MOJ MSN: mala.julie@hotmail.com
...in this world there's real and makebelieve, this seems real to me... */3 doors down/*
ja imam planove.
promjena života:
Glas ruže Serdara Ozkana, Elizabethtown, gitara Mikea Oldfielda.
šetnja u nogama, ne u glavi. šetnja koju započnem na pragu svoje zgrade i potpuno se prepuštam svojim koracima, da ne moram, čak ne bih otvarala oči. na putu si kupujem cvijet, po mogućnosti daliju (zamislite, nije ruža 
).
odlazak u Englesku na godinu i po. posjet Globeu, obavezno... po mogućnosti mačevanje s crvenokosim Englezom 
.
roadtrip. i to u kamp prikolici. oko svijeta, ali možda samo do Francuske. kupujem apsolutno nemoguće suvenire na svakom stajalištu.
Grčka, Egipat. udišem davno zastarjele građevine i čitam između redova...
ležanje na livadi, usred apsolutno ničega.
odlazak nasamo brodom do otvorenog mora. ležim na palubi i gledam zvijezde... pročišćavajuće iskustvo.
dijeljenje najintimnijih misli pretvorenih u puke riječi s potpunim strancem kojeg zasigurno nikada više neću vidjeti.
jednodnevni izleti na Zlarin. sunčam se i plivam cijeli dan...
izgubiti se. jednostavno krenem negdje i izgubim se sa smiješkom.
pisanje priče o slikaru Cordonu koji je jedini uspio podariti dječaku s paralizom donjih usnih mišića osmijeh.
čitati Juliu Cameron i napokon se prestati sputavati...
pampi...diva...
badžo...jedini koji me razumije ne razumijevajući (moja ljubav)
jela...očiju promjenjivih kao more...moja starija sestra...
moja sekach ineska (best friends-since always & forever!!!)
moja pejči...curica s tužnim osmijehom, moja dobrica
emesenovci...zamrli blog
čokoladni oblak...optimizam na djelu =)
snufflepagus...mladi genije...
moja shiza...jedna jako nadarena cura iz susjednog razreda
moj bany...pa, već bi se moglo reć da smo best friendovi...
Euforia...u strahu pred skokom...
Sandra...the dream maker...
Kolega pjesnik
Tiha uzbuna
(ne)Mrtva duša
kaLu...predobar lik iz Samobora...
*/izvučeno s poezije online 
/*
Crna vila
Dok hodam ulicom sto mami uzdah
Crna Vila gleda me svojim crvenim ocima...
Pas lutalica pred mojom slikom bjezi u jos veci mrak...
Tuzna noc reklo bi se...
A ja ostajem ista, nepopravljiva skitnica...
U zraku mirise bol..
Na klupi pored mene jedno srce krvari..
Srce sto jos nije shvatilo da drugog izbora nema...
Tuga je obojila park...
Njeno lice, mlado a izborano onim borama vidljivim samo onome ko je isto prezivio, topi se suzama sto su potekle zahvaljujuci onome okrutnom stvoru...
Totalni krah.. jecaj.. ili nesto gore...
Ona je sama, ona ne vidi mene..
Ona jos nije upoznala Crnu Vilu...
Ona je na putu da je spozna...
Crna Vila se smije njenim suzama...
Crna Vila nece da razumije moju tugu.. niti njenu...
....
Vjetar.. novo je jutro u parku.. ptice su odavno pocele svoj pjev...
Na klupi dva tijela nasa...
Nase jutro tek je svanulo...
Pogledi su cijelu noc ispovijedali pricu o nasim zivotima...
Moje misli su rukama istrazile tvoje tijelo...
Usne nase su postale most za dvije duse...
Dvije skitnice... izgubljene, od Boga odbacene..
Sanjali smo jedan san... sada... ides ti... ostajem ja...
A Crna Vila kezi svoje zute zube...
Prokleta utvara...
*by _anestezija_
Sanjam
Zaspalo je dijete u naručju anđela
Spokojno su titrale trepavice
Kao da sanja
Kao da sanja ljepotu
Zaspalo je dijete
Anđeo je zauvijek pritisnuo off na djetetovoj budilici
A spokojno su titrale trepavice
Ne okrećem se i ne odlazim
Zaspalo je dijete u naručju jednog anđela
Anđeo je gledao u titranje
Razrogačene oči
Ne želim vjerovati
Kada dijete u naručju anđela zaspe zauvijek
(Iako već zauvijek spava)
Tada ću se okrenuti i otići
Jer
Kao da sanjam
Kao da ponekad sanjam nešto lijepo
*by Hela
Koncentracija moći
Situacija kao da i nije
Idu i vraćaju se malodušni kao prije
Srce na ulici moli ljubav da se vrati
Podsvijest nameće pitanje koje će sutra da shvati
Krenuli su sami protiv sebe
Odbacili ideale
Otpisali pjesme
Ubili su boga u bogu
Nad ponorom izgradili školu
Nije im dovoljno
Ići će još dalje - budale
*by Poison Ivy
| < | srpanj, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
U zg-u sam. having a great time...
riječi su suvišne. osmijeh je u potpunosti dovoljan =)
osobna odiseja uma zarobljena u lutalačkoj tami autobusa. zapisano drhtavom rukom mehaničkog kretanja pod zvjezdanim blještavilom hibrida svjetlosti i tame.
suprotno uvriježenom mišljenju, avanturisti nisu hrabri sami po sebi. jednostavno imaju obraza suočiti se sa svojim urođenim strahom od nepoznatog.
putujete li noću, vi, koji nikada niste imali hrabrosti pogledati neugašenoj uličnoj lampi u oči, moći ćete iz prividne sigurnosti mehaničkog čudovišta neke vrste napokon vidjeti kraljicu, veličanstvenu noć, čija je kruna Mjesec, a plašt zviježđa, i čija se krv razlijeva po otvorenoj cesti izdizanjem vojske jutra.
pisano u autobusu, oko 2h po noći.
"... jer noćas sam samo jedan korak na cesti života..."
suptilno i neprimjetno tonem u vrućinu omamljujućih nota zvjezdane prašine što me obavija prekrivena zelenim svjetlom.
još jedan stih uludo utrošen.
prisutstvo u sobi. netko teško diše posrćući. šok me prikuje za stolac.
sporadično se pomiču glasovi iz druge sobe. sporadično se pomiču moje misli, tražeći krivca za zagrljaj noći.
ne. ne treba mi krivac. već netko kome ću zahvaliti.
šutim i čekam.
zvuk gitare iz kuhinje. miris propuštenih nota. nije ljeto za njih, za njih je tek običan dan.
a za mene?
za mene je vilinska noć. možda i čujem vanjske zvukove. no moj razgovor s noći je potpuno izvan njihova dometa.
oko mene lebde crvene krijesnice, ne pržeći, već hladeći moju kožu.
osvjetljavaju mi glasove iz televizijske kutije.
moja osobna alfa i omega. moja simfonija plave, zelene i ljubičaste.
da mi je barem danas probdijeti noć...
"noćas se moje čelo žari, noćas se moje vjeđe pote, i moje misli san ozari, umrijet ću noćas od ljepote..."
i čekaju i smiješe se u osjetljivoj debati.
i čekaju i gledaju kako se pokrećeš.
polako u zrakopraznom prostoru njihovog shvaćanja.
a nikad ne shvate.
i onda zatrebaš nove ljude.
dok oni čekaju i sanjaju da si uistinu shvaćena.
i tvoje stanice je opržilo sunce.
nikad u potpunosti crveno.
a oni čekaju i pokušavaju biti uravnoteženi.
i onda te pukne nevjerojatna sreća.
a oni čekaju i vole te.
uvijek potpuno.
i onda shvatiš da je svaki dan isti.
sunčan i pun riječi.
a oni čekaju da se probudiš iz vrućine.
i onda ti shvatiš da su ove reiječi tekle apsolutno bez reda i poretka onako kako su ti padale na pamet. i da čak ni za tebe nemaju značenje. bar ne povezano. ali ipak...
tu sam.
oprostite mi što ne odgovaram na komentare, nemam kada ni gdje... al volim vas sve...
mirisi ljeta... mjesečina... starlight...
ljeto donosi... samoću?
ne postojim u ovim riječima, ili možda postojim, a ako i postojim, tada je to tek trak... u kojem se gubim kao u valu promatranom s broda... otočke avanture i ledeno čista boja mora... plava, a opet prozirna...
još jedna fotografija izgubljena u vremenu...
povija me vruć vjetar ljetnog uzdaha. i sad me razočaranje još drži. ma ne. tek toliko da ubije sparnu dosadu.
izgubila se ona euforija... povratak očekivan... ne zna se kada...
žao mi je. sad sam vas razočarala ovim ispraznodosadnomelankoličnim postom...
u redu je, zar ne?
hvala shelly na ljubavi =)
luv ya =)
