|
Dragi moji, oprostite što sam vas držala toliko u neizvjesnosti ali nisam znala, a ne znam ni sad, što bih vam odgovorila na pitanje «Je li bolje?». Jer kad su križa u pitanju stanje se (a i raspoloženje) mijenja triput dnevno, pa čim se pohvališ i s tobom se vesele, moraš «ispravljati krive navode»…
Kad vam je Maki napisao zadnji post još je sve bilo podnošljivo, da bih se nakon toga poskliznula na balkonu, napravila jedan užasan rotacijski pokret i od tada su nastupili pakleni bolovi, ukratko nisam mogla ni sjediti, ni ležati duže od nekoliko minuta, a nekoliko noći sam bukvalno prehodala uz nevjerojatnu muku…samo da kažem da nije bilo naše Kore koje je dolazila da mi daje injekcije mislim da ne bih preživjela, što dovoljno govori o njoj i o blog-prijateljstvima.
Kad su mi jedva snimili stanje vidjeli su da se radi o ekstruziji diska (dakle mekano tkivo kralješka je iscurilo i naleglo na živac koji je upaljen), otišla sam do doktora u Lovransku bolnicu, ali kako sam dobila i gripu (problemi se uvijek gomilaju) rekao je da me u tom stanju nitko neće operirati, a i da mi savjetuje da prije negoli se odlučim odem u Pulu kod Peharca (toplo preporučam svakome tko ima bilo kakve probleme s kralježnicom). Za one koji ne znaju dr. Peharec je jedno vrijeme bio liječnik naše rukometne reprezentacije, a i za Ferrari je radio uloške za vozače Formule i sudjelovao u dizajniranju sjedala za Schumachera…
Uglavnom, obrela sam se tamo i bila tri tjedna, snimio me je kao da sam Ivano Balić, radila prilagođene vježbe, «mučio» me istezanjem ne bi li oslobodio živac, i na kraju rekao da trebam nastaviti vježbati, a da će bolovi vremenom jenjavati. Rezultati su stvarno bili vidljivi, ali sad kad sam prepuštena sama sebi sve ide teže i optimizam pada…
Nabavila sam Elanovu strunjaču, idem na bazen, trudim se stvarno, ali svaki dan mi ideja o operaciji visi nad glavom. Što se toga tiče ne bojim se naravno, ali postoperativni tok je od 3-6 mjeseci, nekom je super, a nekom nije dobro, i što me najviše plaši čini mi se da je mnogo više ovih drugih…
Moj plan je otprilike da za koji dan pokušam otići raditi, nastavim s vježbicama i vidim što će se dalje dogoditi…Uglavnom, ili ću do ljeta biti kao Sopekica ili ću ga provesti po nekakvim terapijama…
I sad još jedan razlog mog nepisanja i «invaliditeta». Kako sam u Puli, ako zanemarimo razlog i bolove, provela prekrasna tri tjedna družeći se, imala krasan apartman uz more, fino papala po okolnim konobama, a sve u cilju i psihičkog oporavka, jedan dan sam otišla i ugradila nokte, koji kako su rasli tako je rastao i moj «problem», jer sam uskoro izgledala kao Florence Griffith-Joyner…
To je bilo prestrašno, sve što sam pisala na kompjuteru je trebalo nekoliko puta ispravljati, nisam mogla više pola stvari obaviti, a da ne govorim kako sam si skoro iskopala oči umivajući se ili da je šminkanje postala nemoguća misija. Jedino se Makiju svidjelo što sam ga fino češkala, ali sam ipak to jučer sredila, skrativši ih na razumnu veličinu…
I još jedna tužna vijest (rekoh da takve stvari uvijek idu na hrpu): sjećate se mog mačjeg stada?
Nema ih više, Maci i tri malena su otrovani u posljednjih nekoliko dana, tako da je Maki ostao sam, ne puštam ga u vrt do daljnjeg, a on sjedi na prozoru i sav je žalostan…sad sam mu ja jedina prijateljica za igru, i teta Kora kad nam dođe u posjet.
Vama zahvaljujem na brizi i razumijevanju što nema kavice do daljnjeg, kad budem mogla javit ću se…
Sretan Uskrs vam želim, a vjerojatno se nije slučajno poklopio i Dan dobrih želja za mene.
|
