Ajm bak
|
Vratila sam se, u Zagreb da se odmorim od godišnjeg odmora hehe...puno sam čitala tamo i malo pisala, onako blogovski pa vam ostavljam dojmove s majn holidej :-) *********************** - Ako ne uđem sad u vodu pičkica sam. Ok, iovako sam pičkica, ali sam još veća ako ne uđem. - Daj ajde, bolja je nego jučer! - Jučer se nisam kupala. Brrrrr...Kakva ja voda? - Pa...dobra je...za cirkulaciju Nekoliko minuta nakon...Chi poboljšava svoju cirkulaciju. More, napokon more, ali hladno za pop..., ne osjećam tijelo, utrnuo je svaki dio osjetila nazvanog koža. Bojim se trenutka kada će mi poslati toplo jer kažu da su to prvi znaci hipotermije. Ali riba je riba, glavno da se pliva. - Daj, ovo nije normalno, idem van. - Pa tek si ušla... - Blabla, pričaš bezvezeeee....brrrr ********************* Stojim na podestu ispred kuće, toplo mlijeko u rukama, mrak i opuštajući zvukovi ponekih kapi zaslužnih za daljnji tok misli... Iza mene zvukovi "Večernje škole", a mala haharka spava u sobi, spokojna tišina. Sve je plavo, i more, i nebo, neke tužne indigo boje, samo pokoja munja sramežljivo otkrije liniju koja odvaja Pag od neba i morskih dubina. Dok u daljini gusjenica čarobnih boja otkriva u minutu da je stigao trajekt, moje misli odlaze u neke buduće sfere... Da tamo na jednom od kreveta spava moje malo čudo, dječak kojem će ime dati tata jer nisam dobra sa muškim imenima (možda Jakov ili Marko) ili djevojčica Tena (ovo ime nedam ni pod cijenu razvoda), a on prilazi i zagrljeni gledamo indigo stvarnost. Ali lice mu ne vidim, mada sam sa svim poznatim licima probala. Nije tu. Nijedan se nebi uklopio u sliku moje obitelji, možda su preveliki kriteriji, ali su oni koje se proći mora. Nije tu, ne zato što ni jedan nije dovoljno dobar, ima nekih koji su previše dobri, nego on još nije ušao u moj život. A kad uđe, vjerojatno ću znati odmah. Kiša se polako pretvara u malog nasilnika i svojim kapima tjera da se povučem u sigurnije prostore. ******************* "Begu legu, cigani se legu na širokom brijegu, a ciganke varošanke isplazile jezike..." Dalje neznam, niti bih željela znati, šta da vam kažem, moja teta, sa sela je žena, i nezna, nema pojma. Pjesmica je možda maloj djeci zabavna, isto kao što je i davati dvogodnišnjem djetetu pivo, doduše bezalkoholno, ali pivo... Djetetu koje neće u budućnosti razmišljati zašto ima predrasude prema romima...begu legu... ***************** On možda nije zadnji muškarac na svijetu, možda nije ni najbolji, možda ću poslije plakati, ja sam takva poslije plačem, ali sam odlučila uživati malo, prepustiti se, ljubiti, malo, samo malo...i to je to... Mada ne vjerujem u razne isprike koje mi daje, trenutno želim biti u uvijerenju da je zbilja imao alergijski napadaj i sve što s njim ide, lijepše je zatvoriti oči i okrenuti glavu...ništa mi ne duguje...osim možda tog poljubca koji očekujem, nakon odluke o prepuštanju, koju imam već nekoliko dana, vjerojatno će sve propasti...koja sam ja lakovjerna ženska...a sve u svemu, ništa ne gubim, poljubac, ili bez, svejedno mi je, navikla sam... ******************* Dali bi vi dali 154kn za 5 satno putovanje, iliti Tour de Ličko-senjska i Karlovačka županija, da vam nije mučno, ali pored vas sjedi naparfemirana teta, a vi imate alergiju na mirise, ispred su dva vozača iz Gospića (isprika svim normalnim Gospićanima ali ovo su fakat seljačine) raskopčanih košulja i slušaju želje i pozdrave za mladence? Dali bi vi dali 154kn za to? Bi dali bi, jer nemate izbora... A i Ličko lešće je jedno divno mjesto. Da vas ja još nešto pitam, vozite se kroz krajeve gdje su kuće porušene, oznake gelera na fasadama, kroz krajeve gdje su vaši očevi, djedovi, rođaci ginuli, kroz krajeve u kojima nema posla, u kojim je svaki drugi čovjek invalid rata ili PTSP-ovac. Dali bi vam bilo normalno da vidite oglase za Milu Kitića, i da ljudi u želje i pozdrave svojim najmilijima naručuju narodnjake? Dali je to normalno? Gadi mi se...gadi mi se sve, sve mi se gadi... A ja imam grižnju savjesti što volim slušati Balaševića, Tošu Proeskog, poneku stvar od Halida Bešlića i Jadranke Stojaković... Vozila sam se kraj mjesta koje je bilo zadnja crta bojišta, kraj mjesta gdje su moj djed i ujaci proveli mjesece i godine u dežuranju, gledajući u smjeru svojeg rodnog kraja, i sramota me je uopće razmišljati o tome da ljudi danas, par dana nakon dana obilježavanja Oluje, naručuju naronjake, a još da se oni puštaju na radiju...Pa gdje su nestale one divne pjesme Olivera Dragojevića? Nisam homofob, i imam nekoliko dragih ljudi iz Srbije s kojima sam više manje u kontaktu, i nemogu ih gledati kroz oči rata, jer ti su ga ljudi to doživjeli isto kao i ja...slabo. I nisam nacionalist...ali ne volim ljude koji ne razmišljaju svojom glavom, a znam da ne razmišljaju oni tamo dolje, pokazuju svijetu svoje rane, rane svojih gradova i mjesta, a u radijima im zvone pjesme koje bi trebalo zabraniti javnim dekretom Ministarstva zdravstva. ****************** Došla sam se kući odmoriti par dana, jest da ja kao i obično ima nekog posla, ali nije to posao spomena vrijedan, od ponedjeljka se vraćam s godišnjeg...pa da se bar malo odmorim...jer... Mala gore već spomenuta dvogodišnja haharka se probudi u 7h, sjedne na krevet i pjeva...ljudi, pjeva arije, namijenjene za sopranistice. Istim tonom vrišti kad je ljuta... Usula je u bočicu s tabletom protiv bolova koju čuvah za posebne bolove malo vode, pa mi je tabletu rastopila...sami možete predvidjeti da sam doživjela dotične bolove u narednom danu... A zašto bi jedan wannabe grad imao Apoteku, ili Ljekarnu ili nešto slično? A za autobuse se morate raspitati u birtiji na kolodvoru, jer u turističkoj zajednici vam ništa neznaju reći. Jesam li vam spomenula da uz to sve taj grad smrdi nevjerojatno? Chi dobrodošla kući!!!!!! p.s. Mala haharka se iskupila kad se mazila s Chi nakon što je nešto ružno sanjala... Pusam :-) |
