene. Tako je to u svemu u životu, ljudi nas ponekad dožive mnogo drugačije nego smo to očekivali. I to mi se sviđa. Volim dobiti feedback na sebe i svoje ponašanje. A isto tako volim ponekad zastati, kao u usporenom filmu osvrnuti se oko sebe i shvatiti kako jednu običnu situaciju doživljavaju različiti ljudi. Pa tako i kako vide mene. Nekoliko puta sam se iznenadila da su me ljudi doživjeli puno otkačenijom, puno hrabrijom, snažnijom i odriješitijom nego što sam ja mislila za sebe da jesam. Čak u onoj mjeri kakvom sam ja željela postati. I onda jedan detalj iz testa koji je pure fun koji kaže: "For kicks, you like to experiance life at full volume with the lights on full. You re extremely passionate and emotional, and a bit of exhibitionist! You express yourself and don´t mind who´s watching." Ponekad si mislim da to jesam, mali prikriveni exhibitionist, koji je u jednu ruku zatvoren u okvire finog ponašanja, dobrog odgoja, strahova, lijenosti i srama... mali prikriveni exhibitionist koji živi u mojim snovima, maštanjima i ponekim planovima. Možda to i jesam, ponekad nesputana i izravna, pomalo otkačena i udarena...ili čak i nisam, ali željela bih biti. Uvijek sam se bojala prosječnosti, i bila nesretna jer sam obična...hm obična... - biti visoka 181cm... nije obično - biti jedina u školi koja trenira rukomet... nije obično - imati punu kutiju pjesama koje sam počela pisati još u osnovnjaku... nije obično - pokloniti prijateljicama home maid naušnice...nije obično - znati i voljeti "servisirati" pokvareno...nije obično - svakodnevno proći 10ak km na biciklu...nije obično - angažirati se u civlinom sektoru...oni koji su angažirani reći će...nije obično Nije otkačeno ali...nije obično. Krenula sam u teretanu...danas mi je bio drugi put. I definitivno ću nastaviti, koji je to rush. Da nije bilo moje Nine, to bi samo ostalo na želji. Rekla je "Ajmo odmah!" i otišle smo, posudila mi je lovu i krenule smo! Jedna mala teretana u Centru...lijepa atomosfera, super osoblje. Od sljedećeg tjedna mislim da ću se uključiti i u treninge, za sad još odlučujem jel bi to bio Fatburning & Style ili Power kick. Jedan mi je frend rekao sa sam ponorela. A napisat ću isto što sam i njemu rekla. Mislim da se moram dovesti u red. Do uspisa na fax sport je bio među najbitnijim stvarima u mom životu, zato kada dođe proljeće ja jedva čekam da mogu sjesti na bicikl i izbaciti stres iz sebe. Fali mi aktivnost i stalno sam o tome mislila, i uvijek bi prevladala neka lijepost, lijenost nikada nije bila toliko snažna. I sada sam rekla dosta! Moram se pokrenuti u stvarima koje želim i volim, u stvarima koje me na neki način čine posebnom, zašto se ograničavati jer neki ljudi oko mene žele da budem ograničena, a da osjetila sam da je tako, možda zbog njihove slabosti...e pa ja živim za sebe i ono što ja jesam. I pucam od sreće!!! Super se osjećam, idem svaki dan u NSK učiti, poslje toga se vidim s dragim ljudima ili obavim nešto, ili pak idem u teretanu. Život poprima neki smisao. Smisao kojeg nije bilo u zadnjih nekoliko mjeseci. Nekako osjećam kao da je ovaj, 25. rođendan bio prekretnica za mene. Nadam se da će tako i ostati. Maštam, i maštu preokrećem u planove, što osobne, što poslovne, čini mi se da će rokovnik sa zelenem stranicama i spiralnim uvezom već večeras zapečatiti konture nekog novog projekta...a misli će zabilježiti ono što ću se pitati za 5 godina. A u svemu tome mi je pomogla i jedna blogerica mailom kojeg mi je poslala prije tjedan dana, pomogla staviti točku na "i" vjere u sebe, točku na "i" vlastite inicijative. Uz sve divno i motivirajuće upečatila mi se i jedan rečenica... "Neuspjeh kao takav zapravo ne postoji. Postoji samo informacija o tome gdje smo sad s obzirom na cilj kojem stremimo" Hvala ti Bobe Pusam |
