Na kavi s prijateljicom

Imala sam namjeru danas uz kavicu ćaskati o nekoj drugoj temi, ali nisam mogla odoljeti već kad je aparat bio uz mene…

Kako je moguće da netko ima ovakav ukus…?

















Napominjem da se ne radi o onima koji nemaju novaca, jer u prva dva slučaja su to ljudi s debelim stažem u inozemstvu gdje su usput imali prilike vidjeti kako izgledaju lijepe kuće i okućnice…i ne samo to, tamo postoje zakoni koji određuju kakvu kuću možeš zidati, postoje rokovi za uređenje fasade i okućnice a unutra možeš završavati sto godina, važno je da se uklopiš u krajolik…

Kod nas možeš uložiti veliki trud u oplemenjivanju svog mjesta življenja, a onda ti pokraj ili nasuprot izniknu ptice i nogometne lopte, kuće s puškarnicama ili tornjevima, a o zaklanjanju vidika da ne govorim…

Valjda bi trebali postojati i neki zakoni, ne može baš svako raditi što hoće…
Ili treba poštovati ono «Nije što je lijepo već što se kome sviđa»…

Što mislite o tome? Imate li vi kakav primjer u vašem susjedstvu?
(Ako imate pošaljite mi sliku na mail, rado ću je prezentirati…iako mislim da bi se teško moglo ovu s pticama nadmašiti…)

I nadam se da neće neku od uslikanih kuća orobiti jer su me prolaznici čudno gledali dok sam slikala iz kola, a moguće su mislili da i ja želim ovakvu pticu prikeljiti na ogradu…

Slušam naše roditelje kako govore: «Nisu trebali osuditi Šimića, ipak je toliko ljudi spasio…»

Onda im uvijek iznova objašnjavam kako je nemoralno raditi u državnoj bolnici, koristiti svu infrastrukturu i ljude, primati plaću, i još uzimati novce od bolesnih i očajnih ljudi…

Slože se sa mnom, a za koji dan opet ponove isto.
Pitam ih: «A što biste da ste se našli u toj situaciji i da nemate novaca za operaciju?»

Opet se slože, a potom po starom, tvrdeći da treba uloviti krupne ribe…

E sad, što mene najviše smeta u «slučaju Šimić»? Njegova bahatost, koverte s nepromijenjenim markama u eure kojim dokazuje da je izgubio svaku mjeru, izjava da smrt nije strašna a boji se za vlastiti život, a najviše slika Majke Božje na zidu…

Potpuno razumijem gospođu Krajnović koja je rekla da ga je odlučila prijaviti kad je prvi put u životu vidjela svog oca kako plače kao malo dijete. Ne kažem da treba osam godina u zatvor kao ubojice, zadovoljila bih se i vraćenim novcem i zabranom rada…

(Moram reći da sam na tu temu jako osjetljiva jer sam '95 morala odvesti majku u Houston da joj spasim život, operacija je koštala 45 tisuća maraka, u to vrijeme nisi mogao ni kredit dignuti, niti takvom brzinom prodati nekretninu…nakon nekoliko dana očaja uspjela sam od rodbine i prijatelja iz inozemstva posuditi novac i kasnije vratiti nakon prodaje, u svakom slučaju dobro je završilo…Vjerujte mi da bih tada pristala na bilo što, ali ne i na ucjenu i stil dotičnog liječnika…)

Isto tako osjećam i za operaciju Indeks. Poludim na izjavu da siromašni trebaju učiti ako nemaju novaca… Sad ispada da nitko od uhićenih profesora nije kriv, a otkud onda toliki pronađeni novci?

Predsjednik kaže da je to društvo ispod 10000 eura, pa što? Njih trebamo zanemariti? Ja bih u svakom ispitnom roku mogla zaraditi svoju višegodišnju plaću na taj način, ispada da sam budala…

Činjenica jeste da postoje krupnije stvari u akademskim krugovima, jedni drugima sređuju ulazak u Akademiju (čitaj: do kraja života prihod od 8000 kuna uz penziju), dodjeljuju rukovodeće funkcije, nabavljaju opremu uz postotke, ali zadovoljna sam čak i time da ih osramote, bez obzira da li im je obraz kao đon…

I veseli me da se ipak nešto događa, jer će i u zdravstvu, školstvu, gruntovnici, sudstvu ipak malo razmisliti prije negoli prime kovertu…
Što bi trebali siromašni u ovoj zemlji, izvršiti kolektivno samoubojstvo kad sve ovo vide…

Moguće da će i ova akcija završiti maestralno, a mi ćemo opet o Gotovčevima, ali ipak zrno po zrno - pogača…

Polako se vraćam u normalu…gosti otišli nakon dvadeset dana, prvi ispitni rok gotov, a i konačno sam našla malo više vremena da obiđem vaše blogove…

Danas bih vam uz kavicu ispričala jednu priču, a inspirirana je knjigom Marte Morazzoni «Slučaj Courrier» koju sam pročitala na odmoru. Radnja se zbiva u malom selu u Auvergni gdje Alphonse Courrier, jedan od najuglednijih ljudi u selu, godinama vodi dvostruki život. Razboriti seoski trgovac trezveno je organizirao svoj život, poslovni i privatni, okrunjen naoko skladnim brakom i upotpunjen strastvenom tajnom vezom s "najružnijom, ali možda najsretnijom", djevojkom u selu. Najsretnijom, jer je dvaput tjedno držala u zagrljaju tog privlačnog, zagonetnog muškarca.

Kraj ćete sami pročitati, a ja ću reći da me je to asociralo na doba kad sam prije dvadesetak godina došla raditi na fakultet i svakog popodneva viđala stariju kolegicu Mirjanu K. kako se uspinje stubištem i odlazi put sobe jednog od profesora. Ubrzo su naravno stigle i glasine o njihovoj ljubavnoj vezi, ali to ne bi bilo ništa čudno da dotični profesor nije bio izuzetno zgodan, pametan i šarmantan, a Mirjana K. sušta suprotnost.
Sjećam se tada i komentara jednog prijatelja koji je, vidjevši naše čuđenje, kratko zaključio:

«Svi u životu imaju neku svoju Mirjanu K.»

Doista, kad sad razmišljam o tome rekla bih da je bio u pravu. Nije rijetkost da netko svoju priču o bivšoj ljubavi zaključi s riječima «Ne znam što mi je bilo…», ili pak da čujete od drugih «Što li je samo našao u toj osobi?»…

Što mislite o tome?
Jeste li i vi imali svoju Mirjanu K.?

Baš se i nisam vratila u nekom velikom stilu…dva dana puna energije prionula na posao, kotrljala se do mora svaki slobodan trenutak i nadoknađivala propušteno u blogosferi…

Kad u utorak navečer odjurila na hitnu, malo falilo da završim kao Salieri sa zalogajem u grlu…ni naprijed ni nazad…na otorini rekoše da imam jaku upalu grla, pa se nadovezale mučnine i sve što slijedi, sad sam bolje ali čim sam malo prodihala počela sam dimiti i pričati (tko me pozna razumije koliko mi je ta dva dana bez navedenog bilo teško), tako da je još grlo nikakvo…
Ali, kavicu moram skuhati…nije neka, u skladu sa stanjem…

Dakle, pita mene sinoć moj D. tko je Michael Phelps? Odgovorih: «Nešto mi poznato, ali ovog trenutka se ne mogu sjetiti»…nakon svega desetak dana od Olimpijade koju sam pomno gledala…

I stvarno, ako zanemarimo moju profesorsku senilnost, jeste li se vi sjetili isti tren?
Ili nam svaka vijest traje dva dana…a sjećam se Marka Spitza i njegovih medalja kao da je bilo jučer…
(Gotovčeve ne mogu zaboraviti i da hoću jer su svaki dan na tapetu…)

Da li se to i vama događa ili da počnem piti Ginko i riješavati križaljke?