nedjelja, 28.09.2008.

O ukusima ne treba raspravljati?

Imala sam namjeru danas uz kavicu ćaskati o nekoj drugoj temi, ali nisam mogla odoljeti već kad je aparat bio uz mene…

Kako je moguće da netko ima ovakav ukus…?



Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket


Photobucket

Photobucket


Napominjem da se ne radi o onima koji nemaju novaca, jer u prva dva slučaja su to ljudi s debelim stažem u inozemstvu gdje su usput imali prilike vidjeti kako izgledaju lijepe kuće i okućnice…i ne samo to, tamo postoje zakoni koji određuju kakvu kuću možeš zidati, postoje rokovi za uređenje fasade i okućnice a unutra možeš završavati sto godina, važno je da se uklopiš u krajolik…

Kod nas možeš uložiti veliki trud u oplemenjivanju svog mjesta življenja, a onda ti pokraj ili nasuprot izniknu ptice i nogometne lopte, kuće s puškarnicama ili tornjevima, a o zaklanjanju vidika da ne govorim…

Valjda bi trebali postojati i neki zakoni, ne može baš svako raditi što hoće…
Ili treba poštovati ono «Nije što je lijepo već što se kome sviđa»…

Što mislite o tome? Imate li vi kakav primjer u vašem susjedstvu?
(Ako imate pošaljite mi sliku na mail, rado ću je prezentirati…iako mislim da bi se teško moglo ovu s pticama nadmašiti…)

I nadam se da neće neku od uslikanih kuća orobiti jer su me prolaznici čudno gledali dok sam slikala iz kola, a moguće su mislili da i ja želim ovakvu pticu prikeljiti na ogradu…



- 09:37 - Komentari (47) - Isprintaj - #

nedjelja, 21.09.2008.

Zrno po zrno…pogača


Slušam naše roditelje kako govore: «Nisu trebali osuditi Šimića, ipak je toliko ljudi spasio…»

Onda im uvijek iznova objašnjavam kako je nemoralno raditi u državnoj bolnici, koristiti svu infrastrukturu i ljude, primati plaću, i još uzimati novce od bolesnih i očajnih ljudi…

Slože se sa mnom, a za koji dan opet ponove isto.
Pitam ih: «A što biste da ste se našli u toj situaciji i da nemate novaca za operaciju?»

Opet se slože, a potom po starom, tvrdeći da treba uloviti krupne ribe

E sad, što mene najviše smeta u «slučaju Šimić»? Njegova bahatost, koverte s nepromijenjenim markama u eure kojim dokazuje da je izgubio svaku mjeru, izjava da smrt nije strašna a boji se za vlastiti život, a najviše slika Majke Božje na zidu…

Potpuno razumijem gospođu Krajnović koja je rekla da ga je odlučila prijaviti kad je prvi put u životu vidjela svog oca kako plače kao malo dijete. Ne kažem da treba osam godina u zatvor kao ubojice, zadovoljila bih se i vraćenim novcem i zabranom rada…

(Moram reći da sam na tu temu jako osjetljiva jer sam '95 morala odvesti majku u Houston da joj spasim život, operacija je koštala 45 tisuća maraka, u to vrijeme nisi mogao ni kredit dignuti, niti takvom brzinom prodati nekretninu…nakon nekoliko dana očaja uspjela sam od rodbine i prijatelja iz inozemstva posuditi novac i kasnije vratiti nakon prodaje, u svakom slučaju dobro je završilo…Vjerujte mi da bih tada pristala na bilo što, ali ne i na ucjenu i stil dotičnog liječnika…)

Isto tako osjećam i za operaciju Indeks. Poludim na izjavu da siromašni trebaju učiti ako nemaju novaca… Sad ispada da nitko od uhićenih profesora nije kriv, a otkud onda toliki pronađeni novci?

Predsjednik kaže da je to društvo ispod 10000 eura, pa što? Njih trebamo zanemariti? Ja bih u svakom ispitnom roku mogla zaraditi svoju višegodišnju plaću na taj način, ispada da sam budala…

Činjenica jeste da postoje krupnije stvari u akademskim krugovima, jedni drugima sređuju ulazak u Akademiju (čitaj: do kraja života prihod od 8000 kuna uz penziju), dodjeljuju rukovodeće funkcije, nabavljaju opremu uz postotke, ali zadovoljna sam čak i time da ih osramote, bez obzira da li im je obraz kao đon…

I veseli me da se ipak nešto događa, jer će i u zdravstvu, školstvu, gruntovnici, sudstvu ipak malo razmisliti prije negoli prime kovertu…
Što bi trebali siromašni u ovoj zemlji, izvršiti kolektivno samoubojstvo kad sve ovo vide…

Moguće da će i ova akcija završiti maestralno, a mi ćemo opet o Gotovčevima, ali ipak zrno po zrno - pogača

- 09:05 - Komentari (44) - Isprintaj - #

nedjelja, 14.09.2008.

Svi imamo svoju «Mirjanu K.»


Polako se vraćam u normalu…gosti otišli nakon dvadeset dana, prvi ispitni rok gotov, a i konačno sam našla malo više vremena da obiđem vaše blogove…

Danas bih vam uz kavicu ispričala jednu priču, a inspirirana je knjigom Marte Morazzoni «Slučaj Courrier» koju sam pročitala na odmoru. Radnja se zbiva u malom selu u Auvergni gdje Alphonse Courrier, jedan od najuglednijih ljudi u selu, godinama vodi dvostruki život. Razboriti seoski trgovac trezveno je organizirao svoj život, poslovni i privatni, okrunjen naoko skladnim brakom i upotpunjen strastvenom tajnom vezom s "najružnijom, ali možda najsretnijom", djevojkom u selu. Najsretnijom, jer je dvaput tjedno držala u zagrljaju tog privlačnog, zagonetnog muškarca.

Kraj ćete sami pročitati, a ja ću reći da me je to asociralo na doba kad sam prije dvadesetak godina došla raditi na fakultet i svakog popodneva viđala stariju kolegicu Mirjanu K. kako se uspinje stubištem i odlazi put sobe jednog od profesora. Ubrzo su naravno stigle i glasine o njihovoj ljubavnoj vezi, ali to ne bi bilo ništa čudno da dotični profesor nije bio izuzetno zgodan, pametan i šarmantan, a Mirjana K. sušta suprotnost.
Sjećam se tada i komentara jednog prijatelja koji je, vidjevši naše čuđenje, kratko zaključio:

«Svi u životu imaju neku svoju Mirjanu K.»

Doista, kad sad razmišljam o tome rekla bih da je bio u pravu. Nije rijetkost da netko svoju priču o bivšoj ljubavi zaključi s riječima «Ne znam što mi je bilo…», ili pak da čujete od drugih «Što li je samo našao u toj osobi?»

Što mislite o tome?
Jeste li i vi imali svoju Mirjanu K.?


- 11:02 - Komentari (36) - Isprintaj - #

nedjelja, 07.09.2008.

(Neslavni) Povratak Morske Lenjivice (II)


Baš se i nisam vratila u nekom velikom stilu…dva dana puna energije prionula na posao, kotrljala se do mora svaki slobodan trenutak i nadoknađivala propušteno u blogosferi…

Kad u utorak navečer odjurila na hitnu, malo falilo da završim kao Salieri sa zalogajem u grlu…ni naprijed ni nazad…na otorini rekoše da imam jaku upalu grla, pa se nadovezale mučnine i sve što slijedi, sad sam bolje ali čim sam malo prodihala počela sam dimiti i pričati (tko me pozna razumije koliko mi je ta dva dana bez navedenog bilo teško), tako da je još grlo nikakvo…
Ali, kavicu moram skuhati…nije neka, u skladu sa stanjem…

Dakle, pita mene sinoć moj D. tko je Michael Phelps? Odgovorih: «Nešto mi poznato, ali ovog trenutka se ne mogu sjetiti»…nakon svega desetak dana od Olimpijade koju sam pomno gledala…

I stvarno, ako zanemarimo moju profesorsku senilnost, jeste li se vi sjetili isti tren?
Ili nam svaka vijest traje dva dana…a sjećam se Marka Spitza i njegovih medalja kao da je bilo jučer…
(Gotovčeve ne mogu zaboraviti i da hoću jer su svaki dan na tapetu…)

Da li se to i vama događa ili da počnem piti Ginko i riješavati križaljke?

- 15:16 - Komentari (38) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.