pa bas bih se mogla jos jednom javiti prije nego me opet obaveze oduzmu ovoj blogosferi...
kroz zadnjih nekoliko dana prosla sam tisucu kilometara. a nisam nekamo daleko isla. bar tako kaze onaj aparat koji mi broji kilometre u autu. mozda laze... al zar onda ne bi lagao da umanji kilometrazu? kao, onda je auto vrijedniji. kao. pitam se...
a onda sam shvatila da, zaboga, prakticki ni u trgovinu nejdem pjesice. ipak zivim na brdu, pa tko ce se s vrecicama punim mlijecnih proizvoda, povrca i standardnih dzank fudova vracati uzbrdo? pa nisam luda da to teglim, pogotovo sto sam opet pocela vjezbati, pa ne smijem si istegnuti koji prstic, ne?
a, uostalom, za jednu prigodnu veceru na kojoj sam htjela izgledati sto bolje odlucila obuci bas jedne fine hlace. koncertne. a jedva sam ih zakopcala. pa me lagano primila panika.
a sto mi je vaga pokazala 3 kilograma vise nije me zabrinulo. jednostavno, laze. kurva.
po povratku doma sam odlucila malo rekreacije nabaciti. trbusnjaci su isli bez problema, cak i rastezanje. ali sam vrlo brzo pocela drhtati. pa je potez da obucem cipele s potpeticom od 15cm i nastavim dalje po kuci obavljati sto trebam bio vrlo glup. jer nisam napravila niti tri koraka, a vec sam se razletila po stepenicama.
dobro, malo sam se natukla, nis ozbiljno, ali sam pocela razmisljati o tome koliko sam se ulijenila. kao u onoj reklami, kad se covjeku ne da setati psa, pa kupi na mastercard ili sto li traku za trcanje.
moj otac je svojedobno prelazio 10km dnevno u skolu. pjesice. nase bake su danima pjesacile u posjet nekome, ili doktoru, ili iz neke druge potrebe. a meni je bed parkirati auto 200m od kafica u koji idem jer bih trebala hodati.
a pored svega sam pocela abnormalno puno jesti. zasto? jer sam mirnija. puno mirnija nego prije godinu dana. pa me ne hvata mucnina usred obroka. dapace, u zadnjih 3 mjeseca mislim da nisam bas cesto nesto ostavljala na tanjuru, pogotovo ne u restoranu. prvi put nakon nekoliko godina.
povezano s tim opustanjem... kao da sam se opet prepustila osjecajima. vise me nije toliko sram pokazati ih. zelim se ponositi s njima. i trudim se. ali sam pucam po savovima koji su inace vrlo cvrsti. toliko toga sam skrivala da sad malo previse pokazujem. valjda me nitko nece krivo shvatiti kada me vidi kako placem jer sam se sjetila neceg tuznog, ili mi jednostavno netko nedostaje, ili sam preraznjezena necime.
stoti post... koje promjene... kao da nisam ista osoba...
bas je ponekad super biti ja!
budite mi dobro!
Post je objavljen 15.08.2007. u 23:58 sati.