Hoću živjeti
|
Danas prvi dan na poslu nakon godišnjeg i danas sasvim sigurna u svoju odluku da ne želim tamo više raditi...nije zbog posla, ni zbog kolega, ni zbog prostora, ni zbog neznam čega, već baš zbog tog svega. Nedostajat će mi definitivno, i ljudi, i prostor, pogotovo sada kad ćemo ga napokon urediti, kada će svatko imati svoj stol, a ne kao zadnju godinu dana kada smo sjedile nas 3 na čošku velikog kongresnog i kada je svatko slušao što pričaš na telefon, kada je svatko pratio tvoj korak, a bome i ti njegov, kada ste smješteni na 2m kvadratna, onda je teško ne zapaziti što ti radi kolegica... I razmišljala sam si dali bi se ipak možda predomislila, jer eto, radim ovdje već godinu i pol, a sad će se napokon znati opisi posla ljudi u uredu i sada će svatko imati svoj mali dragi kutak...ali to je sve...i mislim da se ništa neće promjeniti, svi će sve raditi, i plaća će ostati ista, i tako to...nemam baš motiva za tako nešta... Naravno da moja odluka ne znači konačan prestanak posla, sve dok se ne pojavi nova osoba koja bi to bila voljna i željna raditi, i sve dok ju ja ne naučim poslu, ja ću i dalje odlaziti tamo i raditi te svoje poslove, i to mi odgovara, moći ću doći kada budem željela, i raditi ću one samo prijeko potrebne stvari... Volim biti tajnica, i zbilja volim raditi u neprofitnim organizacijama, ali ovdje sam osjetila profesionalizaciju rada, kada me češće na stresnoj razini drže odnosi s državnim institucijama i razmišljanje o financijama, nego da me opušta i veseli rad na projektima, razgovor s roditeljima koji nazovu i traže pomoć... Želim biti društveno korisna i aktivna, nemogu nikada biti na miru, kada sam na miru onda se osjećam lijeno i nesposobno, i manje se smijem. U jednom trenu sam se osjetila tako zalaufana u posao i zaboravila sam da sam još uvijek student, smanjili su se kontakti sa studentima, i pomalo sam imala osjećaj da radim upravo ono što neki moji studenti žele, neki vlastiti rad nakon faksa, u neprofitnom sektoru i nešto što neće biti zatupljujuće niti teško za dušu...i stresla sam se, pa ti živiš i radiš stvaran život, a nitko te neće u budućnosti cijeniti bez faksa. I nećeš dobiti priliku da te netko cijeni jer dobro radiš poslove koje iovako radiš jer će te poslove dobiti osoba s faksom...i rekla sam stoj! Ima još udruga s kojima surađujem, ima puno kontakata koje sam stekla, imam jako dobro radno iskustvo i ne bojim se za svoju budućnost, da neću za 2 godine kada budem imala diplomu u rukama naći i mjesto na kojem želim profesionalno rasti. Tu me dovelo i do druge teme, emocionalnog karaktera...pokušala sam se zamisliti u vezi, s bilo kim, evo recimo s onim tipom što se rola po Bundeku (zgodan za poludit, khm), ali nemogu, ne vidim se u vezi, ja, osoba koja je svako toliko zaljubljena, koja bi se baš malo ljubila i mazila i koja bi žarko željela imati nekog, se ne vidi u vezi...za poluditi...ne, ne vidim se niti u neobaveznom sexu, to ne prakticiram, ne, i gotovo, svaki put kada je god nešta krenulo u tom smjeru ja sam se zaljubila do ušiju, i kako da ja onda prakticiram nešto neobavezno...a ne vidim se u vezi. Ne vidim se da s nekim hodam držeći se za ruku po gradu, da idemo zajedno van, da upoznajem njegove prijatelje, da ga uopznajem sa svojima, a pogotovo roditeljima, da planiramo negdje ići, nešto raditi, zajedno... Možda zato što nikad nisam niti imala vezu...ja 24 godine, bez veze, ikada, naravno da me takve stvari plaše i da si ih nemogu zamisliti. Ne samo to, nego imam osjećaj da nisam stvorena za vezu i da ju nikada neću niti imati, i da vam pravo velim, to me nije rastužilo... A kako se vidim? Vidim sebe kako radim neke stvari koje volim, kako sam dobra u svom poslu, kako nešto vidim i koordiniram, kako savjetujem i pomažem, kako radim u nekom lijepom ured kao soc. radnica, kako se družim s ljudima, kako imam svoj auto, stan, laptop i sve ostale (ne)potrebne tehničke stvarčice...vidim sebe kako putujem, kako uživam na obali neke vode (more, rijeka, jezero), kako sam zadovoljna sobom...kada gledam daleko u budućnost, vidim sebe, vidim dijete, ali muža ne vidim, vidim tužne oči u ogledalu, ali i to da sam se pomirila u situaciji da ljubav nije za mene...i nisam tužna zbog toga, nisam uopće... Možda sam samo malo pretjerala sa razmišljanjima na odrasli način, neznam, možda nikada nisam niti počela, ali imam osjećaj da smo se nekako uozbiljili, baš kako je i jedan bloger nedavno napisao, počeli smo brijati na poslove, aute, stanove, obitelji, nitko se više ne zabavlja... Tako i ja, možda se previše družim s ljudima u sretnim brakovima i vezama, s ljudima na uspješnim poslovima, stalno sa nekim obaveznama...a pak bez obaveza ne mogu...mogla bih samo, ovaj put ozbiljno zamoliti da me ne pitaju stalno kad ću završiti taj fax ili kad ću si već jednom naći dečka... Željela bih bili ono kako se osjećam, opuštena, smirena i bez obaveza, jednom napokon, i sjećam se kao klinka kako sam gledala ljude od 24 kao odgovorne i odrasle, a sada, napokon ovdje, tako se ne osjećam, znam da bih mogla okrenuti nebo i zemlju na glavačke samo kada bih to htjela, promjeniti život iz korjena (do prije par mjeseci sam o tome sanjala, da se udam za nekog kretena u švedsku), a opet se osjećam kao netko tko bi htjio sjesti na bicikl i istraživati svijet, slikati, pisati pjesme, praviti nakit, plesati i svašta nešto, pa čak i izlaziti, sjediti na kavi u NSBu i kasnije lagati ljudima sa sam učila cijeli dan, planinariti, da, planinariti...i sjesti pod onu prokletu lipu na obali Korane preko puta slapa, jer to još uvijek nisam stigla napraviti... |
