Na kavi s prijateljicom

Eto, stvar je ozbiljna čim mi je Majstorica rekla da neko vrijeme neće kuhati kavicu jer je i sama sebi, a vjerojatno i drugima, dosadila svojim kukanjem i mijaukanjem (ovo drugo baš nisam uočio) o tome kako joj je sve gore, kako ne može sjediti, kako ništa od poduzetog ne pomaže…A pošto joj je fokus (što li to znači?) samo na bol u križima teško joj se koncentrirati na druge teme…

Svašta je još nerazumljivog izgovorila: da je vrag odnio šalu, da je glupa kao noć što je išla raditi, da joj niko neće reći hvala, da je živi maler…

Ja sam jako žalostan što joj nije dobro, ali veljača je pa imam zanimaciju, hehe…
Ipak se nadam da ćemo se uskoro čuti, a do tada držimo joj fige.





I mačak ožedni od tolike priče, pitam se zašto se Majstorica ljuti što u zadnje vrijeme pijem vodu samo iz čaše…

Dragi moji, nisam vas zaboravila, obilazim vas brzinski bez komentara, jer s obzirom na okolnosti (situacija bez promjene) moram štedjeti vrijeme za obavljanje poslovnih obveza koje su se nagomilale...

A kako mi sve to utječe na raspoloženje teško da bih bila u stanju danas na kavici nešto lijepo promišljati o ljubavi, pa to prepuštam Ernestu, junaku romana Susanne Tamaro "Pođi kamo te srce vodi", za koji kažu da će ga žene pamtiti po rečenicama muških likova:

„U životu svakog muškarca postoji samo jedna žena s kojom može postići savršeno zajedništvo, a u životu svake žene samo jedan muškarac s kojim se može osjećati potpuno. No međusobni susret, sudbina je koju dožive samo rijetki, malobrojni. Svi ostali prisiljeni su živjeti u stanju nezadovoljstva, trajne sjete. "Koliko je ovakvih susreta?" govorio je u mraku sobe, "jedan na deset tisuća, jedan na milijun, jedan na deset milijuna?" Jedan na deset milijuna, da. Sve ostalo su nagodbe, površne i prolazne sklonosti, tjelesna ili karakterna bliskost, društvene navike.“

Dakle, što mislite, da li se samo jednom istinski ljubi?