Strahovi i utjehe
|
A mislim da je bilo dovoljno da u prvi mah čitate jadikovku o mom ljubavnom životu, koji je baj d vej u jednoj pozitivnoj pitanji, a ja opet jadikujem. Na što se naravno veže današnja tema. Bojite li se budućnosti? Ponekad se nađem u situaciji da bih sjela na pod i plakala od straha što će se dogoditi sutra. Ne zato što sutra idem kod zubara ili imam dan D. Već zato što je sve normalno, dobro, pozitivno, i bez problema. Bojim se perioda koji dugo traje, perioda bez problema, perioda kada mi sve ide, i kada je sve baš ok. Bojim se da će se svakog trenutka dogoditi neko sranje. I onda ko iz vica, u toku tog dana kada me peru te gluposti, zazvoni mobitelj, na displeju piše ime moga brata ili tate koji me ne zovu tako često i ja se userem ko grlica da se nešto dogodilo. Imam pouzdanje u Boga, pa se smirim, jer znam da nas Bog nikada neće pustiti da sami idemo putevima koje neznamo svladati. Bog nikada čovjeka ne pušta da ide sam, i nikada nas ne testira više od onoga što zna da možemo podnijeti. Mnogima to nije jasno, ali recimo uzmimo primjer jedne moje frendice kojoj je umro dečko...to što je on u svojem životu i smrti imao s Bogom samo je njihova stvar, u to ne ulazim, nego sam recimo mnogo puta gledala nju u cijeloj toj priči. Jako je dobro podnijela njegov sprovod, ali ni dan danas naravno da nije podnijela njegovu smrt. Ali gledajući nju, našu zajedničku frendicu Nani i mene, mislim da je ona jedina od nas tri koja je dovoljno jaka da to preživi. Ja bi isto to možda uspjela, ali Nani, sumnjam. I zato znam da Bog dopušta u našim životima samo ono što možemo iznesti, mada mislimo da nemožemo, čovjek uvijek od negdje nađe snage, jer nikada u tome nije sam. Ipak nadam se da nas Bog neće testirati da se uvjeri u ono što već zna. Ali eto...ta moja frendica je i sama jednom rekla da ju je život mazio, i da nije imala puno tragedija, one uobičajene pubertetske brije, nije bila puno puta povrijeđena...i onda...paf. Tako ni ja, i mene je život mazio, i ponekad imam osjećaj da je i moju obitelj život mazio, mada znam da to u biti nije istina, i svađe s tatinom stranom obitelji, neki događaji koje više ne spominjemo, rat i 5 godina života u zajednici 9 ljudi + pas...to su sve stvari koje drmaju po našim životima, a opet, bez obzira na slabijju materijalnu mogućnost, još uvijek smo očuvani i zdravi i to je najbitnije. Zato se ponekad preplašim, preplašim budućnosti, preplašim onih trenutaka kada ti se život okrene za 180°, katapultira te, pa se ti snađi u sekundi. Mada eto znam da gore negdje nas četvero imamo jednog malog anđela koji nas čuva, možda više nego svi oni za koje sam uvjerena da su gore...s Bogom. I kada se toga sjetim, malo se smirim, i živim dalje. |
