konacno, moram priznati...

mislim si vec par dana, pa bas bih trebala napisati poneki postic. ali od inspiracije ni a.
pa se vozim danas s recimo posla, i slusam neki novi mix u autu. a pjesme idu nekako ovako:
1. Britney Spears:Toxic
2. Mariah Carey:All I want for Christmas
3. Elton John:Circle of life
4. Gloria Gaynor:I will survive
5. Ray Charles:Hit the road Jack

i mislim si, tko je tu lud. 11. kolovoza godine Gospodnje 2007me, ja slusam pjesme iz 60-ih, 70-ih i bozicne.
a onda su na red dosli Backstreet boysi, pa se sjetih kako je prvi sentis koji sam plesala s djecakom koji mi se svidjao bio bas na njihovu Anywhere for you, kad sam imala nekih 9-10 godina. i rastopim se. ne na BSB (sacuvaj Boze), vec na sjecanje na djetinjstvo. jooooj... kako je bilo lakse onda. nije bilo problema, posla, tuge u vecoj kolicini... a onda se sjetim ovih osjecaja koje svaki dan prozivljavam, onaj kad bi najradije iskocila iz koze, ne od neugode, vec od kolicine emocija koje me prozimaju. i shvatim kako je sve trebalo ici bas tim tokom.

jucer kao da se nebo malo otvorilo. vec u 20 sati u Zagrebu je bio mrak. ne, nije pala noc, vec je nadolazeci oblak sve zasjenio pred sobom. a ulicna rasvjeta nije radila. ljudi su bili poprilicno zbunjeni jer se cesta nije vidjela. toliko da su neki vozili mojom stranom ceste, ali meni ususret...
a ja sam asmo mislila kako je steta sto imam dogovor, jer sam toliko zeljela ici prosetati se po tom pljusku...

uz Breakfast at Tiffany's (da, da, od Deep Blue Something), pozdravljam vas, bar zasad...


budite dobro!!