Svašta/Ništa
ponedjeljak, 28.10.2013.
Samostalni letaci nove generacije
Svaka generacija svoje trenutke nosi, ponekad te pokosi a ponekad te uzdigne u visine o kojima si mogao samo mastati. I sto znaci biti 5 minuta na daskama sto zivot znace? Kad poslije tih 5minuta slave i dalje mrvice skupljas. Ko sto danas ljudi skupljaju boce i na njima zarade 50kn od kojih si jedva kupe osnovne potrepstine. 5 minuta zivis svoj san, i zivis za taj dan od 5 minuta.... Kada dodje taj trenutak kad prestanes loviti san, i pocnes ziviti iz dana u dan? Kada zaboravis sto ti je bio san? Tesko je kad crncis iz dana u dan, radis neprimjecen, a sve sto zelis je ostaviti trag. Ostaviti trag u svijetu kaosa koji danas vlada. Sve te gura naprijed, vise brze nema stajanja,udjes u taj sistem kaosa i brzine...dajes i dajes...trudis se a na kraju samo praznina ostaje. Stani. Ne zuri. Pogledaj sto si radis. Ne svidja mi se svijet kaosa kakav je danas. Nema reda bez kaosa, nema svijetla bez sjene. Sve je to neko breme s kojim se nosis. Volim i mir i kaos, al kaos je previse prevladao. Kako se kaze ne znas tko pije a tko place. Vapaj u meni se budi sve jace. Ne snalazim se u ovom vremenu cudnom, gdje moje oko budno promatra svijet koji strmoglavi u bezdan. Iz dana u dan. Kako se uzdici i biti promijena koju zelis vidjeti u svijetu...tesko je u ovom svijetu kaosa kada svi jure neke cudne vrijednosti. Vrijednosti po kojima zivimo smo sami stvorili, a nisu bas neke vrijednosti. Beskonacnost brojeva je imaginacija naseg uma. U prirodi nema brojeva, al nas um je naucio brojati, i novac je samo broj...koja je vrijednost novca? Sto je novac...obicna kovanica ili papir, s brojem. cudna vrijednost ljudskog uma, i najgore je sto ta vrijednost prevladava. imas para mozes si priustiti mnogo, nemas para ne mozes. I nije najsretniji onaj koji ima, pa neki put ni onaj koji nema,ako je zaslijepljen ludilom obicnog papira. Ludilo to je, jer kako drugacije tu situaciju objasniti.
Sto je onda ljubav? Samo neka cudna stvar koja ti se slucajno dogodi i nemas pojma kaj bi s njom.
Kako s njom upravljati... malo te boli malo si sretan. Malo je sve super pa u drugom trenu kazes krivu rijec, krivo si shvacen i onda boli. Bezveze. neki put je olako shvatis, neki put se prejako za nju zakacis, a i dalje nema objasnjenja zasto se zaljubljujemo?
Opet ludilo, ludi od ljubavi.
Sreca je nesto sto svi osjecamo u nekim trenucima. Kao vjetar te ponese, zatim nestane kako je i doslo. Sreca u ljubavi, sreca u poslu...joj da smo malo vise sretne ruke pa da dobimo na jackpotu veliku paru pa bi nam lakse bilo. I opet si napocetku. Opet trazis srecu za krive stvari i krive vrijednosti. I nije uvijek tako, al jadan si kad vidis da neki imaju nesto sto ti najvjerojatnije nikad neces imati, a s druge strane imas ono sto imas i trebao bi biti sretan zbog toga....jer taj netko nema ono sto ti imas, al susjedova vocka je uvijek sladja. Kontradikcija. Sto ces nemres bez nje, zelis i jedno i drugo. Zelis sve, a sto je to sve ni sam ne znas. Al zelis nesto. Krenes u realizaciju, no tu je kaos koji ce te probati sprijeciti da to realiziras. Trudis se, al jos nema rezultata....trudis se jace, radis vise i pocnes grijesiti. Nema mislosti prema greskama. Trebas ispravljati...ispravljas prepravljas...izgubis se...i zaboravis sto ti je bio cilj cijele te realizacije... ubi te u pojam koas. U sijeni si i cijelo vrijeme promatras svijetlo, al nikako dostici to svijetlo. Samo ga gledas i promatras taj nedostizni cilj... to svijetlo te gura naprijed, to svijetlo sjaji u tvojim ocima, uzide se u tvojim mislima, a sjena te okruzuje i hrani se tvojim nadanjima i smije ti se u facu sto imas nadanja i samo ceka tvoju gresku da te jos vise povuce u sebe. Nema pravila u zivotu. Svijet je jedan veliki kaos... Kaotisnost srece i boli, izmjesanost ljubavi i mrznje....kaos u imaginarnom redu. Nema reda bez nereda. Snadji se kako god znas i umijes jer zivot nikad nije jednosmjeran, nije bajka...ali nije ni totalni uzas. Ziovot je jedna velika pozornica na kojoj su isprepletene sudbine nasih dusa.
četvrtak, 17.10.2013.
PUT SJECANJA
Lijep dan....podsjeca me na dane kada sam isla u skolu, samo sto sam ovaj put isla na posao. Prolazim istim putem kojim sam isla u skolu, isti put, ista drveca, razliciti ljudi koji od nekud dolaze ili odlaze, dvije male djevojcice koje idu prema skoli i ja na biciklu sa svojim mislima. To je put koji sam bezbroj puta prosla, ista stazica... jedino je nova klupica sa strane te staze na kojoj se ljudi odmaraju od setnje. Tim putem toliko prolazim da ga rijetko primjecujem...no danas se nesto promijenilo, danas sam malo bolje promotrila put i dozivjela ga opet onim ocima djevojke koja je isla u skolu, pa i iz nje. Za to su mozda najzasluznije curice koje su sa svojim ogromnim torbama, razglabajuci o necemu sto je samo njima svojstveno, isle prema skoli. Kroz taj put sam prosla u mnogim raspravama, smijanjima, prepricavanjima anegdota iz skole pa i strahovima sto ce roditelji reci na jedinicu iz matematike ( nee samo iz matematike, bila sam prosjecan ucenik). Taj put je samnom prosao sve emocije koje su me sorale kroz moje skolstvo i koje me soraju i danas dok idem na posao. A ja nikad nisam skroz uvidjela ljepotu tog puta. I nije neka ljepota u zamazanoj cesti koja ide ravno do krizanja s drrugom cestom, vec ocaravajuci trenutrak jeseni koja utjece na taj put. Ne znam....to je kao osjecaj kada gledate neku stvar ili osobu zdravo za gotovo. Ona je uvijek tu i vi znate da je ona prisutna, i znate da uvijek mozete na njunjega ili tu stvar racunati, ali nikad niste uvidjeli ljepotu toga sto je pred vama. Nazalost neki put prekasno shvatimo vrijednosti onoga sto nam je toliko vremena bilo dostupno. Al takvi smo mi ljudi, gledamo al ne vidimo, ili ne zelimo jednostavno vidjeti.... slusamo al ne zelimo cuti. Neke stvari te jednostavno pogode ko grom iz vedra neba pa pocnes drugacije razmisljati o njima. Shvatis da zivot nije samo ravna cesta, vec kombinacija makadama, raskrizja i autoputa...pocnes uvidjati vrijednosti, koje su cijelo vrijeme bile prisutne, a ti si bio slijep na njih. Pa tako uvidjas ljepotu jednog obicnog puta koji godinama postoji. Koji ti cijelo vrijeme sapuce : Vidi sto je livada s desne strane lijepa, pogle kako se razvilo lijepo drvece s moje lijeve strane, pogledaj kako uljepsava moju tmurnu boju.....pogledaj kako dise i zivi u ovo jesensko doba, kada gubi svoje lisce i priprema se za zimu..pogledaj bolje, naculi usi i cut ces sum na granama koje pjevaju posebnu melodiju.... pogledaj kako me sunce obasjava i ocarava... otvori oci i naculi usi i samo uzivaj...tu sam...gledam te svaki dan, a ti mene ne vidis...pjevam ti svaki dan ali me ne cujes...
Gledam te i vidim te po prvi put u svom zivotu... po prvi put uvidjam tvoju ljpotu i ljepotu ovog suncanog dana sto te uljepsava. Prekrasan je jesenski dan, toliko lijep da pozelim ici van i setati se po puticcu i upijati sve njegove raskosi. Pozelim se igrati svijetlom i sjenom koje pada na tebe. Zelim ti se oduziti i vise nikad prestati gledati i slusati.....i samo uzivati u lijepoti jednog jesenskog dana.
ponedjeljak, 14.10.2013.
Drustveno je to vrjeme
Vrijeme je fascinacija mnogih, pa tako i mene...obicnog covjeka. I dok neki pokusavaju (po mom misljenju bezuspjesno, al nista nije nemoguce) upravljati vremenom, ja ga pokusavam razumijeti. Zasto neke situacije teku sporo, a neke prolete kao sto munje proparaju nebo. Iz godine u godinu slavimo rodjendan, Bozic, Novu godinu, Uskrs..i mnoge druge blagdane... uvijek isto, familija, prijatelji, brdo klope, kolaca...i cuge. I naravno u dobrom drustvu vrijeme brzo proleti da nismo ni svijesni, jer u krajnjoj liniji ne razmisljamo o tome koliko je proslo. S druge strane sto vise gledam na sat vrijeme prolazi sve sporije....cini mi se da minuta prolazi ko puz kad prelazi cestu... Na poslu, kad nema mnogo za raditi, toliko se dosadjujem, da sam sama sebi dosadna...i onda pocnem razmisljati sto sve mogu napraviti u tom vremenu. Ne volim imati isplaniranu svaku minutu u danu, jer jednostavno nisam osoba koja planira... Dok tako razmisljam sto da radim sama sa sobom, sjetim se kako je bilo jednostavno biti dijete. Dijete bi se necega dosjetilo, prvo sto mu padne na pamet da radi, radilo bi. Ja doduse ne mogu sarati po zidovima, jer bi me sef ubio... Sjetim se pikula, i kako smo se pikulali od popodneva pa sve dok se nisu upalila svijetla na ulicnim lampama (to je uvijek bio znak za ici doma). Igrali smo se s pikulama 5 sati,i nikad nam nije bilo dosta. Pet sati je nesto vise od pola radnog vremena... Kao dijete svo moguce vrijeme provodila sam vani, igrajuci se s loptom, trckarajuci ili igrajuci se s pikulama. Danas to bas i ne mogu, jer jednostavno nemam onoliko vremena kao prije. Pola dana ode na posao, druga polovica na odnose i radove u kuci, pa ubijanje vremena s deckom....i tako vrijeme prodje u sada vec svakodnevnim istim radnjama. Ne zalim se, ali ubijama me cinjenica da ti `drustvo`
diktira vrijeme... Sami sebe ogranicavamo i stavljamo pod okove Zakona. Zakon je tu da se postuje,a zakon je napravljen da bi bilo reda u drustvu. Drustvo cine ljudi, njihovi prijatelji, obitelji, kolege, studenti....i tako dalje. Postivati Zakon bi znacilo postivati covjeka i cijelo drustvo. To bi bilo logican slijed i zakljucak. Deset Bozjih zakona je najbolji zakon koji postoji, al tih zakona se malo tko drzi. Veoma su jednostavni, pa ih je trebalo zakomplicirati kako se drustvo razvijalo. Vrijeme je prolazilo i kako je drustvo ``napredovalo``, tako su i napredovali zakoni, kojih se sve manje drzimo, ili bar pokusavamo. Zakon donosi drustvo, jer drustvo bira osobe koje donose zakon i koji su isto tako dio tog drustva. To sto osobe koje donose zakon ne razmisljaju o drustvu u kojem zivi je druga stvar od koje mi se dize kosa na glavi. Ja sam osoba koja zivi od drustva, svi mi zivimo od drustva. Jer ja radim da bi umirovljenici imali mirovinu, branitelji svoju mirovinu, socijalni slucajevi kruh....Ja radim da bi drugi zivjeli, i ne smeta me raditi za to jer smo socijalna i drustvena bica. Emocijonalna smo bica koja se mogu poistovijetiti s tudom boli ili srecom. Zato se razlikujemo od zivotinja. No zivotinje imaju bolji ustroj nego sto ce covjek ikada imati. Razmotriti cemo pcele koje su veoma socijalna mala stvorenja. U jednoj kosnici zivi preko sto tisuca pcela. Jedna maticccaa (kraljica i majka svih pcela, koja zivi najduze) i njezin posao je samo se pariti i radjati...ostatak kosnice cine pcele radilice koje obavljaju sav posao (ciscenje, skupljanje peludi, hrannjenje ,briga za mlade...itd) i trutovi koji oplodjuju maticu i svojim prisustvom pospjesuju bolji rad pcela radilica. Samo jedan trut oplodi maticu, i to onaj koji je najbrzi...poslije nekog vremena trutove izopce iz zajednice, i oni bez nje ugibaju. Jednostavno, to je tak. I tako savrseno funkcioniraju. Proizvode med, propolis kojim same krpaju rupe na kosnici i dezinficiraju je, maticnu mlijec koja je odlicna za imunosustav. Tako mala
bica a imaju sustav koji radi bezprijekorno.A mi ljudi nakon toliko sustava jos nismo nasli onaj koji bi nam pasao. A vrijeme i dalje prolazi.... svako vrijeme nosi svoje mane i vrline....vrlina je mana, a mana je vrlina. Vrijeme vjecita fascinacija, koja te malo baci u proslost, pa preleti sadasnjost u nadi za bolju buducnost koja je toliko neizvjesna kao i samo vrijeme. Do kad ce vrijeme teci, do kad cemo imati prilike isprobavati nove sustave vlasti, drustva? Vec se vode racunice do kad ce biti ovog izvora, onog izvora i po svemu sudeci moje vrijeme ce isteci .....no opet svako vrijeme nosi svoju promijenuu, svoje svojstvo...jer svaki covjek je svojstvo koje utjece na vrijeme u kojem zivi. Vrijeme tece, kao sto tece slap, no kad voda presusi, slapa vise nema. Moze li vrijeme presusiti, nestati, moze li vrijeeme stati? I kada bi moglo kakve bi to posljedice ostavilo? Eto to je to....covjek ne razmislja o posljedicama...prva cu priznati da radim neke stvari ne razmisljajuci o posljedicama, dakako da nekad one izostanu,a nekad se stvore ko rane na kozi koje ne znas od kud ti....posljedica je uvijek neki problem koji zatim treba rijesiti.
Trebalo bi rijesiti, a mnogo puta se stavlja pod tepih dok se ne skupe...a onda tek nastane kaos, a vremena sve manje. Da li je smisao zivota stvarati probleme, a smisao vremena rijesavanje istih? Vrijeme nam daje priliku za ispravak, i to mnogo....zato se bojim posljedicca zaustavljanja vremena. Voljela bi mozda neke trenutke zaustaviti i da traju vjecno, no on je vjecno zapisan u mom srcu. Tko zna, kada bi taj trenutak trajao vjecno mozda bi mi dosadio. Mnogo pretpostavki,a nigdje odgovora...jos bolje..nema pravog odgovora, samo pametnih piitanja....
Disemo, stvaramo
sudaramo se kao elektroni
stvaramo nove veze
fizicke i kemijske veze
tek tako bezveze
al ipak s vezom
Gledamo iznutra
ne gledamo iz vana
Nama mana je vrlina a vrlina je mana
Nevidjeni kaos u naizgled
savrsenom redu
sve to dodje na svoje valjda
u svakom pogledu
Gledamo iznuta
ne gledamo iz vana
nama mana je vrlina a vrlina je mana
Antenat:`Vrlina`
četvrtak, 03.10.2013.
Bez cilja
Neki dan su mi jebene misli bile u glavi. Par dobrih razmisljanja...bar ja tak mislim, da su jebene.Nekom bi mozda bile i glupe, al to je tak. Nesto sto je meni dobro drugome je lose, ili obrnuto. Pitanje je uopce sto je dobro. Razlicto percepiramo stanje,osjecaj ili stvar na dobro ili lose. Fora su mi razlicita razmisljanja. Neki dan dvije cure su se napile na sanku. Njima je bilo super, pricale su o stvarima koje je malo tko razumio. Pogotovo musko drustvo sastrane koje se ironicno podsmijehivalo. Zapravo je ta situacija glupa. Cure su bile u svom filmu, stare prijateljice koje su ceprkale po proslosti i prisjecali se lijepih trenutaka. Istina, bile su glasne,al kaj boli ih kurac...a i mene. No ljudi koji ih ne znaju misle kako su degutantne, glasne, naporne ili razne druge misli. Kaj god napravis, s jedne strane ce te prihvatiti, s druge ce ti se podsmijehivati, treca stranu boli kurac...svatko nesto ima za reci.
Svatko ima nekakvo misljenje o glupostima.. pusti ljude da se vesele. Zar ljudi moraju imati misljenje o svemu?
Evo ja se pitam zasto?
Zasto moram imati misljenje o necemu za sto me apsolutno zaboli ona stvar koju nemam....da ne budem previse vulgarna sa spominjanjem penisa... Ipak je to korisna stvar za muskarce,dakako i za zene, ali mi zene previse patimo zbog te stvarcice. Respect prema toj stvari, pa je vise necemo spominjati previse u vulgarnom smislu.
Eto o takvim stvarima ja imam misljenje, a zaboli me sto je netko kupio najnoviji samsung s4..mislim super za tu osobu,al sto bi ja trebla misliti. Zapravo prvo sto mi je proslo kroz glavu na tu vijest, ovaj ce postati asocijalan. Tehnologija dovodi do asocijalnosti u drustvu. Jer jebemti ja kavu s prijateljima kad oni drkaju po mobitelu i dopisuju se u grupi na whats appu. E frend ajmo na kavu, ja cu si skuhati doma kavu ti si skuhaj doma kavu pa bumo se dopisivali dok ju pijemo...nema potrebe da se vidimo,kad se mozemo dopisivati i ustediti 8kn. Dnevno popijem tri kave...to je 24kn ustede. platim cigarete 18kn sto znaci da sam ustedila 6kn na dan. Pa nije ni to lose.
A da...ta osoba( necu govoriti imena jer je to stvarno sporedna stvar) koja je kupila najnoviji samsung je stvarno postala asocijalna..Zasto? Jer je igrica na najnovijem mobitelu bolja od razgovora. Zanimljivija je,ak nis drugo. Mislim more biti, jer neki razgovori stvarno mogu zamoriti covjeka. Znam jer radim posao konobarice da si mogu platiti studij. A kroz birtiju prodju svakakvi ljudi, s razlicitim misljenjima... Kao konobar moras biti i psiholog i socijolog...psihijatar..da dalje ne nabrajam, moras biti sve, i jos k tome moras se smijeskati cijelo vrijeme...moras biti pristojan, bez obzira sto bi najradije sve poslao u onu stvar. No nije ni to lose. Ima ljudi koji znaju znanje, razumiju mnoge stvari i spremni su dijeliti to znanje. Ima zanimljivih misljenja, ima i pijandura i napornih ljudi,ali ima i normalnih(po mojoj slobodnoj prosudbi) s kojima se da naci zajednicka tema....a uvijek se moze pricati o filmu, klopi, o knjigama...to su nekakve univerzalne teme o kojima se uvijek moze pricati. A ako nema ni jedne teme, vrijeme je neiscrpna tema za razbijanje leda. Filozofija malih stvari. Dao bi se napraviti znanstveni rad o poslu u birtiji. Covjek uci dok je ziv...dostupno nam je previse informacija, a ne mozemo ih sve procesuirati, jer nas mozak jos nije razvijen do te mjere. U masi informacija trazimo onu koja nas zanima...nije lako....i potraga moze potrajati...al dok trazimo nailazimo na mnoge koje su isto tako zanimljive i ucimo ih usput. Uvijek se sjetim one izreke... Dok putujemo prema nekom cilju, samo putovanje nas ispunjuje i cini sretnima, a kad dodjemo na cilj onda se razocaramo, jer nikad nije ono sto smo ocekivali.
Na samom kraju ovog posta nemam pojma sto je bio moj cilj pisanja... a ne mora svaki put postojati cilj, vec samo put bez kraja.
