koji sok kad sam otvorila blogic nakon nekog vremena i skuzila da je sve drukcije... konacno, ljetne obveze su se zavrsile, nisam se uspjela ni naspavati kako se spada, a vec je nastava u pripremi. ponekad malo mrzim to sto radim u skoli. ali opet, tu sam vise manje svoj na svome, nitko me ne maltretira, pa zasto bih se zalila?

usput, ponudili su mi vodjenje zbora jos godinu dana. toliko sam to zeljela da sam se skoro rasplakala kad su me pitali. a toliko sam se bojala zbog svih spletki i problema koje smo imali da cu samo postati proslost, bez pozdrava, samo kao rijec na papiru. napises ju i gotovo. ali, naravno, time sto sam ja dobila taj posao netko drugi je morao ostati bez njega. pa mi je bilo jako zao te djevojke. bez obzira na to sto cesto nije bila fer, i sto je cesto radila i govorila protiv mene, bila sam tuzna sto je ona tako razocarana i nesretna. ali nekako se moram odijeliti od toga. planovi su vec tu, razni festivali, natjecanja, cure u polozaju spremne...

pa na uspomenu, par fotkica...



Vela Luka u zalazu sunceka...




zalazak tog istog sunceka... ima jedna prica tu, ali nju ostavljam za neki drugi put...



nas kucni ljubimac... ili bolje receno autni ljubimac... nije se micao sve do odredista s moje registracije.

budite dobro!!

pa bas bih se mogla jos jednom javiti prije nego me opet obaveze oduzmu ovoj blogosferi...

kroz zadnjih nekoliko dana prosla sam tisucu kilometara. a nisam nekamo daleko isla. bar tako kaze onaj aparat koji mi broji kilometre u autu. mozda laze... al zar onda ne bi lagao da umanji kilometrazu? kao, onda je auto vrijedniji. kao. pitam se...
a onda sam shvatila da, zaboga, prakticki ni u trgovinu nejdem pjesice. ipak zivim na brdu, pa tko ce se s vrecicama punim mlijecnih proizvoda, povrca i standardnih dzank fudova vracati uzbrdo? pa nisam luda da to teglim, pogotovo sto sam opet pocela vjezbati, pa ne smijem si istegnuti koji prstic, ne?
a, uostalom, za jednu prigodnu veceru na kojoj sam htjela izgledati sto bolje odlucila obuci bas jedne fine hlace. koncertne. a jedva sam ih zakopcala. pa me lagano primila panika.
a sto mi je vaga pokazala 3 kilograma vise nije me zabrinulo. jednostavno, laze. kurva.
po povratku doma sam odlucila malo rekreacije nabaciti. trbusnjaci su isli bez problema, cak i rastezanje. ali sam vrlo brzo pocela drhtati. pa je potez da obucem cipele s potpeticom od 15cm i nastavim dalje po kuci obavljati sto trebam bio vrlo glup. jer nisam napravila niti tri koraka, a vec sam se razletila po stepenicama.

dobro, malo sam se natukla, nis ozbiljno, ali sam pocela razmisljati o tome koliko sam se ulijenila. kao u onoj reklami, kad se covjeku ne da setati psa, pa kupi na mastercard ili sto li traku za trcanje.

moj otac je svojedobno prelazio 10km dnevno u skolu. pjesice. nase bake su danima pjesacile u posjet nekome, ili doktoru, ili iz neke druge potrebe. a meni je bed parkirati auto 200m od kafica u koji idem jer bih trebala hodati.
a pored svega sam pocela abnormalno puno jesti. zasto? jer sam mirnija. puno mirnija nego prije godinu dana. pa me ne hvata mucnina usred obroka. dapace, u zadnjih 3 mjeseca mislim da nisam bas cesto nesto ostavljala na tanjuru, pogotovo ne u restoranu. prvi put nakon nekoliko godina.

povezano s tim opustanjem... kao da sam se opet prepustila osjecajima. vise me nije toliko sram pokazati ih. zelim se ponositi s njima. i trudim se. ali sam pucam po savovima koji su inace vrlo cvrsti. toliko toga sam skrivala da sad malo previse pokazujem. valjda me nitko nece krivo shvatiti kada me vidi kako placem jer sam se sjetila neceg tuznog, ili mi jednostavno netko nedostaje, ili sam preraznjezena necime.

stoti post... koje promjene... kao da nisam ista osoba...

bas je ponekad super biti ja!

budite mi dobro!

konacno, moram priznati...

mislim si vec par dana, pa bas bih trebala napisati poneki postic. ali od inspiracije ni a.
pa se vozim danas s recimo posla, i slusam neki novi mix u autu. a pjesme idu nekako ovako:
1. Britney Spears:Toxic
2. Mariah Carey:All I want for Christmas
3. Elton John:Circle of life
4. Gloria Gaynor:I will survive
5. Ray Charles:Hit the road Jack

i mislim si, tko je tu lud. 11. kolovoza godine Gospodnje 2007me, ja slusam pjesme iz 60-ih, 70-ih i bozicne.
a onda su na red dosli Backstreet boysi, pa se sjetih kako je prvi sentis koji sam plesala s djecakom koji mi se svidjao bio bas na njihovu Anywhere for you, kad sam imala nekih 9-10 godina. i rastopim se. ne na BSB (sacuvaj Boze), vec na sjecanje na djetinjstvo. jooooj... kako je bilo lakse onda. nije bilo problema, posla, tuge u vecoj kolicini... a onda se sjetim ovih osjecaja koje svaki dan prozivljavam, onaj kad bi najradije iskocila iz koze, ne od neugode, vec od kolicine emocija koje me prozimaju. i shvatim kako je sve trebalo ici bas tim tokom.

jucer kao da se nebo malo otvorilo. vec u 20 sati u Zagrebu je bio mrak. ne, nije pala noc, vec je nadolazeci oblak sve zasjenio pred sobom. a ulicna rasvjeta nije radila. ljudi su bili poprilicno zbunjeni jer se cesta nije vidjela. toliko da su neki vozili mojom stranom ceste, ali meni ususret...
a ja sam asmo mislila kako je steta sto imam dogovor, jer sam toliko zeljela ici prosetati se po tom pljusku...

uz Breakfast at Tiffany's (da, da, od Deep Blue Something), pozdravljam vas, bar zasad...


budite dobro!!