Otkucaj

Mmmm.... Nairobi... Lijepa Masaika uz mene. Gledamo u sunce. Kako li je krasno...Alieni počnu napadati! Bježim! Sivi su. Ružni! Od kud su došli? Kakav je to čudan pištavi svuk?!? Atonalnost, ista dva tona u triolama! Živcira!!!!! Ne mogu ovako.... Ubit će me! Aha.... Kužim... Razočaranje....

Budilica zvoni. Problemi se vraćaju. Još jedan dan započinje, a ja još nisam potpuno siguran dali sam budan ili još spavam. Još bih htio malo. Samo minutu. U zadnje vrijeme pol noći ne spavam, pišem eseje, a ostatak noći imam neke čudne, grotesne snove, gadne, pa zapravo želim malo biti budan. Ipak navinem budilicu za još 10 min. Loš potez...

Mama stampedira u sobu i dere se na mene, govori o studiranju i o propasti intelekta. Onda ipak lijepo laički kaže da me neće više zvati. Ja zaključim da hoće, pa još malo odspavam... E onda je stvarno problem, kad ti žena sa poremećajem kontrole stresa popizdi... ajoj... Ipak me uspijeva probuditi.... Ustajem na krivu nogu, makar je u takvim trenucima, uz neprospavane noći, svaka noga ona "kriva".



Silazim niz stube i gledam bakin stari sat. Piše 6 i 15, što me podsjeća na penziju. Ma lude su te babe; imaju mogućnost spavati do mile volje, a one odlaze na plac u 6.45 i zauzimaju sva mjesta u tramvaju i onda se čude što im se nitko ne ustaje... Ulazim u kupaonicu pokušavajući se koncentrirati na uspravan i siguran hod. Ne uspjeva mi. Vidim neko mrgudno lice u ogledalu, i napokon se sjetim stvari koje sam odgodio u euforiji čitanja gluposti, da ujutro napravim; esej iz psihologije, esej iz engleskog, rad iz svjetske književnosti, te uopće shvatiti što mi to radimo iz matematike.

Ništa od tuširanja. Sjedam za kompjuter i brzo dopisujem sve footnote na taj glupi psihološki esej (ne esej iz psih, stvarno je psihološki!). Printam. 26 stranica?!? Nema šanse da stignem... Nije ovo laserski printer... Uspijevam. Loš esej, nedvojbeno. Nema veze, barem sam ga napravio. Drugo ne stignem.

Trčim na bus. Jedva stižem. Palim taj sudbonosni diskmen. CD se učitava. Čekam, čekam, namršten sam, iznerviran činjenicom da opet ništa za to srednjoškolsko obrazovanje nisam napravio. Ah, evo, počinje. Violina, improvizira u Dm, pa Cmaj, pa Ab7b5, atonalnost, harmonija, pa počinje i "skladba". "Fine and Dandy" Francuska verzija. Dok bus ispušta staklenične plinove i prijeti izumiranju pingvina, mene pjesma oraspoložuje i busevim dolaskom do Britanca, ja shvaćam da mi se OPET ne da u školu, pa smišljam ispriku. Dobra isprika bi bila da su se u Frankopanskoj tektonske ploče pomakle i napravile rupu, prorez. Da su se unutra zabila dva aviona i da su izazvali potres. Budu li povjerovali? ma ne.... Hrvatska nema dva aviona....

Ništa ne smislim, doduše, odlazim na kavu, razmišljajući kako je ipak lijepo spavati i ne razmišljati o problemima.

Bila je dobra kava. Uvijek je dobra kad markiraš.

Opet spavati, opet budilica, pa neke dane probe, neke svirke, neke škola, i tako ispočetka. Jedva čekam da maturiram.....ako.....