Supernova
|
"Naš najdublji strah nije nepotpunost. Najdublje se bojimo svoje bezgranične snage. Plaši nas naša svjetlost, a ne naša tama. Pitamo se: "Tko sam ja da sjajim?" Stvarno, zašto ne biste sjali? Vi ste Božje dijete. Vaša lažna skromnost ne služi svijetu. Nema ničeg prosvijetljenog u potiskivanju sebe da biste prikrili tuđu nesigurnost. Rođeni ste da iskažete slavu Boga koji je u vama. On nije u nekima, on je u svima. Pustimo li da naša vlastita svjetlost blista, podsvjesno omogućujemo drugima da svijetle. Oslobađajući se svog najdubljeg straha, pomažemo oslobađanju drugih." Nastupni govor Nelsona Mandele (1994.god.) Jako mi se ovo svidjelo, i posjetilo me na razgovor ugodni koji sam sinoć s frendicom vodila u tramvaju vraćajući se s jednog sastanka. Naime, bio je tamo i onaj, onaj zgodni, onaj dečko koji mi se sada mota po glavi....i jest malo sam ga ignorirala, ali ipak manje od očekivanog. A tako je bio sladak.... No da se vratimo na razgovor... Ja sam ta koja se povlačim, koja se povlačim pred drugim djevojkama, ostavljajući otvoren put prema odabranicima svoga srca... mičem se... I moja mi je Lani u prenesenom značenju rekla da će me natuči ako se i sada povučem...jer sada, sada sam se skoro povukla pred njom, mada ona nije niti željela krenuti putem k njemu... A zašto se ja povlačim? Neznam? Ali već dugo to radim...skrivam se... to objašnjavam time što imam kompleks da nikome nebih smjela pokazati da mi se sviđa, jer tko sam ja da bih bila dostojna da mi se itko sviđa, jer tko sam ja da bih bila dostojna da se sviđam nekome. I uvijek se bojim da ću biti ismijana jer sam se uopće usudila pomisliti da bih se nekome mogla sviđati...sviđati kao žena...jer ono kao osoba...imam mnogo prijatelja i poznanika kojima sam ok... I to što piše u ovim Mandelinim riječima...TKO SAM JA DA SJAJIM? Bojim se sjajiti, bojim se sjajiti na svakom nivou svoga života. Na nivou uspješnosti u poslu, na nivou uspješnosti na faxu, na nivou općenite uspješnosti, a pogotovo na nivou ljubavi. Kako se ja usuđujem sjajiti kao zvijezda na nečijem tuđem nebu? I sada, znam, kao što mi je i Lana rekla, izmišljam gluposti samo da bih se mogla povući...nabrajam na prste neke stvari koje mi ni samoj, nisu bitne u životu, niti njegovo ime, niti njegovo podrijetlo, niti to koliko godina ima, niti to što je po zanimanju, a pogotovo koju muziku sluša. To su sve bedastoće...a ja bi ih sve najrađe prebrojala na prste i stavljala kao ogroman minus, samo da se mogu povući...povući jer se bojim, ugasnuti kao Supernova. I baš se povući jer on, on je divna osoba, čovjek, zrači nečim posebnim, nečim...a još je i zgodan...a ja bi najrađe da nisam ovdje, da ne postojim, jer opet se evo bojim...neće od toga biti ništa. I rekla mi je još ovo...samo očekuj negativno i negativno ćeš dobiti. Samo očekuj odbijanje i odbijanje ćeš dobiti. A ja fakat želim, fakat očekujem, da on, on napokon bude taj koji će mi doputiti da sjajim, da sjajim kraj njega, barem s pola njegova sjaja... I znam da s pozicije povlačenja i ja imam pravo očekivati da će se netko drugi povuči...jer bilo je onih kojima sam se ja makla s puta, a pogotovo prije par mjeseci, bio je netko kome sam se ja makla s puta, prijateljica kojoj sam se lagano izmakla samo zato što je zgodnija, samo zato što je hrabrija, a ja...ja bila sam zaljubljena, a ja ja sam joj rekla, da on je bio moj...i onda, ništa se nije dobro izrodilo iz toga, niti sam ja bila sretna, a bome ni ona, i cak sam bila tajno sretna zbog toga...zbog tuđe nesreće... Ma ja sam budala, jedna glupa budala, i ko me vidi i ko me zna, nikada nebi pomislio da sam toliko slaba, da sam toliko jadna da to radim...jer to nije znak dobrog dogoja, jer to nije znak niti dobrote, to je znak naj običnije slabosti... I sve dok ne dosegnem tu razinu da pređem preko toga, da nadiđem tu bedastoću, nisam zaslužila niti da sjajim, niti da nađem ljubav... nisam zaslužila... Jer slažem se sa s time da se skrivam, radim fasade, da kada se povlačim lažem, ne govorim istinu ljudima...i nisam prava ja... A tako bih željela sjati, biti ona prava ja, jer tu sam, tu negdje blizu površine, sve bliže i bliže... Mislite li da bih došla do zraka ako bih probala ovaj put, bar ovaj put ostati na pravom putu, ne povlačiti se pred drugima? |



