U prošlom postu pisala sam o svom nicku...i poznate su mi dobro povratne informacije koje ste mi dali o vašem shvaćanju nicka i mene.
Tako je to u svemu u životu, ljudi nas ponekad dožive mnogo drugačije nego smo to očekivali.
I to mi se sviđa.
Volim dobiti feedback na sebe i svoje ponašanje.
A isto tako volim ponekad zastati, kao u usporenom filmu osvrnuti se oko sebe i shvatiti kako jednu običnu situaciju doživljavaju različiti ljudi.
Pa tako i kako vide mene.
Nekoliko puta sam se iznenadila da su me ljudi doživjeli puno otkačenijom, puno hrabrijom, snažnijom i odriješitijom nego što sam ja mislila za sebe da jesam.
Čak u onoj mjeri kakvom sam ja željela postati.
I onda jedan detalj iz testa koji je pure fun koji kaže: "For kicks, you like to experiance life at full volume with the lights on full. You re extremely passionate and emotional, and a bit of exhibitionist! You express yourself and don´t mind who´s watching."
Ponekad si mislim da to jesam, mali prikriveni exhibitionist, koji je u jednu ruku zatvoren u okvire finog ponašanja, dobrog odgoja, strahova, lijenosti i srama... mali prikriveni exhibitionist koji živi u mojim snovima, maštanjima i ponekim planovima.
Možda to i jesam, ponekad nesputana i izravna, pomalo otkačena i udarena...ili čak i nisam, ali željela bih biti.
Uvijek sam se bojala prosječnosti, i bila nesretna jer sam obična...hm obična...
- biti visoka 181cm... nije obično
- biti jedina u školi koja trenira rukomet... nije obično
- imati punu kutiju pjesama koje sam počela pisati još u osnovnjaku... nije obično
- pokloniti prijateljicama home maid naušnice...nije obično
- znati i voljeti "servisirati" pokvareno...nije obično
- svakodnevno proći 10ak km na biciklu...nije obično
- angažirati se u civlinom sektoru...oni koji su angažirani reći će...nije obično
Nije otkačeno ali...nije obično.
Krenula sam u teretanu...danas mi je bio drugi put. I definitivno ću nastaviti, koji je to rush.
Da nije bilo moje Nine, to bi samo ostalo na želji.
Rekla je "Ajmo odmah!" i otišle smo, posudila mi je lovu i krenule smo!
Jedna mala teretana u Centru...lijepa atomosfera, super osoblje.
Od sljedećeg tjedna mislim da ću se uključiti i u treninge, za sad još odlučujem jel bi to bio Fatburning & Style ili Power kick.
Jedan mi je frend rekao sa sam ponorela.
A napisat ću isto što sam i njemu rekla.
Mislim da se moram dovesti u red.
Do uspisa na fax sport je bio među najbitnijim stvarima u mom životu, zato kada dođe proljeće ja jedva čekam da mogu sjesti na bicikl i izbaciti stres iz sebe.
Fali mi aktivnost i stalno sam o tome mislila, i uvijek bi prevladala neka lijepost, lijenost nikada nije bila toliko snažna.
I sada sam rekla dosta!
Moram se pokrenuti u stvarima koje želim i volim, u stvarima koje me na neki način čine posebnom, zašto se ograničavati jer neki ljudi oko mene žele da budem ograničena, a da osjetila sam da je tako, možda zbog njihove slabosti...e pa ja živim za sebe i ono što ja jesam.
I pucam od sreće!!!
Super se osjećam, idem svaki dan u NSK učiti, poslje toga se vidim s dragim ljudima ili obavim nešto, ili pak idem u teretanu.
Život poprima neki smisao.
Smisao kojeg nije bilo u zadnjih nekoliko mjeseci.
Nekako osjećam kao da je ovaj, 25. rođendan bio prekretnica za mene.
Nadam se da će tako i ostati.
Maštam, i maštu preokrećem u planove, što osobne, što poslovne, čini mi se da će rokovnik sa zelenem stranicama i spiralnim uvezom već večeras zapečatiti konture nekog novog projekta...a misli će zabilježiti ono što ću se pitati za 5 godina.
A u svemu tome mi je pomogla i jedna blogerica mailom kojeg mi je poslala prije tjedan dana, pomogla staviti točku na "i" vjere u sebe, točku na "i" vlastite inicijative.
Uz sve divno i motivirajuće upečatila mi se i jedan rečenica...