Prošla baba s kolačima
 Danas sam ga vidjela iz tramvaja, barem mislim da je to bio on, i to me potaklo da razmišljam o epizodama svoga života...ljubavnim epizodama...štefica cvek u raljama života... Epizoda prva Four je bio dečko kojeg sam doživljavala kao jako dragog i povučenog dečka, s kojim možda i nemam o čemu pričati, ali nisam zanemarivala činjenicu da je možda suprotno i da ću se vjerojatno iznenaditi. Bio je tu, prisutan kao svjetlost bez glasa, dečko koji je jedan od onih iz uzrečice da djevojke biraju krive tipove uvijek...on nije bio izabran... Ja sam u to vijeme ludila za jednim našim zajedničkim znancem, više njegovim nego mojim, visokim crnim dečkom, vragolastog pogleda, stereotipnim snom svake žene...ženskarom kod kojeg nisam imala nikakve šanse...ovaj put nisam bila ja odabrana... S Fourom i ostatkom ekipe sam znala prisutvovati mirnim druženjima koje je organizirala moja frendica, a jednom sam s sasvim s drugom prijateljicom, slatkicom, negdje u gradu naletjela na njih, bilo je ljeto, zaružili smo i bili s njima cijelu noć... tada, tek tada, prvi put, bila sam ljubomorana na moju slatkicu, tek tada sam nju, malenu bujnu i simpatičnu djevojku, vidjela konkurencijom.... tek tada sam osjetila da mi zbilja odgovara da Fourov pogled završi na mojem licu...a tu večer ga nisam osjetila...plakala sam jer i ono malo dobrog osjećaja da sam za nekoga posebna nije više bilo realno, i nije bilo bitno tada što mu ja nisam davala priliku da mi se približi...bojala sam se...a tek tada sam skužila da mi je bilo drago imati osjećaj da postojim netko zainteresiran za mene... tek tada sam vidjela da mi se sviđa on... ali bilo je prekasno... ona je bila carica večeri i za njega i njegove prijatelje... točno se sjećam da sam došla kući prazna, potpuno prazna... Nakon nekog vremena usljedile su poruke iz Njemačke gdje je otišao raditi, i nikad poruke samo od njega, nego od njega i njegovog brata, nikad poruke samo za mene, nego za mene i slatkicu... a rekla mi je da je i ona jednu dobila, ja sam mislila da ih je sigurno dobivala kada sam i ja... došli su blagdani pa je stigao jedan i telefonski poziv za mene, a ja sam ga shvatila kao poziv za mene i nju...poziv koji je uputilo njegovo cijelo društvo, ne samo on...odbila sam...što zbog toga što nisam imala vremena što zbog toga što sam se bojala...sjedila sam kod frizerke, i kada sam poklopila, rekla sam joj da je to dečko kojeg zanima moja frendica... i da mi je toga već pomalo dosta... a bila sam u krivu... poziv je stigao još jednom, uskoro, ni tada nisam mogla na kavu, a nisam dogovorila niti drugi susret... ... a onda nakon godinu dana, saznala sam pravu istinu, saznala sam da sam se i njegovim roditeljima svidjela, i da su ga pitali pa što njoj fali...a on je rekao "Zvao sam ju...ali nije htjela samnom..." Bilo mi je strašno... bilo mi je grozno, ali eto prošla je ona teta iz naslova... bilo je prekasno...a i sada ponekad pomislim da možda postoji šansa, ali nisam sigurna dali i ja želim više, a i njegovih se želja bojim... Znam samo da mi je uvijek krivo kada moja frendica želi napraviti druženje kako bi njih, svoje bratiće spojila s nekim curama...ona ima uvijek neku drugu u planu...a ja se osjećam praznom...jer imala sam jednom njega, njega koji me je želio, a ja sam se bojala odbijanja, bojala sam se da ću biti ismijana....sada znam da sam sama kriva za to što sam solo, što nemam nikoga, jer bio je jednom jedan dečko čije čestitke stižu za svaki Božić, Uskrs i neki veći blagdan... dečko kojim me je zvao, a ja sam uvijek tulila kako mene nitko ne zove na kavu... Hoću li se ikada opametiti? |
