Na kavi s prijateljicom

Kad moj prijatelj Tamoya Sanshal dođe u goste meni se nikad ne spava i nikad mi nije dosadno…
Zadnji put je donio jednu knjigu za koju je rekao da je jako smiješna…



Danas je bio strašan dan kad nisam mogao njušku proviriti van od kiše.
I gle, uspio sam se baš lijepo zabaviti.



Sutra je promocija knjige u HKD-u u 17 sati i vidimo se tamo…

Pozdrav, Maki

Neka nas konačno puste na miru…



Jer, Majstorica kaže da joj je dosta:
-politike
-posla
-šaltera
-križobolje
-kiše

I meni je dosta:
-susjedovog mačora Flekice
-linjanja
-blatnjavih šapica
-ribica iz konzervi
-bljeskanja foto-aparata


A vama?

Ne, ne mislim na kompozitora već na bernardinca iz dobro nam poznate komedije.

E pa upravo na njega me neodoljivo podsjeća moj D. koji zadnjih dana nakon malo žešće zubne intervencije ima onaj žalosno prestrašeni pogled kao da će se upravo dogoditi smak svijeta.

Kao i velika većina muškaraca i on se boji bolesti u svim oblicima. Uhvatio bi se bez problema u koštac s hordom luđaka da obrani nešto svoje, ali kad ugleda bijelu kutu odmah se okameni. Ako je na TV-u neka serija vezana za bolnicu prebacuje program, a ako mu počnem pričati kako je netko bolestan isti tren snižava glas do šaptanja i mrmlja nešto u stilu «dobro, dobro, šuti…».

I doista, tijekom ovih dvadesetak godina uvjerila sam se na svom poslu kako vrlo često muškarci napuštaju dom ako im se žena razboli ili ako se rodi bolesno dijete, i to doista ne čine zato što ne vole svoju obitelj već iz straha, jer se teško suočavaju s novonastalom situacijom. Rijetki su oni koji to mogu podnjeti.

Ako se pak radi o njima padaju u depresiju i nevjericu, a i najbezazlenija prehlada im zna promijeniti facu do negledljivosti…

Kakva su vaša iskustva?
Zašto se muškarci toliko boje bolesti?

Ukraden mi je novčanik, onaj za kojeg sam govorila da mi je cijeli život u njemu: osobna iskaznica stara i nova, osnovna i dopunska zdravstvena kartica, vozačka dozvola, bankovne i kreditne kartice, kartice svih dućana i Pet centra, članske kartice, vizitke, neke uspomene, i naravno novac…

Osjećam se razgolićeno i blesavo do daske, uz to što znam kako ću mjesec dana obilaziti šaltere, a koliko mi je to drago možete misliti kad ni nakon petnaest godina nisam promijenila adresu prebivališta…

Ali, sama sam kriva…

Svi su mi govorili da se ne hoda s otvorenom torbom, da zaključavam radnu sobu na poslu jer je krađa bilo i ranije (pa i meni prije neku godinu), da zaključavam automobil i vrata od kuće, jer su se vremena promijenila…

A ja se smijala, govorila kako sam navikla tako i kako imam povjerenja u ljude…

Sada kažu da mi je to dobra škola…

Jeste li vi pametniji?

*Možda mi je ovo prilika da promijenim identitet i krenem u neki od drugih života…